Zurl
15.11.2009.,nedjelja
Dobro došli u posjetu familiji Zurl
|
05.11.2009.,četvrtak
Dva frajera
 Škvadra 7-a razreda pred kaptolskom školom AD. 1957. * Bok rista, kaj si to ti? * Kaj god, ja sam onaj drugi… * Pa nisam te videl pet vlaških let… * Da si rekal pedeset, to bi ti vjeroval. Kaj još furt liraš kak si i prije? * Ma daj, ka si tak hajklih, di bi ja liru prodaval, baš mi je rad kaj te vidim… * Meni takaj, zbilja prošlo fajn let, ma di su ti lepi cajti kad smo do sitnih vur sedeli na haustoru i svirali… * Benti, imaš praf za praf, praf… dobro ti je išal ritam, imal si baš dobar potez trzalice… * Tebi je pak dobro išal solo, pak si negde piknul mandolinu, kaj je na korpusu imala ES kak violina. * Nek znaš, da je još i danas imam, a ti, jesi na koncu kupil blanju da ne sviraš po posuđenima? * Nekaj kupil, nekaj priskrbil, al mi je danas ostala ona đezerica kaj mi ju je moj vujc šenkal… * Benti, kaj smo imali dobri repertoar… * Je, baš je bil guba. Se setiš one kaj smo furt popevali, a kaj se tak dopalo susedi Balvanici, da nas je fektala da ju po neznam koji put ponovimo… * Kaj misliš onu „Greta klarineta“. kaj je išla nekak ovak: * "Svaki na svijetu ima veselje, * netko za bažul, netko za telje, * a ja naj više volim na svjetu, * da si zasviram na klarinetu..." * Kaj god, ta je bila stara fakinska glih tak ti je i ona o malom Pepeku… * Ma kaj ne veliš? Kak ne i danas je se sjetim. Čekaj malko, išla je ovak, sa onim refrenom, kaj se popevalo: „Timbo tambo Timbo timbo tambo, Timbo tambo, Timbo timbo tambo. Jednog lijepog jutra, Pepek išel v školu, Zapjeval si je pjesmicu, U duru i u molu. Timbo tambo… Srel je jednu godpojicu, Mladu ali lijepu, Pak si misli mali Pepo: „Baš po mome čefu!“ Timbo tambo… Lijepa mlada gospojice, Ja vas molim lijepo, Rečite mi svoje ime, Ja se zovem Pepo. Timbo tambo… Pepo gladi Pepu, Od mišice do lakta, Pak si misli mali Pepo, Baš je Pepa slatka. Timbo tambo… Pepo gleda Pepu, Od pupka pa do pete, Pak si misli mali Pepo, Imala bu dete. Timbo tambo… * Benti, kak je išlo dalje? * Sad si me vlovil, al sam se fletno sjetil pak ja mislim da je konec bil ovak: Vu školu je zakasnil, Cijeli jenu vuru, Pak je rekal učitelju, Našel sam si curu! Timbo tambo… * Zbiljam imaš praf, suseda bi se nalaktila na gelender i popevala bi z nama. * Bila je vražja puca, onak jako fest, di god ju pogledaš… * Kompa, zbilja si u pravu, al je imala jedan veliki feler… * Ma daj rista, moj ne tisra. Bila je prava frajerica od glave do pete, di si ti bedak jedan stari, našal feler na njoj, svi su frajeri slinili za njom, kak i mi… * Kaj rešse kinfa, si postal roza, ke ne? Imala je veliki feler, kaj je bila pre stara za nas oba dva, a mi smo joj bili hercig mali susjedi, klinci za nju. * Ma kaj je, daje, baš je bila dobra… * Je bila, je bila. Onda smo bili klinci, a danas??? * Stari slindravci!!! * Morti ti, al ja se nedam, ke ne? * Dobro, mi se nigdar nebumo dali, ajde serbus, stari moj… * Ajde rista bok!  ...na prozor zamagljen, kuca opet jesen... |
11.11.2007.,nedjelja
Grahorova
.
 U mislima se vraćam u davna vremena kada sam bil dijete od četiri i pol godine. Kak da sam zel stari žuti papir na kojemu pišeju sjećanja, a tintu je vrijeme tak apšisalo da se jedva vidiju slova i tekst jedva može čitati. Dakle, mali Željko, se sjeća Grahorove ulice u zagrebačkom Črnomercu, i prve zgrade na čošku, kad se skrene iz ulice I. L. Ribara prema jugu, sa desne strane. Preko puta zgrade je bila drvena ograda velikog stovarišta. Na trećem katu te zgrade je bil dvosobni stan, koji su djelili brat i sestra. Naime, brat je pozval sestru da dođe sa svojom obitelji, suprugom i dvoje male djece, u njegov dvosobni stan gdje je bil on i njegova lijepa ženica, Željkova teta Lijepa, kako ju je on nazval. Zajednički su koristili veliku kuhinju sa podom od brušenog taraco betona. Lijevo, u vuglu, iza ulaznih vrata se nalazi uzidani veliki kuhinjski šparet sa dvije gusnate ploče, sa po tri ringa na sredini svake ploče, a kraj njega veliki kredenc. Na strani špareta do dimnjaka, ugrađen je rol, iznad njega kotlić za grijanje vode sa pipom, a ispod rola je udubljenje za drva uz koja je stajala drvena kutija sa priborom za čišćenje obuće. Polek te luknje bil je mali drveni šamrlek. Na suprotnoj strani od ulaza su bila velika ostaklena balkonska vrata. Iza njih mali balkon s pogledom na dvorište i krov drvenih holckomora. Na ta vrata je tatek Ljubo obesil njihaljku, da su se djeca mogla njihati. Željko ju pamti, kak ga je brat njihal, dok su bili sami doma. Jenput ga je tak jako zanjihal, da je mali letel skoro do kuhinjskog plafona. Nesigurna drvena njihaljka na špagama nije mogla spriječiti da je u jednom silovitom zamahu, Željko izletel iz sjedalice i odletel, na svu sreću, u kuhinju i tresnul na betonski pod. Bil je pre mali da veli mami i tati, od kuda mu čvoruga na glavi. Desno od vrata je bil ulaz u malu djevojačku sobicu. Polek vrata a prema ulazu u kuhinju je od šiba spletena fotelja s širokim jastukom za sjedenje i do nje veliki kuhinjski stol, ispod kojega su stajali štokrli. Rano je jutro. Porodica se polako skupljala u kuhinji. Tatek se prešel brijati u badecimer, a mama je u kuhinji pripremala fruštik. Na stolu je stajal električni rešo, sa plehnatim nogicama i okruglom šamotnom pločom po kojoj se u vijugavim kanalima kak zmija svijala žičana spirala grijača. Mama je dela na njega lonac sa vodom i uštekala dugačku žnoru (oblečenu u platneni ovoj) u štek dozu polek štoka od vrata djevojačke sobe. Štek doza je bila ispod šaltera za svijetlo malo iznad naslona pletene fotelje, tak da je žnora visila knap iznad sjedalice. Već je na stolu pripremila dve škatulje u kojima su se nalazili Knajp i divka. Knajp je izmljela u drvenom mlinčeku sa malim ladlekom. Cikoriju je držala u plosnatoj crvenoj škatulji već podijeljena na kockice i piksu cukora kraj nje. Čim voda zakipi, bu ih pomješala, onak pol i pol, kak bi imali crnu kavu. U skuhanu bi kavu dodali mlijeko kaj se polahko kuhalo na tek zakurenom šparetu, sa odmaknutim ringima, da se direkt na vatri malko brže skuha a da ne pokipi. Friško mlijeko nam je rano v jutro donesla kumica u plehnatoj kanti i odmjerila svojom takaj plehnatom mjericom u emajliranu rajnglicu. Mjerica je imala dugačku ručku, da bi dosegla do mlijeka kroz uski otvor kante. Radi toga su te mljekare naši zvali kantari. Željko je došal iz sobe, onak u pidžamici i sednul se na šamrlek pokraj špareta. Gledal je mamu kak trčkara po kuhinji i sprema fruštik. Reže kruh, slaže lončeke. Još malo jače nek zakipi voda za kavu a dotle bu mazala pekmez na šnite kruha.  Iz sobe dolazi stariji sin. Već se oblekel. Tek se probudil, a već je bil namrgođen, posebno na osam godina mlađeg brata. Došal je do njega i umjesto da veli „dobro jutro“, strese se na klinca, skoro režeći: Miči se od tud! Moram si zglancati cipele! Mali, spusti nogice sa šamrleka, gurne ih u šlapice i poslušno napusti topli vuglec. Jedino mjesto koje mu se dopalo je bilo kraj mame za stolom. Tu bi mu bila zaštita i mir od brata. Mama je imala pune ruke posla, pa nije niti čula ni vidla kaj se događa, ni kak se mali Željko penje na veliku pletenu fotelju kraj stola. Uspio je sjesti na rub fotelje i nagnuti se prema natrag da se povuće z rukama u udobnu dubinu fotelje. Naslonil je obje ruke iza leđa i pri tome je stisnul žnoru rešoa. Žnorom je potegnul rešo kaj se okrenul i s njime se prevrnul lonac pun kipuće vode. Voda se izlila uz puno pare prek desnog ramena malog Željka po desnoj ruci, na koju je bil naslonjen i preko prsa i trbuha zlila se u krilo, pa sve do koljena. Lagana pidžamica nije mogla zaštititi tijelo djeteta od kipuće vode. U kući je zavladala panika. Željka su onak pofurenog polegnuli u predsoblje na ležaj, dok nije došla hitna pomoć. Tu je i rupa u sjećanju. Nema ničega, osim boli. Onda jedno svijetlo, jedan bijeli prostor u bolnici na Svetom Duhu. Leži na stolu i vidi svoju kožu prekrivenu napuhnutim plikovima. Nad njim su glave doktora i sestri. Jedino kaj pamti su riječi: Grdo izgleda… na desnom ramenu treći stupanj… bedro, unutrašnja strana, treći stupanj… tu dajte lapis… Onda dugo ništa… tada soba, krevet do prozora sa pogledom na zelenilo. Pamti mamu kraj bolesničkog kreveta i igračku nekog jopca na špagi zakvačenoj na ručku prozora. Kak je Željko sa svojom zdravom, lijevom rukom potezal špagu, jopac se penjal do ručke i skliznul dole do ruke. Onda se pak povlačila špagica, a jopac se penjal gor. Onda opet praznina u sjećanju. Dolazi slika… mama stoji kraj kreveta, doktor joj govori: Gospođo, kaj da vam velim? Malome se koči vilica, ne uzima hranu. Delamo sve kaj je u našoj moći, dok i ako kriza prođe… Mama je tri noći spavala na stolcu kraj Željka, koji je ležal skoro bez svijesti na krevetu. Ipak pamti sliku, noći i mame na drvenom stolcu sa naslonom i s nogama na krevetu… pa onda opet dugo ništa, nema slike, nema tona… onda se sjetil previjanja, kad bi ga otpelali u ambulantu, polegnuli uplašenog i uplakanog na stol. Tješili su ga i hrabrili, da na rane koje su među sobom, da ja ne čujem, zvali „živo meso“, tankim mekanim pemzlićem devali lapis, pa onda opet mrak… praznina.  Negdje tamo gore nije bilo zapisano da bi se mali Željko pridružil Anđeoskom zboru, iako je već bil među njima. Dragi Bog ga nije uzel k sebi. Vratil se natrag sa ružnim sjećanjima na tu epizodu, koja je s vremenom bljedila, ali se nije mogla izbrisati. Na tijelu su ostali znameni teških opeklina da ga na to podsjete, kolko god on to potiskival u zaborav. Sjetil se kak je s mamom došal kod doktora na kontrolu, a on bi pogledal dva ružna ožiljka i rekal: - Ovo je fino zaraslo. Kak bu rasel, bu se koža potegnula. Da je curica, bi vam preporučal operaciju, pa bi se vidla samo jedna crta, ali to nikad nebu kasno posle ak se odlučite. Ja ga sad ne bi mučil s tim, posle svega ovoga kaj je prošal… Više me brineju ožiljci u duši i sjećanjima kojih se takaj teško riješiti… |
10.10.2007.,srijeda
Članci iz Sage
Dugo me nije bilo ovdje pa sam olučio da vam ovdje objavim poglavlja iz "Saga o Zurlima". Pošto ne želim povrijediti niti jednog Zurla objavljivanjem tekstova o familiji bez odobrenja ili suglasnosti familije, izabrat ću one koji ne otkrivaju nešto neprimjereno za javnost. Na posljetku, sve familije imaju puno istih priča, a one sačinjavaju našu svakodnevnicu.
Glazbom kroz život Ovaj članak posvećujem mojoj Fedori i svima koji muziku nose u svom srcu i duši.  Kao mali klinac, od osam godina, pamtim da je na kredencu u kuhinji stajal stari radio aparat. Bila je to poluokrugla kutija sa dva crna bakelitna gumba pri podnožju, a malo više od njih u sredini, nalazil se je mali osvjetljeni prozorček u kojem se vrtila skala, koja je pokazivala stanice. U velikom krugu iznad toga, sakriven dekor platnom, nalazil se veliki zvučnik. Često sam bil sam doma, jer su mi starci morali delati, a stariji brat je bil u školi ili negdje vani sa frendovima. Često bi, kada je bil muzički program, ili neki koncert, zel štokrl i stal na njega, pa bi dirigiral orkestru u drvenoj kutiji, kak pravi dirigent. Na ormaru u spavaćoj sobi se nalazila crna kutija, a u njoj violina, vlasništvo osam let starijeg brata, violina trifrtaljka. Bila mi je izvan dohvata, a za nju je vrijedila zabrana da ju diram, iako ne pamtim da sam videl buraza da je ikad sviral. U danima, kada sam ostajal sam doma, spentral bi se do ormara i skinul tu crnu škatulju i zvadil si violinu. Bila je divna, prekrasna. Onak sjajna i zglancana, opčinila me svojim izgledom. Odostraga, na poleđini korpusa, skoro duž cijele ispolirane daske, krasopisom je bila urezbarena pjesma. Nisam joj zapamtil tak dobro tekst, kak sam zapamtil taj krasopis, koji je govoril da nas glazba prati kroz život i u sva vremena, dobra i zla, bu navek s nama. Gledal sam ju kak božanstvo i nježno sam povlačil gudalo prek njezinih struna. U početku, cviljenje i škripanje, a posle nježni cijuk je bil muzika u mojim ušima. Onda bi ju obrisal, složil u crnu kutiju i vrnul gor na ormar, da se ne vidi kak sam je zel, a kamoli „sviral“. Nisam imal tu privilegiju, kao brat, da ju izmolim, da ju dobim v ruke, jer on je bil i ostal potumplanog uha za glazbu. Nakon nekog vremena, violina je završila u dućanu, u izlogu staretinarnice u Jurišićevoj. Moja želja za svirkom je ostala neispunjena. U mojoj škvadri, u tzv. Terencima, je bilo par pajdaša koji su imali gitare, pa sam ja malo po malo uz njih, na izletima ili kod mojeg prijatelja Brace, počel svrati. Dobro mi je išlo, ali svoju gitaru nisam dobil. Jednog sam dana kod Brace videl vrat od njegove razbijene gitare i došal sam na ideju. Od njega sam zel vrat gitare, a u dučanu sam dobil veliku limenu konzervu od kuhane šunke. Na nju sam zmontiral vrat, postavil konjića i nategnul žice. Od napred sam izrezal luknju pod žicama, a odostraga sam zalotal plehnati poklopac od iste konzerve. Ostavil sam originalnu naljepnicu „kuhane šunke“ i to smješno čudo je zgledalo kak benđo, ali radi plehnatog i brenčavog zvuka, ja sam to nazval BRENĐO! Bogmeć, moj brenđo je postal obavezni rekvizit svih naših izleta, a u duetu sa pravom gitarom bil je glavna fora. Takaj i na familijarnim feštama sam sviral na njemu ili na gitari domaćina. Tak nije mogla proći ni jedna fešta ili skup familije, da nebi sviral i vodil pjesmu, a cijela je familija bila glazbeno navudrena, da ih je bilo lijepo za ćuti, jer su bili skladni kak orgulje. Pvu gitaru sam dobil od mojeg vujca Ive, tek kada sam izašal iz vojske i već bil oženjen. Do toga sam se već nasviral, ali na žalost ostal glazbeno nepismen, makar je mene i moju mladu škvadru iz Medvedgradske jedno vrijeme podučaval glazbi Ivica Justi, vrsni gitarista i glazbenik. Napravili smo mali sastav gitara, mandolina, bugarija i brača, pa svirali na ogradi Gliptoteke, kod nekoga doma ili iza zgrade na vrtu, kaj se protezal skroz gor do Jurjevske. Moje posljednja sviranja su bila u krugu familije, a najdraža mi je bila pratnja kćerkice mojeg nećaka Mladena, Doroteje, kada nam je na svojem klarinetu za svoj rođendan svirala štiklece kaj ih u školi vježba i među njima, „Kad sveci marširaju“. Zel sam gitaru njezine mlađe sestrice Valentine i za čas smo napravili mali koncert. To je njihov tatek Mladen ovjekovječil na svojoj video snimci. Cijelo me vrijeme pratila pjesma kaj sam ju videl urezanu u korpus violine. Makar nisam zapamtil riječi, al je ostal njezin smisao urezan u moje pamćenje. Puno sam puta osjetil svu istinu snage glazbe o kojoj je govorila ta pjesma. Prije par godina sam doživel najjaču potvrdu značenja i poruku te pjesme. Bil sam kod mojeg bratića Tonćija, muzičara orkestra riječke opere u mirovini. Njegova supruga Fedora, pjevačica zbora iste opere, se teško razboljela. Preživjela je teški moždani udar, koji ju je preselil u neki drugi svijet. Bila nam je tu, ali nikad nismo znali, dali je i mislima s nama? Čas smo razgovarali kao da je sve u redu, a odmah potom bi se zgubila, nekam, daleko, nama nedokućivo. Sjedil sam s njom na terasi sa pogledom na more i Krk. Nisam bil uvjek siguran da me je prepoznala, ali ja sam s njom razgovaral i pričal joj o familiji i svemu i svačemu. Zbilja, na trenutke je odgovarala kao da se svega sjetila. Teška je to bolest, kao što je teško prihvatiti da je s njome pogođen netko koga volimo i tako nam je drag. Onda sam uzel gitaru i pozval je da si malo zapjevamo. Zapjevala je, na lice joj se vratio veseli osmjeh. U njenom pogledu zasjala je sreća i veselje. Znala je riječi pjesme i ne samo što je bila u melodiji i tonalitetu, nego mi je prihvatila pjesmu u terci, svojim krasnim glasom. Pjesmu su prihvatili i ostali naši, da nas je bila milina slušati. Osunčana terasa, sva u cvijeću, a mi u hladu kiwija, za stolom uz čašicu soka i domaćeg vina idemo iz pjesme u pjesmu. Moje je srce bilo ispunjeno blagošću i nečim neopisivim. Fedora je cijelo vrijeme tu, s nama, vesela i razdragana pjeva, kako je već dugo nismo čuli. Često sam je posjećivao, pa i kada joj se bolest pogoršala, uzimao sam gitaru i pjevao s njom. Kada je krenula glazba, Fedora se vraćala među nas, na lice se vračao osmjeh i veseli pogled. Bila je opet tu. Čarolija, koju samo glazba može učiniti. Svaki sam se puta sa oduševljenjem uspio uvjeriti kako glazba djeluje. Bio sam sretan, jer sam je na taj način makar na kratko oslobodio njezine bolesti i pružio joj veselje. Prenesel sam joj ono što nam je stalno u uhu i duši, glazbu, pratilju kroz cijeli život, muziku koja nam svojom harmonijom ulazi u dušu, kao i sviranje mojih Orgulja, koje sam opjevao kao školarac u petom razredu, a koje me i danas prate. Proljetos sam bio posljednji puta kod Fedore, ispratili smo je na vječni počinak uz predivne zvukove zbora, koji je godinama vodio njezin suprug, maestro Tonći. Fedora se pridružila Anđeoskom zboru, sa kojim će i nas pjesmom dočekati. Z Bogom i do viđenja Fedora. |
08.10.2007.,ponedjeljak
Promocija knjige "OD D. DOMJANIĆA DO KAJKAVIANE"
9. TRIBINA Udruge umjetnika A. Šenoa održana je dana, utorak, 09. litopada 2007. godine, u 18 sati, u Belot klubu "Velebit", Trg bana Josipa Jelačića 15. Tu je autor knjige Josip Corelj-Zurl promovirao svoju knjigu "OD DOMJANIĆA DO KAJKAVIANE".
Od promocije je ostala manja količina autorskih primjeraka knjige sa potpisom autora. Knjigu možete dobiti pouzećem, ako se javite na e-mail por.zurl@gmail.com. O Dragutinu Domjaniću i književnoj kritici Domjanićevih kritičara na temelju obilne literature arhiva i razgovora, govorit će vam sam autor knjige. Uz ovu knjigu, ovo je jedinstvena prilika da upoznate našeg slavnog hrvatskog pjesnika D. Domjanića u novom objektivnom svijetlu, kojim ga autor stavlja na zaduženi pijedestal hrvatske književnosti. Naslov knjige: „Od D. Domjanića do kajkaviane“ Korekciju izvršio: profesor doktor Ivo Kalinski  Citat iz knjige: „UVOD Jedan od često, ali bezuspješno, osporavanih i potiskivanih hrvatskih pjesnika, jest - nazovimo ga jednom punim naslovom - akademik dr Dragutin pl Domjanić Zelinski, sudac zagrebački vijećnik banskog stola, lirski pjesnik i društveni djelatnik. Samo jednom, prerano napisan je o njemu kratak životopis uz prvu zbirku „pjesme“ 1909. god, Autor tog životopisa je ostao nepoznat, ali po skromnosti opisa mogao bi biti Domjanićev. Na temelju takva preranog i pre kratkog životopisa te ne objektivnih napisa pjesnikovih suvremenika, mnogi književni kritičari su izvodili pogrešne zaključke o tobožnjem sivilu, njegova života „između ureda i stana“, pa čak i o sivilu Domjanića kao osobe. Na žalost, malo je preživjelih Domjanićevih suvremenika .koji su ga bolje poznavali, pa je neizbježno naporno traganje u prašnjavim pismohranama, da bi se širom otvorio prozor istini o ovom pjesniku. No, trud se isplatio, jer ishod istraživanja jasno pokazuje da sivila nema ni u životu ni osobnosti Dragutina Domjanića. Bilo je osporavanja književne vrijednosti njegove lirike, naročito one, koju je pisao književnim jezikom, uvedenim nedugo prije autorovog rođenja. Stoga ie trebalo odvagnuti mnogo više kritika nego do sada, kako bi se pokazala nepravednost loših sudova, Pisalo se i o njegovom izmišljanju svog svijeta, pa je bilo nužno pokazati, da je taj svijet i te kako postojao i da su njegovi krajolici i kurije još prisutni i dostupni, tu nadomak Zagrebu. Neki su predvidjeli da se Domjanićevo regionalno i dijalektalno pjesništvo neće rastaviti, niti nadživjeti pjesnika, stoga je bilo potrebno istražiti opsežnu bibliografsku građu i kulturna zbivanja koja se nazivaju pojmom – KAJKAVIANA. Posebnu provjeru zaslužuje ponavljana tvrdnja, da su žene o kojima je pisao izmišljene. Tko bi izmišljao nesretne ljubavi?! Nađeno je dovoljno dokaza - u granicama uljudne znatiželje - da sve te djevojke, od susjede u Krču koju je pjesnik nazivao „lepo dete“, pa do zagrebačkih dama, jesu stvarne, Čitajmo njegove pjesme, ne samo kao stihove određene umjetničke vrijednosti, nego sam sadržaj; o ljudina, događajima i osjećajima, kao da čitamo priče i zaključit ćemo da prevladava jedna stvarna osoba s crvenim rupcem i kožulcem ( prslukom ), bijelom haljinom; plavokosa, kovrčava, nasmijana seljančica iz prigorja, koja je živjela u susjednoj kući okruženoj visokom živicom, itd. Sve je to dostupno i vidljivo u arhivima i javnom tisku pjesnikova vremena, pa nađimo akademika dr Dragutina pl Domjanića osobu i pjesnika. Ovdje se odgovara svakom kritičaru Domjanića na temelju znanstvenih analiza i logičkih premisa, bez obzira prema t.zv. „nedodirljivima“, ali važnost ove knjige nije samo u obrani Domjanića, nego i u poticaju da se stane na kraj uobičajenom pogrešnom, nepotpunom, površnom i političko-ideološki motiviranom ocjenjivanju svih vrsti umjetnika.“ Knjiga sadrži: * Životopis kajkavskog pjesnika D. Domjanića, * kazivanja suvremenika, izvaci iz Domjanićevog arhiva, * polemika sa kritičarima, poznata imena Hrvatske kulture: A.G.Matoš, S. Kolar, V. Lunaček, A. B. Šimić, M. Krleža, te novi naraštaj, prof. dr. Ivo Kalinski, prof. dr. M. Šicel, prof. dr. A. Jemrih, prof. dr. S. Težak, J. Skok, B. Donat, D. Brozović... * Zatim usporedbe sa drugim pjesnicima toga doba. * Opis kaleidoskopa djelatnosti na unapređenju kajkavske kulture, nazvane „kajkaviana“. * Današnji odbljesci Domjanićevog pjesništva sve do popevki na Krapinskim festivalima i drugima. * Izvadci iz Domjanićevog privatnog dopisivanja (sa dopuštenjem njegove nećakinje Marcele plemenite Domjanić – Vidović i Hrvatskog arhiva), u okvirima pristojne znatiželje. * Na kraju popis literature. Autor hrabro ratuje protiv krivog, sivo crnog prikazivanja D. Domjanića, kao privatne i javne osobe, te njegovog pjesništva, ne prezajući ni pred „nedodirljivim“ velikanima kao što su A.G.Matoš, A.B.Šimić, M. Krleža, glavno mu je oružje, prikupljeno znanje i logika. Autor traži izdavača za ovu knjigu, kao i za „Prapovijest Arabije“, te bi mu svaka informacija u tom pogledu bila dobrodošla. Informacije o knjizi kao i knjige možete dobiti na adresi cb.mek@inet.hr . (10. 04. 2007.) Dopuna: Autor je uz potporu udruge umjetnika "August Šenoa" iz Zagreba tiskati knjigu "Od Dragutina Domjanića do Kajkavijane". Knjiga je izašla iz tiska u svibnju, i možete je dobiti po promotivnoj cijeni. Informacije o knjizi možete dobiti kod autora ovog bloga ili na e-mail adresi por.zurl@gmail.com Uz srdačan pozdrav, |
15.07.2007.,nedjelja
Zurli slikaju:
Za početak, pogled na slike familije.
Ostale se slike nalaze sa desne strane ovog bloga, pa uživajte u njihovim djelima. Go to ImageShack® to Create your own Slideshow Go to ImageShack® to Create your own Slideshow KOMENTIRAJTE SLIKE! |
18.12.2006.,ponedjeljak
SAGA O ZURLIMA
Prvi autor početka ove Sage je prešao veliki put i uložio puno truda i ljubavi u prikupljanju podataka o korijenima porijekla prezimena Zurl. Za to smo mu od sveg srca zahvalni. Tek kada sam preuzeo rukopis, shvatio sam svu težinu i odgovornost daljnjeg nalaženja dokumenata i slika. Uz sav trud i pažnju, sigurno je da između redaka nedostaju događanja, a neka su napisana iz podataka koja je autor tražio po familiji. Ovo je, nadam se, posljednji ispis dopunjenih prvih 130 stranica knjige, a ostale će nastati sa vremenom koje dolazi. Nastavit ću Sagu do jednoga dana, sve dok mogu, ili i ja pronađem jednoga Zurla koji će je preuzeti i nastaviti, jer to je knjiga bez kraja i trajat će dugo, dulje od nas. Dragom bratiću i familiji, sa ljubavlju Željko Zurl U Zagrebu, 30. 08. 2005. god. NAKON TOGA! Sa vremenom je „SAGA“ rasla i nova tehnika je učinila svoje. Knjiga se seli sa papira na novi medij novog doba, CD. Tu se otvorila mogućnost da svaki zainteresirani dobije na istom zapisu, knjigu, animirani foto-album, obični familijarni album sa preko 300 slika i na kraju glazba. Tu su tri marša u izvođenju orkestra HV (hrvatske vojske) i jedna ouverture za tamburaški orkestar Josipa Corelja, te dvanaest lakih skladbi njegovog unuka Dejana Corelja u vlastitoj izvedbi uz pomoć supruge Marine, zabilježeno običnim kasetofonom. Neke od navedenih opcija će biti moguće reproducirati na CD/DVD playerima. Slijedeći korak je bio podstaknut kontaktima sa Zurlima izvan Hrvatske. Obostrani interes je istaknuo zajedničko pitanje: - Dali smo mi familija? Tako je pala odluka da se dio „Sage“ pojavi na internetu, dostupnom cijelom svijetu, kao interesantno štivo, a Zurlima (i onima sa prezimenom u nekom drugom ali sličnom obliku) tema za razmišljanje. Jedini odgovor će se naći u zajedničkom nalaženju jednakosti i spona, odnosno nalaženju fizičke i ostalih sličnosti koje bi mogle značiti povezanost istog porijekla. Neka to ostane odluka svakog ponaosob, nakon razmišljanja. Zajedničko prezime bi bilo eventualni dokaz pripadnosti istom korijenu, a ako se podupre sa istim sklonostima prema umjetnosti, pa čak i životnim sudbinama, onda se zaključak nameće sam po sebi. Ljubav prema glazbi nije samo tako pala sa Neba. Na slikama albuma će gledati nepoznate im ljude u nepoznatom okruženju, ali možda jako slične onima koje znaju u svojoj familiji. Tako će možda spoznati da je čak i prikazano porodično stablo, najvjerojatnije, samo jedna od grana velikog drva zvanog ZURL. NA KRAJU Autori ove „Sage“ se zahvaljuju svima u familiji koji su pomogli da ova priča bude oteta zaboravu i dostupna pokoljenjima, koja će se jednoga dana pitati za svoje korijene. To su naši stričevi i tete koji se spominju u „Sagi“. Posebno veliko HVALA Sanji Odić na trudu uloženom na izradi ove stranice, njezinom sinu za grafičko rješenje grba i tehničkoj pomoči njezina supruga Branimira Odić. Isto se tako zahvaljuju svim sponzorima koji su materijalno pomogli stvaranju „Sage“ i ove stranice, kao i svima onima koji će pomoći da se ista dotjera. FIRST OF ALL! (From the introduction into the Saga) The first author of this Saga made a long way with much effort and love in collecting of data on the roots of the Zurl family name. (The name appears as Zurl, Curl, Corelj and Corel, but the root is the same). We are grateful to him from the bottom of our heart. When I took a manuscript, I realized how difficult and responsible a finding of documents and photos was. In despite of all efforts and care, some events are certainly missing, and some were described as they were heard from the family members. I hope that this is the last of 130 pages of the book. The further ones will be written in the future. I shall continue the Saga until the day when a new Zurl will be ready to continue it, hoping that the book will newer end. To my dear cousin and the whole family, with love, Željko Zurl Zagreb, August 30th 2005. AFTER THAT! As the Saga grew, new techniques made their contribution. The book came from the paper on a new medium, the CD. That made possible that everyone who was interested in gets a book, animated photo-album, and the ordinary family album with more than 300 photos and music. There are three marches performed by the Croatian military orchestra, one overture for the tamburica orchestra of Josip Corelj and twelve composition of his grandson Dejan Corelj accompanied by his wife Marina and recorded on a simple casetplayer. Some of the mentioned options will be able to be reproduced on the CD/DVD players. The next step was encouraged by contacts with the Zurls outside of Croatia. A mutual interest pointed out a question: Are we a family? That led to the decision to put the Saga on the internet as an interesting content and to reconsidering to people with the family name Zurl or similar. It is quite possible that the family tree is just one branch of the tree named ZURL. AT THE END The authors of Saga are grateful to all family members who helped to save the story from forget ness and made it approachable to the generations which might be interested in their roots. That are our uncles and aunts mentioned in the Saga. Special thank to Sanja Odić who edited this site, to her son Zvonimir Šegota for the graphical design of the family arm and to her husband Branimir Odić for technical support. ________  S A G A O Z U R L I M A Prvi tragovi u austrijskom carstvu Slijedeći šumovitu obalu širokog plavog Dunava konjički puk austrijske carske vojske kaskao je umoran od sedmogodišnjeg ratovanja za Šleziju u ime Marije Terezije Habsburg, carice austrijske i rimske, a protiv Fridricha II od Prusije. Stari komandant Oberst von Wölzl ostao je na nekom maglovitom bojnom polju, pa je te 1763. godine prorijeđenu kolonu vodio mladi Kavallerieoberoffizier. MICHAEL VON ZURL I. U novom baroknom dvorcu Schönbrunn na zapadnom prilazu Beču Marija Terezija već je sa svojom svitom naselila raskošne prostorije, kad im se pridružio Michael Zurl. Bio je malog rasta, tamnokos, kitnjastog brka s vršcima prema gore, podrugljivih očiju neodređene boje i raspaljive naravi. Naviklog na pokret, jahanje na nemirnom konju, vjetrove s Alpa i topovsku paljbu, smetala ga je spora dvorska ceremonija, raskošna nespretna odjeća, vječno stajanje ili klanjanje u mirisima zapahnutim dvoranama. Iz tog vremena njemački Zurlovi (pisali su: Zuerl) iz Passau-a an der Donau sačuvali su plemićki grb, koji je sadržavao viteški vizir ukrašen orlovim krilima i štit na kojem je označen bedem u lišću hrasta. Michael je bivao sve nezadovoljniji i nervozniji što je dulje trpio neizbježnu dvorsku etiketu. Na večer su paljene uljane lampe u kuglama od murano stakla. Stajao je tako uspravan uz venecijansko ogledalo uokvireno lišćem od zlata i sa probuđenim zanimanjem promatrao kako jedan mališan iz gradića izvodi teške bravure na dugačkom bijelom klaviru. To dijete su obukli u nezgrapnu kopiju rokoko odjeće odraslih, tako da je izgledao star-mal. Ali ta muzika! Michael se nagnuo dvorskom muzičaru F.J. Haydnu i šapnu: - Zašto muče tog dječarca tako teškim partiturama? Netko mu podmeće ozbiljnu glazbu kako bi ga prikazao kao čudo... - Ah, varate se ilustrissime – odvrati maestro – Amadeus Mozart je istinski Wunderkind. On to zaista s lakoćom svira, dapače to je i komponirao. Ali imate pravo da ovi traže samo zabavu... No već su se okretale napudrane glave prema njima i morali su prekinuti razgovor. Tražeći zaklona od stroge etikete Michael se je sprijateljio sa Kellermeisterom – šefom carskog vinskog podruma, nekim Istraninom Fernettom, vjerojatno francuskog porijekla. U podrumu je mogao da se raskomoti, izuje visoke čizme, sjedne kako hoće i galami po volji. To poznanstvo je odredilo sudbinu Zurlovih. - Michelius, makni se iz te kamarile – govorio mu je Fernett nudeći mu zemljani vrč vina. – Kakav si, tresnut ćeš nekog tom sabljetinom. Trpio je Zurl tu dvorsku torturu čak do 1767. godine. Od vremena do vremena tražio je da ga premjeste u njegov konjički puk, pa jednom kad je po tko zna koji put odbijen, tresnuo je kitnjastim šeširom o pod. To se dočulo po kuloarima i Michael je udaljen iz carskog dvora. Tko zna u koji bi zabačeni kutak dospio da nije Kellermeister Fernett tražio od popustljivog suvladara Josipa da Zurla premjesti k njemu u carski podrum. Iste godine Michael se ženi kćerkom prijatelja Fernetta, dok drugi oficiri već jašu u prve sukobe s Mađarima i Hrvatima. Maestro Haydn koncentrira po plemićkim dvorovima, a mali Amadeus piše simfonije i opere. Carica M. Terezija, u namjeri da učvrsti istočne granice carstva preseljava Bavarce i Švabe (Schwaben) u plodnu Vojvodinu. Grbavim prašnjavim cestama tresla su se zaprežna kola u kolonama od kojih je jedna zaprega krenula iz Kathereinfelda kod Freiburg (Schwarzwald), noseći sobom miris tamnih šuma omorika i jela, te porodicu punoj djece: Kittel (Kitl). Od prelijepih šuma nije se moglo živjeti, a tamo niz Dunav je obećana zemlja. Iz Schwabenlanda priključila im se kolona vozeći sobom miris bagrema i porodicu Klein. Dvije obitelji istih sudbina, lipsalih konja, konaka pod krošnjama hrastova, te oskudne hrane... Gledajući ih kako hrabro podnose svoju Kalvariju Haydn piše zanosnu pjesmu, koja postaje austrijska, pa njemačka himna: “Deutschland über alles”.  U sjeni podruma i obilju vina rodio se 1770. godine ANTONIUS von ZURL II. Naravno, bit će Kavallerie Offizier – govorio je otac. Dok je sin jahao na drvenom konju, mašući drvenim mačem i trčkarao među velikim bačvama, otac Michael je putovao teškim teretnim kočijama nabavljajući vino. A trebalo ga je mnogo za krunidbu Josipa II-og “prosvjetitelja”. Umoran od ratovanja i putovanja Michael je jedva čekao da ga u poslu naslijedi sin. No trebali su se smjenjivati carevi... Haydn je na dvor doveo muzičara Ludwig van Beethoven, a Amadeus umire, ostavljajući Zurlovima da sviraju serenadu “Eine kleine Nachtmusik” i samom sebi “Requiem”... Početkom devetnaestog vijeka prijeti nova opasnost sa zapada: francuski car Napoleon Bunaparte, Antonus se laća mača, uskače na konja i kreće u vojnu. Kad je Napoleon 1805. godine ušao u Beč, vratio se i Antonius i kao da je naslutio da će mir biti kratak, brzo se ženi i dok on ganja Napoleona “po Evropama” rodi mu se 1807. godine sin MICHAEL ZURL III. Otac Antonius je sa svojim ratnim drugovima Kajfešom i Briškijem prekrstario Tirol, Furlandiju i Istru. Na večer uz logorsku vatru ova tri mušketira čavrljala su njemački, slovenski i hrvatski. Bilo je tu vojnika raznih narodnosti, iz svih zemalja carstva, prepričavale su se zgode o neobičnom barunu Trenku, koji je prije njih haračio Evropom, pilo se istarsko “tokajsko” vino i nazdravljalo caru Franji II. Dalekovidni Mađari uzimahu istarsku lozu «Tukaj», od koje je u Panonskom pijesku nastao čuveni “Tokaj”. 1809. godine uporni Napoleon ponovo ulazi u Beč, dok mu Beethoven posvećuje najveću simfoniju “Eroicu”, te razmaženim Bečanima za desert “Frühlingssonate”. Umire maestro Haydn. No i heroji su umorni; Napoleon odstupa i vraća zemlje Austriji na Bečkom kongresu 1815. godine u sali ogledala Schönbrunna, gdje je nekoć stajao brkati Oberoffizier Michael von Zurl I. Evropa je odahnula i Austrija se vraća zabavi “Wiener Blut”; oživjela je Mozartova muzika. U opernoj galeriji mali Michael III liže crveno bijeli šećerlem na koljenima oca Antoniusa i pobožno upija zvukove. Ubrzo otac zamjenjuje Michaelu šećerlem violinom i u Zurlovu porodicu zauvijek se je ušuljao svijet muzike.  Domaja na rubu carevine Nakon Bečkog kongresa razgaljeni Franjo II Habsburški dodjeljuje zemlju Zurlovima, Kajfešima i Briškima za ratne zasluge. Dobili su svoju domaju tamo negdje na periferiji carevine u šumovitim brdima sjeverno od rijeke Kupe (Kolpe). Kajfeši i Briški odluče krenuti u domaju, a porodica Fernett nagovara priženite Zurlove da ostanu u Beču, te da otvore svoj podrum, preko kojeg će Fernetići za dvor nabavljati vino. I Zurlovi pristadoše. Tri ratna druga tri su dana slavila “Abschied” pijući tokajsko vino i zaklinjući se na vjernost. Antonius je svečano obećao da će doći u domaju. Orila se pjesma: “Trink, trink Brüderlein trink lastet die Sorgen zu Haus...” Već u to vrijeme čuju se pjesme Franza Schuberta, pa Michael gudi na tatinoj violini “Ave Maria”, a Chopinove poloneze osvajaju Beč. To je doba genija; uz Beethovena prodire J. Sebastian Bach – vrh klasike. Zurlovi vode svoj Weinkeller u ulici “Am Mauer” uz kružni bedem oko središta Beča. Michael Zurl III se ženi i preuzima posao. Otac ostaje u podrumu, tjera kočije po teškim cestama, vozeći sobom svoju violinu da prebire u predasima. Ratovi su se pomakli sa granica austrijskog carstva, pa mlađi građani traže lakšu zabavu, a koju po mjeri Bečke kuhinje nudi Johan Strauss svojim valcerima, polkama i mazurkama. I Zurlovi plešu, i u tome se 1826. godine rodio Michaelov sin ANTON ZURL IV. Michael drži staru trgovačku rutu od Beča, preko Gratza, Klagenfurta, Leibacha (Ljubljana) do Capo d’Istria (Koper). To je dulji put, ali sigurniji, s boljim cestama i pristojnim konačištima, iako je već od 1809. godine gotova Luizijanska cesta Karlovac – Rijeka. Međutim djed Antonius odluči 1840. godine ispuniti zavjet Kajfešima i Briškima, pa kreće s Michaelom južnom rutom preko Agrama (Zagreb) i Fiume (Rijeke). U Zagrebu vri “Ilirski pokret”; neki sitni plemić iz Krapine Ljudevit Gaj tiska “Novine Horvatske” i “Danicu” na hrvatskom jeziku. Stari Antonius natuca nešto slavenske jezike iz vojevanja, pa čita i snebiva se. Udarili Horvati protiv Mađara, i nešto uvijeno i protiv Austrije. – Nema mira u “Svetom Austrijskom carstvu”.  Kuća Zurlova u Aibelu Putem po divnom Gorskom Kotaru Antonius priča Michaelu: - Koliko sam čuo naša domaja je u brdima, divljini stoljetnih šuma, kojima vladaju medvjedi, veprovi, vukovi, lisice, jeleni, risovi, gmižu zmije. Cesta nema, ni gradova, susjed susjeda ne vidi i ne čuje. - Zar nije opasno da tamo idemo, tata? – uzvrpolji se mladi Michael. Otac mu se nasmije. - Pa kad su Kajfeši i Briški ostali živi, valjda ćemo i mi. Evo Delnice, tu skrećemo desno. Dva para konja povuku seoskim putem. Silazili su oštrim serpentinama i povremeno odmarali konje. Zastao im je dah od prizora neočekivanog raja. Strmi brežuljci obrasli tamnim četinarima i prošarani bjelogoričnim krošnjama prelazili su u meke rascvjetane pašnjake, koji su se kaskadno spuštali u dolinu. Odjednom pred njima zatalasa živo srebro rijeke Kupe prelijevajući se u zelenim i modrim tonovima, žuboreći: “Pr’maj duš, sta pršli vu domaju”...  Odmorivši se pod divljim kestenom krenuli su dalje preko drvenog mosta, pa blagom uzbrdicom u brdo. Raščeretale se ptice, radoznalo virile srne, zaigrali leptiri. Rastvorila se šuma da još jednom pozdravi već udaljenu Kupu i otvori pogled prema sjeveru u valovitu visoravan. Blago spuštanje ka pitomom imanju porodice Briški. U dnu doline polegla kuća od balvana. Pred njom starac, djeda Briški s lulom. - Eheeej, Zuuurlovi prihajajo! Naši dragi Zurlovi! – viču Briški. Prepoznavaju se stari Kamaradi. Obroncima odjekuje: - A hoooj, Zurlovi so pr’šliii! Grljenje starih ratnih veterana. – Die Zeiten... stara dobra vremena, i suze, i zemljane kupice vina, sir s vrhnjem, potica (zlevanka). Michaela su gotovo nosili naokolo. Punčkama odmah bi krivo da je oženjen. Netko je već zajašio vranca i odgalopirao prema selu Kočevju da javi Kajfešima, a onda sve nanovo. Priči nikad kraja. Zatim se put skoro gubi uspinjući se u silovitu visoravan. Izmjenjuju se šume i visoka trava prošarana cvijećem. Još malo uzgor, lijevo kroz lug i eto domaja! Zurlov Eibel ili Aibel. Možda to i nije slučajno Zurlov kraj; svi su se tamo zvali Zurl. Stižu i razdragani Kajfeši, puna troja kola, uz pečenu srnetinu, veprovinu i štrukle. Razlijeva se vino. Sjetili se vojevanja i pjesme: “Meine alte Mutter es kann nicht leiden meiner alte Vater noch weniger darum sag ich noch ein mal ein mall für alle mal schön ist die Jugendzeit sie kommt nicht mehr... ... sie ist bei Militär... (Moja majka to ne voli, moj otac još manje, zato kažem još jednom, jednom za uvijek, lijepa je mladost, ona se više ne vraća... ostala je u vojsci...) Michael je sa seljanima ubio jednog medvjeda i par lisica, nalazeći da su te šume manje divlje nego što je otac pričao. Bilo mu je žao medvjeda, te simpatične velike životinje, kao da je ubio svog daljnjeg rođaka. Kajfeši i Briški su nagovarali Zurlove da se dosele i pomagali im u slijedećim posjetima da urede imanje. U međuvremenu na austrijsko prijestolje dolazi Franjo Josip I. Buntovno vrijeme oko 1848. Upravo tada slave i Zurlovi; ženi se Anton za Mariju koja se također zvala Zurl. U Domaji U Beču izbija “pučki ustanak”, te kralj bježi i poziva hrvatskog bana Josipa Jelačića da ga vrati na dvor i skrši mađarsku bunu. To je bilo previše i za Zurlove. Antonius je umro i Michael odluči krenuti u domaju. Čak su se i Fernetti vratili u Istru (Fernetići). Vinski podrum “Am Mauer” ostaje na upravljanje ortacima, a Michael i Anton mlađi povremeno dolaze da sređuju poslove. Kad društvo propada onda je zabava još raspojasanija. Beč i dalje pleše po notama novog “kralja valcera” Jochanna Straussa mlađeg. Čak i Anton pleše njegovu “Tritsch-Tratsch” i “Pizzicato” polke i nove mazurke kada se povremeno vraća u glavni grad. 1858. godine srušen je suvišan bedem oko centra Beča i nastaje velika kružna avenija “Ring”, na kojem još neko vrijeme radi Zurlov podrum. Napokon Anton prodaje svoj dio i ne vraća se više u Beč. U vinogradarskom selu Grinzig pored Beča nastaje izletište građana. Za njih Strauss komponira “Geschichten aus dem Wienerwald”. Svirali su mali gudački sastavi, pojavljuju se pučki romantičarski podokničari, braća Schramm i mnoge njihove kopije, te češki pleh-muzikanti i mađarski Cigani. “Wiener Blut, Wiener Blut macht alles wieder gut...”, ali nigdje više nije “gut”; iz “wilder Balkana” čuju se disonantni tonovi: “Još Hrvatska ni propala dok mi živimo, visoko se bude stala kad je zbudimo...” Was?! Što fali Wiener Blutu? Um Gottes Willen, ni Čehi si više ne daju na hlavu srati!... U mirnoj domaji, daleko od evropske gužve 1871. godine rodio se Antonov MIHAEL ZURL V – Miha, pa za njim ANTUNi MILKA – Minca. Zurlovi imaju mnogo konja, krava, svinja i peradi. Bave se i lovom. Domaja već tamo od Briških pa do Kajfeša nije više tako šumovita. Pojavile su se duge oranice, nove kuće, gospodarska zdanja. Bilo je mnogo slugu, i svima je trebalo građe i ogrijeva, a nešto se drva prodalo novim pilanama na vodenicama Kupe i u Delnice. No još ima mjesta za dobre susjede: medvjede, srne, veprove i ptice. Kraj postaje sve pitomiji. U ta brda ne stižu ratni pozivi, a Austrija ratuje s Prusima, gubi krunu Rimskog carstva i dijeli se na Austriju i Ugarsku. No to se Bečana ne tiče, oni plešu “An der schönen blauen Donau”, sada već bez Zurlovih, koji ne vode djecu na “Riesenrad” u Prateru. Umjesto toga idu na “kirvaj” (Kirchenfest) u Kočevje. Antun mlađi je zadovoljan, jer je dobio pravu tamburicu, Miha još zadovoljniji novom harmonikom izrezbarenom u drvu, a Minca je našla visokog momka Jožeta iz Fare na Kupi. I Slovenija se budi preko svojih pjesnika France Prešera, Ivana Cankara ”Ni med cvetjem ni pravice...“ Zurlove su zainteresirale te pjesme i kupovali su skromno opremljene pjesmarice. Još je Antun Sisački prelistavao pjesme Prešerna i znao po koju napamet. Njemački doseljenici se sređuju U ravnom Banatu doseljenici Kittlovi izgradiše lijepo, nadasve uredno selo sa lijepom bijelom crkvom. Baš kao ono njihovo u Schwazwaldu, a i nazvaše ga Kathereinfeld. Odjekivala je starinska jodlava pjesma iz napuštene domaje u već nerazumljivoj dijalektu: “Grini Hosrl plori Jandl, kristi Gott mei Mariandl Ich lass mar a, ach lass mar a a grini hosrl machn lossn a...” (Zelene hlače plavi prsluk, zdravo koja Marička, ja ću si dati napraviti zelene hlače također). Mali okrugli Peter već je imao svoje ravne gredice i veselio se nicanju graha, mladog luka, paprike. Nigdje travke nije smjelo biti. Tako su izgledala i polja. Dolazili su slavenski seljaci da vide to čudo. Pored Kitlova smjestili se Kleini sadeći bezbroj cvijetova oko kuće i u “šoru”. Cvijeće kao da je dobilo noge, ubrzo se raširilo posvuda u selu. Najčešći međusobni darovi bili su “Pflanci”. “Lale” su tada prvi put ugledali prave lale – tulipane. Kroz sav taj tegoban put preseljenja od nekoliko mjeseci oma Klein je sačuvala lukovice tog osjetljivog cvijeta. - A jel’te gospo komšinice Frau Klein, biste li mi dali jednu lukovicu tog vašeg cveta? – okuraži se debeli Pantelije i zalama rukama potkrepljujući ono malo švapskih riječi što je naučio, i prosu se Banatom cvijeće kao rijeka kada poplavi... Strogi Opa Kittel nije dozvoljavao svojoj djeci da se druže sa Slavenima, pa ni s Mađarima. Nije se ni trudio da nauči jezike susjeda. Ta ovo je Austrija, svi moraju znati njemački! Radili su Nijemci kao mravi. Jedina zabava im je bila “Kirchweih”, što su Slaveni skratili u kirvaj, a ta crkvena svetkovina bila je u obližnjem gradiću Beczkereku. Među mnogobrojnom djecom Kittel izrastao je Peter, čvrst, ponešto zdepast, crnokos, a kod Kleinovih jaka, pomalo mrkogleđa, ali čedna Anni. Peter joj je na kirvaju poklonio licitarsko srce i oženili se. Tada su Srbi zadavali mnogo muka Vojvodini, a prijetili su i Rusi, pa su Nijemci preinačili molitvu u: “Vater unser der du bist, schmeiß die Serben auf den Mist und die Russen auch dazu, dann hat der ganze Welt a’ Ruh’.” (Oče naš koji jesi, baci Srbe u smeće, i Ruse k tome, tada cijeli svijet ima mira.) Ali mira nema... Tri porodice u rasapu Prijelaz iz XIX u XX stoljeće unio je tragične tonove u tri porodice, koje su nekom nejasnom sponom bile sudbinski vezane. Prva je carska porodica Habsburg. Francuski građanski revolucionari pogubili su kćer Franje Josipa I, Mariju Antoniettu i unuke. Ta tragedija potresla je obične ljude u svijetu. Zatim pogiba posljednja nada, carev sin Franjo Ferdinand u buntovnom Sarajevu. To je Austrija uzela za povod napada na Srbiju. Nasljednik F. Josipa Karlo I je samo otpratio carevinu u konačnu propast tokom prvog svjetskog rata. Habsburgovci su postali duhovi lutalice bez državljanstva i doma. Druga je porodica Zurl, a tragična ličnost je Anton Zurl IV, jer usprkos njegovim nastojanjima nitko od djece nije htio ostati u na velikom imanju. Minca se udala za Jožu Klarića i preselila u Faru pri Kupi. Ni Miha ni Antun mlađi nisu imali volju za poljoprivredu. To je previše posla (sluge su ih napuštale), a za sve manju korist. Antun se oženio Uršulom Briški, jedrom djevojkom rijetke ljepote i inteligencije, nešto višom od njega. Da nije nastao rasap i drugih porodica u domaji teško bi se razjasnilo kako je Uršula htjela malog, neuglednog momka Antuna. Nadolazila je oluja privredne krize, a mlađi Zurlovi umjesto da se sklone u zavjetrinu gruntovne sigurnosti oni kroče protiv oluje i protiv oca, niz Kupu za novim neizvjesnim životom. Antun sa suprugom i bratom Mihom odlazi u Sisak, mali gradić između dviju rijeka, Save i Kupe, gdje se bave trgovinom. Miha je najčešće svirao. Neko vrijeme starog Antona tješi i pomaže u gospodarstvu marljiva i brbljava Neža Briški, sestra Antunove Uršule. Odatle njeno, jedino kompetentno znanje o Zurlovima ranijih stoljeća. Na kraju ni njoj nije dao vrag mira; fanti su se razišli i ona pođe za njima u grad. Razočarani Anton i domaja naglo su propali. Još će samo najstariji unuk Antunov sin Tonček, dolaziti na imanje da jaše posljednje konje i sluša djedove priče. Anton pomalo prodaje sve i umire od žalosti, osamljen kao stari dub uz prašnjavu cestu. Poljima su pasle srne, a Zurlovi, Briški i Kajfeši rasuli su se po “bijelom svijetu”. Treća je porodica Kittel, doseljenici u Banatu. Strogog opa Kittela muče slične brige. Djeca više ne poštuju njegovu riječ, ni carsku, ni božju. Hoće u grad da se pomiješaju sa onim čudnim konglomeratom nacija. A bogate uredne oranice? Nitko ih neće. Neki mu sinovi izginuše u ratu; i Peter je ratovao po carskim rovovima bezumlja i frkao duge brkove. Izgubio je rat skupa s Habsburgovcima i ratni povratnik neće da čami na salašu, ženi se Anom Klein i odlazi da živi u Velikom Bečkereku, u tuđim kućama, da radi u tuđim pogonima. Bio je radnik u šećerani, pa u parnom mlinu uz mutnu rijeku Begej, te utapljao tugu za dalekim cvjetnim vidicima – u rakiji. Naučio je piti šljivovicu tamo daleko na idiotskim frontama, kad su između dvije kanonade braća Srbi dodavali čuturu ohrabrujuće ljute šljivovice. U Bečkereku su ga svi voljeli, Mađari su ga zvali Peter bači, a ostali su mu spojili ime i prezime u Kitlpeter. Sijedi Opa Kittel u Kathereinfeldu zaspao je sjedeći u svojoj stolici na cvjetnoj verandi u sjeni jorgovana, očima uprtim u neobrađene oranice pune crvenih makova. Tulipani su usahli...  Zurlovi u Sisku Mali gradić pred ulazom Kupe u Savu – Sisak živahno je rastao s prvim radionicama i tvornicama. Kriza ga je malo zaustavila i baš u to teško vrijeme stigli su Antun sa Uršulom i Miha Zurl da traže svoje mjesto u novom stoljeću. Antun počinje prvo sa sitnom trgovinom, zatim ulazi u veće poslove, čak i uvozi tropsko voće preko Trsta. Zurlovi su donijeli prve banane i naranče u Sisak. Umješna Uršula vodila je financije. Počela su se rađati djeca: 1901. – ANTUN, TONČEK ZURL VI +1990 1902. – JOSIP, PEPO VI +1945 1904. – MARIJA, MICIKA VI 1907. – FANIKA VI +1987 Antunov brat Miha nije nalazio posla, ali nije ni volio raditi, nego je često svirao na svojoj drvenoj harmonici zarađujući na svatovima i drugim slavljima. Zurlovi su zavoljeli otvorene i buntovne Hrvate. Brzo su se asimilirali iako se taj naraštaj i dalje smatrao Slovencima. Kod djece se više nije osjetio slovenski, a kamoli austrijski utjecaj; sve sami tvrdi Hrvati! Antun od zarade u trgovini kupuje kuću u Kontrobi (četvrta ulica od Kupe), ispred nje je bila samo ledina na kojoj su se održavali sajmovi. Tu je otvorio gostionicu 1912. g. Prednje krilo kuće bilo je tipično malograđansko, a stražnje starije, nešto niže, seljačko sa zatvorenim trijemom. Iza kuće bio je vrt s nekoliko voćki. U gostionicu su bile dvije prostorije vezane međusobno jednim ogromnim kaminom. Da bi mogao propisno voditi gostionicu Antun je morao otputovati u Budimpeštu, koja je bila nadležna za izdavanje obrtnica za hrvatske cehove. Bahati mađarski birokrati su ga prvo odbili riječima: - Ne ćemo Austrijance u “Magyar Orsag”. - Ali mi smo se stalno doselili u Hrvatsku, a rođen sam u Sloveniji pri Kočevju. Nemam veze sa Austrijom. – bunio se Antun. Dugo su se tako natezali daj-ne dam, te napokon “vlast” predloži: - Ta kad si Slovenac da ti lijepo promijenimo prezime u Zurl, Curel, ima tamo i Corel, u tvom kraju Mozelj, Macelj, Tuhelj... Tako se Antun Zurl vratio kući s punom torbom bombona i drangulija velikog grada, mađarskom obrtnicom i s novošću: - Deco, od sada se zovemo Corel. - Kaj nismo više Zurl! – graknuše mališani. - Vidi ti pajnkrte ferdamane, jesmo! - Pa kak? - Pa tak: za nas i Siščane ostajemo Zurlovi, a za vlast smo Corel. Svi su u čudu klimali glavama. Kasnije su površni matičari pisali Zurl, Corelj i Corel, što je napravilo priličnu zbrku u šestom i sedmom naraštaju Zurlovih. Nije bilo lako voditi gostionicu na rubu sisačkog stočnog sajmišta. Zurlovi su se naradili. Nešto je pomogao Miha, pa dolazila je Uršulina sestra Neža. U gostionici su se redovno sastajali Slovenci. To im je bio kao kutak domaje. Iz Slovenije je stigla i živahna marljiva Neža Jurković iz Fare na Kupi, nadomak domaje. Mihi se svidjela i oženio se. Neko vrijeme je Miha radio u tvornici kože, a Neža u kući neke židovske obitelji. Kad nije bilo posla krenuli su u Slavoniju. Imali su tri sina: MIHAEL, Miha VI ANTON, Tone FRANJO, Franc. Sisački Zurlovi su s naporom jedva uspijevali nahraniti i napojiti nestrpljive i bučne seljake koji su upravo prodali vola ili svinje, pa se to po starim običajima moralo proslaviti za sreću. Djeca su rasla i upadala u posao prema uzrastu, a uz to su išli u školu i učili svirati tamburaške instrumente. Rijetko su imali vremena za igru. Došla su i nova djeca: 1909. – IVAN, Ivo VI +1975 1910. – DANICA VI +1931 1914. – ANKICA VI +2004 1918. – VLADO VI Previše djece, a premalo posla u prvom svjetskom ratu dovelo je Zurlove u dug. Uzeli su hipoteku na gostionicu i kuću. Gostionicu su posjećivali uglavnom sisački prijatelji koji nisu bili sposobni za rat (ni Antun Zurl nije bio za rat zbog bolesne noge) i vojska iz sisačkog garnizona. Seljaci su mobilizirani, sajam je opustio. Kraj rata 1918. g. unio je euforički optimizam u hrvatske političare (Supilo, Trumbić, braća Radić) te ulijeću bezglavo i kobno u novu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca; kasnije Jugoslaviju. Kad su se osvijestili već je kralj Aleksandar Karađorđević zaveo srpsku diktaturu. Sisak opet raste i Zurlova gostionica je živnula. Rat je malo raspustio djecu. Usprkos strogom ocu sinovi su bili nevjerojatno zločesti, skloni ulici, psinama, bježanju od kuće, svojeglavi, naročito Pepo za kojeg se kasnije pretjerano pričalo da je dobio više batina nego kruha. Razbijao je prozore, tjerao je u trk tuđe konje, vadio čivije iz kotača, tukao se, vraćao se kući rasparan i izgreben, izostajao je iz škole, krao je lošije susjedove šljive pored svojih boljih, jer je ukradeno slađe... Kad su ga roditelji zatvarali u sobu da uči skakao je kroz prozor i igrao na sajmištu nogomet krpenjačom. Ljeti je odlazio na Kupu pecati i rastjerivati velika jata gusaka i pataka, zimi sklizati cipelama, a ponekad se sklizao na šodrani tako što bi odrezao komad leda, potjerao ga po ledu pa uskočio. To vozilo je bilo vrlo brzo i daleko je dospijevao. Pepo je dolazio mokar i pocijepan i promrzao. Otac ga je obrijao remenom po turu. Ponekad bi ga zatvorio na tavan bez hrane, ali je brižna Fanika krišom donosila bratu jelo. Ankica je jednog dana sama ostala pored tek dopremljenih vrućih kifli. Odgrizla je samo vrh, pa misleći da se to ne vidi, odgrize još jedan vrh, pa još jedan, dok nisu svi kifli namijenjeni za goste bili osakaćeni, pa je Antun bio prisiljen da ih podijeli ostaloj djeci. Jedne zime djeca su ložila veliki kamin za goste i žaračem raspirivali vatru. Seljanke su imale po pet šest sukanja i da ugriju tijelo podigle su suknje prema kaminu. Mali Zurlovi zabavljali su se gledajući s druge strane kamina gole pozadine. Ponekad bi ubacili kesten da prsne rasprskavajući vruć pepeo prema golotinji. Jednom je Pepo bio ljut, što je morao ložiti preko reda (Tonček je nekamo izmakao), pa kad ugleda debelu posavsku pozadinu bez gaća taknu je vrućim žaračem, pa nesta u hladnu maglu. Kako su izdržali tolike batine? No nije uvijek bilo zlo. Kada je Ivo malo izrastao da drži tamburicu sam je naučio svirati, jer su ostali Zurlovi govorili da je još premali. Tada su imali cijeli dječji orkestar, koji je odlično svirao. Sva djeca Zurl su imala dobar sluh, pa note nisu bile potrebne. Otac ih je angažirao da sviraju u gostionici. Gosti su bili oduševljeni dječjom profesionalnošću, te im lijepili papirnate novčanice na čela, ili instrumente, a najviše malom Ivi, od čega on nije imao mnogo koristi, jer su mu braća za vrijeme svirke već oduzimali novac, a i zakidali ga kod raspodjele. Međutim Ivo je bio sretan i presretan da ga uopće puste svirati. Zurlov orkestar upotpunjen susjedovom djecom pozivan je i na proslave i podoknice koje su sisački kavaliri na večer priređivali pod prozorom svoje djevojke. To je bio jedini način sastajanja, jer susreti u osami nisu bili moralni. Međutim Zurlovi ne bi bili Zurlovi da ne izmisle neku psinu. Jednom je neki Nijemac htio da sviraju podoknicu jednoj Siščanki, a on bi pjevao, ali ne zna hrvatski. Fakini su ga naučili iskrivljene riječi: - Bleeeda meeesec zagrlila zvezda Danica ti si draga poljubila moja gusicaaa... Završilo je polijevanjem hladnom vodom s prozora razljućene drage, a Zurlovi su se spašavali preko plotova. Antuna je brinulo što će biti od njegove djece. Za školovanje nije bilo dosta novaca, pa je zanat bio jedini izlaz. - Zanat, to je budućnost. – govorio je otac. – Bez njega ste nitko i ništa. Tončeku je otvorio dućan živežnih namirnica, ali je to nekoliko puta propadalo, jer je Tonček dijelio robu prijateljima besplatno. Zatim je polazio grafičku školu. Pepo je učio za brijača. Mrzio je i da samo dodirne mušterije. Ivo je učio krojački zanat, a u slobodno vrijeme je izvanredno dobro slikao uljenim bojama. Kasnije je naučio svirati violinu. Kćeri su učile šivati, samo su Miciku pustili da ide dalje u gimnaziju. Rakova djeca šeste generacije Ponavlja se povijest Zurlovih: ni jedno dijete nije htjelo ni gostionicu ni zanat. Svi bi na školovanje u kulturne smjerova i muziciranje. Onda je došla katastrofa. Srušio se glavni stup kuće Zurlovih – mama Uršula je otišla već prehlađena na neke krstitke, vratila se s upalom pluća i ubrzo umrla, 1922 g. Sve je istog časa propalo. To je bio tragični udar za starca slabog zdravlja, prorijeđene kose, slabog vida iza uskih neodgovarajućih naočala. Nikad se nije oporavio od gubitka te divne, pametne i jake žene. Mala (15 god.) vrijedna Fanika, iako nije bila najstarija, preuzela je veliko poljuljano gospodarstvo. Bila je majka starijoj braći i sestrama, kuhala, prala, krpala, uređivala kuću, no sve je pošlo naopako. Tonček je nekako izgurao školu i otišao raditi u štampariju u Zagrebu. Uz to je svirao u tamburaškom orkestru društva “Grafičar”. Micika je završila gimnaziju i postala činovnik. Ivo je pošao za Tončekom u Zagreb, malo je radio u krojačkom zanatu, a onda svašta po malo. Tonček i Ivo su brzo prihvatili gradski život, odlazili su na izlete na obvezno Sljeme, pa Samobor uskotračnom željeznicom zvanom “Peglica”, te dalje na Palačnik, Oštrc, Plješivicu. Ivo je bio član planinarskog društva «RPTD PRIJATELJ PRIRODE» i u njemu svirao u tamburaškom orkestru. Iza naziva Radničko, planinarsko, turističko (kasnije dodano) društvo, krio se radnički pokret i njegovi aktivisti. Ivo je već tada radio na prepjevima ruskih revolucionarnih pjesama, kao: “Budi se istok i zapad”, “Internacionala” i druge, pa ih je štampane na letke dijelio radnicima da ih pjevaju za vrijeme čestih štrajkova. Njegov brat Tonček je s grafičarima gradio i uređivao dom “Grafičar” na Sljemenu. Tu je upoznao lijepu purgerku Ivanku Železnak i oženio se. “Šećer dolazi na kraju”: Pepo je 1923 godine tresnuo po glavi jednu čangrizavu mušteriju u brijačnici pliticom punom sapunice, zalupio vratima da su stakla popadala, kupio novine, pronašao natječaj za prijem pitomaca u vojnu srednju muzičku školu, pokupio je krsni list, falsificirao potpis oca na uputnicu, uzeo iz gostioničarske kase nešto novaca i krenuo prvim vlakom u Vršac, Vojvodina. Primili su ga i ubrzo se ustanovilo da on i njegov kolega (kasnije najbolji prijatelj i šogor) Edi Lipovšek, te neki Čeh Jan Hašek jedini imaju takozvani “apsolutni sluh”. To znači da kada čuju ton mogu bez instrumenta ustanoviti koja je to nota. To je vrlo rijetka sposobnost. Najljepša Zurlovka Danica umrla je 1931 godine. I tako se je kuća Zurl osipala. Vojvođanski potpourie Pepo Corelj je učio marljivo i uporno. Trpio je bezumnu vojnu disciplinu srpskih oficira, stiskao zube, pisao notu za notom, proučavao harmoniju više nego što je trebalo za školu, svirao violončelo i trombon. Zatim se laćao i drugih instrumenata dok nije znao sve instrumente gudačke i limene. Završio je školu 1925 g., te premješten sa Edijem i Janom u višu muzičku školu u Veliki Bečkerek, tada nazvan Petrovgrad. Tu su svirali u klasičnom komornom sastavu, Pepo violončelo, a Edi i Jan violinu. Pepeka su zvali “Svraka”, a Edija “Sova”, dok je ime Jan bilo dovoljno smiješno da ostane Jan. Pepo se specijalizirao za dirigiranje i kompoziciju. Nastavio je sam na akademskoj razini studirati harmoniju. Svirao je na koncertima pred kraljem na “bijelom dvoru”. U slobodno vrijeme Pepo je istjerivao dječačku rabijatnost u nogometu za garnizon. Nedjeljom su tri mušketira oblačili bijele paradne uniforme i odlazili na korzo osvajati okrugle Banaćanke. Edi je do smrti pričao anegdotu kako je Pepo nekom kolegi Mađaru Lajošu krao ispeglanu paradnu bluzu, a ovaj je praskao po kasarni: - Eđe mego fene, koja je to muška krava uzela moja pela pluz? Ugrize ga jedan zmij! Azonjaaat! Tri bijela oficira lako su upali u društvo ljepuškastih Švabica. Uljudno su se predstavili i ponudili da ih prate kući. Magda, Boriš i Mariš su veselo prihvatile, ali stroga Eržika ih je grubo odbila, gurnuvši svoje sestre dalje niz korzo, pa desno u široki šor Pašićeve ulice. Momci su doznali da jedan njihov kolega bebi-lica i zlatne kovrčave kose zalazi u kuću tih ljepotica i da se zovu Kittel, porijeklom iz Schwarzwalda, pa su ga zamolili da ih uvede u kuću. .- Važi momci. – pristao je zlatokosi. – Nema problema. Prvo, otac Peter bači, ili Kitlpeter voli društvo, a drugo, kćeri su lude za muzikom i plesom. Ako ponesete instrumente osvojili ste kuću, ali prste k sebi; možete prebirati samo po žicama – mama Ani strogo čuva moral. - U redu stari, bit ćemo k’o anđeleki! – uvjeri ga Pepo, a zlatokosi doda: - I još nešto: Petar bači voli rakiju... – i namigne im. Oni odmignu. Prvom prilikom momci su se besprijekorno sredili, pokupili instrumente i krenuli u Pašićevu 15. Posjedali su u dugački trijem. Skupila se velika porodica Kittel – stari brko s lulom, njegova sumnjičava supruga Ana, te kćeri Magda, Boriš, Eržika, Mariš i mala Medika. Kitlpeter je bio veseo čovjek. Odlazio bi nakon posla s Mađarima i Srbima na rakiju i ljutu papričicu. U kasne sate teturao je uz staru pjesmu iz Schwarzwalda: “Tannenbaum, Tannenbaum wachst in mein Garten wenn mein Schatz kommen tut sag er soll warten wenn er nicht warten will sag ish bin storben wenn er dann wahnen tut sag ich komm morgen...” (Stablo jele rasteš u mom vrtu, kad moj dragi dođe neka čeka, ako neće čekati reci da sam umrla, ako plače reci dolazim sutra.) Ili onu kao i Zurlovi iz davnih austrijskih vremena: “Schön ist die Jugendzeit sie kommt nicht mehr...” Kada bi stigao kući u sitne sate nije htio ući dok mu nakon uobičajene pjevne procedure ne otvori njegova miljenica Eržika. Pita Peter: - Ist meine Lina z’ Haus? (Da li je Lina doma) Eržika: - Naaa. (po Bavarski ne) Peter: - Wann kommt sie? (kad dolazi) Eržika: - Am Montag. (u ponedjeljak) Peter pjeva: - Wen alle tag Montag wäre, und ich bei mei Lina wäre! O Lina bist drina du steh und mach mir auf, mir früren die Händen, der Schnee fallte drauf! (Da je bar svaki dan ponedjeljak, pa da sam kod Line! O Lina jesi li unutra, ustani i otvori, mrznu mi prsti, snijeg pada po njima). I tako dok ne ispjeva sve dane u tjednu. A ta njegova Lina Eržika bila je zaista posebna djevojka, - išla je u mađarsku školu, statirala u opereti, glumila u dramama, smatrala se Mađaricom, čitala je više knjiga nego cijela porodica Kittel i Klein zajedno, fanatično je držala red u kući, dizala se prva i budila sestre, voljela se lijepo oblačiti, posuđivala je haljine iz kazališta. Jednom je na maskirani ples došla u kazališnoj, ali na izgled sasvim pravoj husarskoj uniformi. Izučila je modistički (šeširski) zanat, pa je na korzu imala uvijek najljepši i najmoderniji šešir prema njemačkim žurnalima koje je nabavljala. Što ju je još više činilo neobičnom je sposobnost da se probudi po narudžbi u bilo koje doba noći, da mjeri temperaturu precizno na decimale stupnja i imala povremene pojave telepatije, predviđanja. Znala je gledati odsutno u daljinu i reći: - Ovog trena moja sestra Magda misli na mene... – ili: - Imamo pošte u sandučiću... – rijetko se varala. - Eržika je mnogo pjevala operne i operetne arije i gradske romanske njemačke, mađarske i slavenske. Sestre Kittel su bile oduševljene muziciranjem akademaca i to je postala tradicija svake nedjelje. Pepeku se svidjela Eržika, Ediju najljepša Kitlovka Mariš i poženili se. Edi je ostao u Petrovgradu, pa kasnije seli u Škofju Loku. Pepo je s glazbom mnogo putovao u Beograd i po Vojvodini i neprestano pisao Eržiki, pravi manijak u pisanju, ali je slabo znao njemački kako se vidi iz jednog pisma: “Das vajst du meht ih Dajč schrajben. Du vajst majn liebe Eržika das ih mer gliklih van bin ih mit dir elajn...”, pa iz tog užasa nastavlja dalje hrvatski: kad ćemo opet zajedno zapjevati onu: Vogel flürst...” (Mislio je: “Vogel flügst in der Welt hinaus” starinska pjesma). Slijedeće godine 1928. rodio se sin 1928. JOSIP, Pepek VII. Pepo nastoji dobiti premještaj u Dubrovnik ili Split. Glavno da je more. Otputovao je u Sisak, jer je otac Antun bio teško bolestan. Kako mu je lijepo bilo među svojima teško se odlučivao na povratak, pa su stizala urgentna pisma od Eržike. Dotle se mali Pepek mirno igrao sa komadom papira (bio je jedino novorođenče koje je satima vrtjelo papir, a da ga ne pocijepa). Pepo da smiri oca prihvatio je preuzeti gostionicu i poručio Eržiki: “Otac je bolestan, ali ja sam uvjeren da ćeš ga ti najbolje izliječiti. On jedva čeka da dođeš. Ti si njegova uzdanica, jer ćeš biti gazdarica...” U tom pismu sačuvan je jedini tekst pisan od oca Antuna, iz kojeg se vidi da je zadržao slovenski jezik: “Ljuba nevesta Eržika, lepi pozdrav od mene oca. Tako roditeljem mi smo se dogovorili i vama izručim gospodarstvo i gostionicu, opće sve, bolestan, mene ne bo dugo i za posel nisam nikakav, kaj me bolest mori, astem veća študerancija i nervoza, bu ti već sin Pepo povedal i pričal, samo se pripravite gospodarstvo voditi. Zbogom. Antun Corelj.” I dodao je nepoznat znak: (Jedino ga je Fanika znala ponoviti, ali nije ostao rukopis. Ovo je samo nešto malo slično!) Uz pozdrave Pepekove sestre Micike u pismu njena kći Vera obećaje teti Eržiki “bobona i kolade”. Oko oca Antuna skupila su se sva djeca s unucima. Tri brata su održala koncert: Pepo na mandolini, Ivo na violini, a Tonček na gitari. |
22.10.2006.,nedjelja
Sjećanje na stari Zagreb
Odlučio sam da vas prije čitanja !Sage", malo podsjetim na Zagreb mog djetinjstva, a možda i neke od vas podsjetim na prošla vremena. Ako vam se dopadne, bit će još, ako mi pomognete svojim sjećanjima, bit će još više.
Za one koji znaju da se prisjete, a one koji ne znaju, da doznaju, donosim članak u cijelosti iz džepnog mjesečnika "Reader's Digest". Miškecov prolaz „Reader's Digest“ I. SRPANJ 2006. Dobri Miškec i njegov prolaz Malo je Zagrepčana koji se sjećaju bokca s usnom harmonikom --  FOTOGRAFIJA: LJUBAZNOSCU RUDIJA ALJINOVlĆA MOJA PRIČA ŽELJKO ZURL NAKON DUGO VREMENA prošetal sam se centrom Zagreba. Prošal sam kroz kvart mog djetinjstva i zastal u prolazu koji veze Masarykovu i Varšavsku ulicu. Na zgradi ploča: Miškecov prolaz. Na žalost, malo je danas onih koji se sjećaju čovjeka po kojemu je prolaz dobio ime. Pedesetih godina prošlog stoljeća Zagreb se oporavljal od Drugog svjetskog rata. Snalazilo se kak je ko znal i mogal. Mladi je Miškec (pravim imenom Mihael Erdec, rođen u okolici Ivanca u Zagorju) prije rata nastupal kao akrobat u cirkusu i varijeteu dok nije dozivil nesreću. Neki su rekli da je pal na glavu pa je malo "skrenul". Posle toga, za kruh je zarađival na gradnja-ma, pomažući uličnim pilarima i kao "čovjek sendvič", noseći po centru grada reklame. Kad je trebalo, ubacival je vuglen, čistil drvarnice i istovarival robu. Uspel se je smjestiti u kotlovnicu kina "Balkan". U podrumu, u mraku kotlovnice, napravil je od starih al' čistih canjka ležaj u jednom udubljenju u zidu, pokraj hrpe vuglena s kojim se ložil veliki kotal za grijanje kino dvorane. Društvo su mu delali ložači u svojim radnim šihtama i slika Štefice Vidačić (popularne glumice predratnih vremena) kako sa zadignutom suknjom pokazuje skladne noge (malo vise koljena). Sliku je učvrstio iznad "uzglavlja" svojeg ležaj a u koji nikada nije legnul da se nije dobro opral u hladnoj vodi. U onom smradu ugljena i kotlovnice on je bil uvjek čist. Činilo se da ne uzdiše zato kaj je bogec neg zato kaj Štefica nije ispunila njegov san - ostala je tek neostvarena ljubav. Miškec je, zahvaljujući tome sto je bil popularna zagrebačka figura, postal i junakom šaljivih stripova. U zabavniku Mickey strip pokrenutom 1938. godine, njegove je izmišljene i stvarne doživljaje crtao tada 17-godišnji gimnazijalac Walter Neugebauer. Glavni urednik, gospon Fuis, redovito je Miškecu daval "mali honorar za autorsko pravo". U "svom" prolazu Miškec je imal prijateljicu Elizabetu koja je živjela na drugom katu, negde na sredini prolaza, sa svoja tri sina. Čekala je da joj se vrati suprug koji je otišal pravac Bleiburga. Znali su sesti na štcnge i voditi duge prijateljske razgovore. Jemput je rekla susedi: "Nek veli ko kaj hoće i da je Miškec skrenul. Kaj god. Tak pametno pripoveda da mi je užitak z njim požlabrati. Baš zna bit herclih." Tak ga se sjeća i moj bratić kada se u jesen 1946. doselio u dvorišnu prizemnicu u Varšavskoj 5. Ovako mi je ispričao svoja sjecanja ondašnji student ekonomije a zatim diplomirani inženjer Josip Zurl: "Tako smo postali Miškecovi prvi susjedi. Naši su prozori gledali u njegov improvizirani kućerak uza zgradu kina, pa smo mogli vidjeti kako u stvari jadno živi. Ipak, nikad ga nije napuštala dobra volja. Malo ću reci kad kažem da je Miškec bio dobar susjed. Veselilo ga je ako nekome može pomoči. Starijim je susjedima odlazio u Ljekarnu po lijekove. Raspitivao se kome sto treba, pa je sa svojih šetnji gradom donosio razne upotrebljive stvari koje je nalazio odbačene po dvorištima i podrumima. Jednom je primijetio da nam prokišnjava krov i nije se smirio dok nam odnekud nije donio desetak crjepova..." Miškec je bio sjajan primjer kakvi bi susjedi uvijek trebali biti! Znal je sjesti ispred vrata kotlovnice na mali stolček, šamrlek, pa kada su ljudi izlazili iz kina poslije projekcije, sviral im je na maloj "mundharmoniki" popularne melodije. Ispred sebe bi na zemlju del bogečki ponucanu kapu, skinutu s ćelave okrugle glave, da mu ljudi u prolazu ubace sitniš. Radio je tako od doba bivše kraljevine Juge u okupiranom pa poslije rata oslobođenom Zagrebu. Zguren na šamrleku, puhal je u svoju harmoniku i dobroćudnim pogledom pratil prolaznike, i posebno prolaznice. Dva vesela oka i uvi¬jek nasmiješena usta nisu odavala jad njegove bijede. Kad bi ga čovjek tak gledal u pohabanu odjelu, rekal bi da gleda sretnog siromaka. Uvijek sam si mislil kak moje brige i problemi nisu niš prema njegovima, kak bi trebal i ja bit sretniji z onime kaj imam. Pokraj svog ležaja držal je dve male konzerve s drskom od drota. S njima u ruki bi obilazil restorane i kavane u centru. Znali su ga u Gradskoj kavani i u Lovačkom rogu. Ostavljene ostatke jela s tanjura na stolu stresal bi u jednu konzervu, a čaše bi praznil u drugu. Koji su mu pak put kelneri napunili konzerve s pravom hranom iz kuhinje. Odnesal bi ih u svoj "dom" da se pogosti u miru. Nije ga smetalo kaj je sve to zmešano jer bi rekel "to bu se tak i tak zmešalo u želucu". Iznad ulaza u kino bile su društvene prostorije kaj su se zvale "Klub Kinematografa", za okrepu i druženje zaposlenika. Tu i tam bi se navrnul i Miškec. Tiho bi došel do sanka, popil bi gemištec, s nekim bi popripovedal kratko i otišel bi nazaj u svoju kotlovnicu. Jemput sam tam bil s tatom i pijuckao malinovac. Došel je Miškec i pogledal me blagim dobroćudnim pogledom, pak me je pital: "Bog, dečec. Kaj to piješ hampera?" Tak je jednom sviral na svojoj maloj harmoniki dok su ljudi izlazili iz kina, kad mu pristupi brko u plavoj uniformi, zauzme strogu pozu i svisoka oštro upita: "Druže, sto ti tu radiš?" Zbunjen i preplašen, Miškec podigne ćelavu glavu i veli: "Kaj ne vidiju gospon policaj, sviram harmoniku..." "Znadeš li ti, Druže, da je prosjačenje zakonom zabranjeno?" "Kaj bi ja prosil. Ja samo zabavlam ljude kaj izlaziju iz kina." "Sto će ti onda, Druže, kapa pod nogama?" "Joj, gospon policaj... mi je vruče, pak sam ju skinul... a to kaj mi nekaj vu nju baciju, nisam ja kriv! Kaj ja tu morem..." "Druže, ja te u ime naroda hapsim!" Tak je strogi milicajac zgrabil bespomoćnog Miškeca i odvel ga grubo u pravcu Petrinjske ulice, gurajući ga pendrekom. Posramljeni Miškec išal je oborenog pogleda, tu i tam bi ga dignul prema nekom začuđenom prolazniku, kao da veli: Nisam niš napravil, nikom niš na žal, niš nisam kriv, samo sam sviral na veselje ljudi... Tak ti je to, dragi moj, kad si bogec. Takve scene nisu na sreću bile ćeste, ali neki su na jadniku pokazivali autoritet narodne milicije. Nisu ga mogli kažnjavati, ali bi mu zaplenili harmoniku. Tada bi neki "drug" iz uprave RO Kinematografi odlazil u milicijsku stanicu urgirat da ga pustiju ili da mu vratiju njegovu jedinu imovinu, malu harmoniku. U zemlji "socijalne pravde, jednakosti, bratstva i jedinstva" rastao je pritisak na rukovodstvo Kinematografa da "nemre čovjek živjeti u kotlovnici. To je službena prostorija radne organizacije, koju su proleteri podigli iz kapitalističke propasti, pa vi drugovi rukovodioci ne možete sramiti nasu partiju, držeći i skrivajući neku skitnicu." No svaki put kad su rekli Miškecu da bu moral napustiti kotlovnicu, molil ih je nek ga pustiju tam. Sve bu delal, sve bu napravil, samo da ga ne diraju od tam. To je tak išlo nekak do početka šezdesetih godina, kada su morali popustiti pod pritiskom smjestili su Miškeca u ubožnicu u Selskoj cesti. Zadnji sam ga puta srel sredinom šezdesetih godina kraj kina "Tuskanac", na Aleksandrovim štengama kaj se spuštaju iz Rokova perivoja u Dežmanovu. Otišli smo u kafić na dnu štengi i uz kavicu i pice kratko mi je ispripovedal kak su ga deli u "dom starih" u Selskoj. Ni štel ni reci da je tam ubožnica niti se bas žalil kaj je tam. "Tam je dobro i čisto. Imam kaj za jest i dobro mi je..." Tak je rekal, al se vidlo da je mislil čist drukče. Oprostili smo se i on se odgegal prema Ilici. Gledal sam dugo za njim dok se nije zgubil u mnoštvu prolaznika. Tak se neprimjetno zgubil i iz naših života, ali ne i iz naših sjecanja. Ja svoj grad volim zbog uspomena koje velikim dijelom cine ljudi. Dragi ljudi kakav je bil i Miškec, ljudi z kojima se družimo, smijemo, plačemo i pripovedamo. Kad i mi jednog dana odemo tam gore, morti bu nas na ulazu dočekal Miškec sa svojim dobroćudnim osmijehom, hokrlom i svirkom "mundharmonike", kak je to tak rad delal ispred "Balkan" kina. ...ja sam nastavio sa šetnjom, a Vi napišite Vaš komentar, HVALA! |
20.10.2006.,petak
Mijo, lik mog djetinjstva
Sjećanja Corel Marjana-Brace
Hvala na "Miškecu" koji me je podsjetil na djetinjstvo kad smo kao klinci zafrkavali sličnog vagabunda. Mijo se je zval, nismo se ga bojali iako je bio puno stariji od nas, razlog je da je bil skorom iste veličine ko i mi klinci oko njega. Kudrava bulja i zmazani dugački nokti ostali su mi nekako zapečetani u bulji. Mijo je bil grbavac, iako se je grba jedva primijetila. Zanimanjem "kravar" on je pazil na krave koje su pasale na livadi gdje smo se igrali. Koliko puta smo prokleli te krave koje su držale nisku travu, ali su pritom kenjale pa nam je bilo teško bježati a da ne zagazimo u hovno. Bilo je smiješno kad nam je lopta pala usred hovna a neko drugi je dobil pečat na bulji, jer je glavom spriječio opasan napad. No dok su krave mirno "rezale" travu, Mijo je okupljen od nas mirno crtao neke "tajne" planove. • Kaj delaš Mijo? • Joj nemoj me pitati, to me novi plan! • Kakav je to plan Mijo, nebumo te izdali. • Radim na podmornici koja bu išla pod vodom i na kopnu, ponosno je odgovoril Mijo. • Pa to bu podmornica-tank, Mijo. • Je tak nekaj, još nije gotovo ali na tome radim. Pažljivo je zamotal tajanstveni plan, jer je došlo vrijeme da krave odpela doma. Mijo zapravo nije imal "dom" jer je spaval pod vedrim nebom dok se mi klinci nismo složili i iskopali mu sobicu u zemlji. Mijo je bil zadovoljan jer sad imal svoj "dom". Krov nad glavom i samostalnost veselili su ga. Ja sam rekel tateku kak smo mu Miji skopali sobu na vrhuncu livade. Tata je razgovaral sa novinarom, pa je Mijo sav vesel svima pokazal kak je svršil u novinama. Bio je dobre naravi taj Mijo i nije se uzrujaval kad smo mu pjevali • Mijo slanac - zapio uru i lanac Kad bi barem imal vuru, znal bi reči, nebi ju zapil. Požuri sa planom prije nego rat svrši, postal buš slavan i bogat. Tko zna gdje je taj Bogec svršil iako vjerojatno nikada nije svršil svoje planove. On je nestal, kao što je nestala i livada na kojoj smo ostavili toliko lijepih uspomena. Cement je pregazil lijepu zelenu travu koja više nikada nebu tu narasla, no uspomene su nam zauvijek ostale, kolika sreća da nam to cement nije mogao spriječiti i kad jednom trava naraste nad nama, ko bu se sjetil livade na kojoj su se "Graničari" borili protiv Černomerca ili Vrapća. U tim "Graničarima" mnogo puta zaigrao je i Tvoj stric kojemu sam zaboravil ime. Dobro je driblal, pa s loptom znal prodiblati većim igračima kroz noge. Bio je malog rasta pa mu to nije bilo teško. Pitaj Kazeka, on se možda više toga sjeća jer je i sam bio član momčadi i dobar (zagrijan) igrač. Tu bum svršil da Te previše ne zanovetam. Tak se svog djetinjstva u Cankarevoj ulici u Zagrebu prisjetio Braco, a vi pošaljite vaša sjećanja na adresu zeljko.zurl@zg.t-com.hr ili svoj komentar napišite ovdje: |
19.10.2006.,četvrtak
Nasmijana «četrnajstica»
Proljetno toplo sunce je izvabilo ljude da izađu iz svojih stanova i protegneju noge i prošećeju garderobu iz naftalina. Ja takaj nisam mogal ostat doma. Besplanska šetnja me otpelala na Jelačić plac, pak sam skrenul polek Gradske kavane u staru Vlašku, pajdašu na križanju, Šenoi sam rekal:
- Bog Gusti, stari moj… i skrenul prek Langovog trga, kroz mala vrata u niskoj betonskoj ogradi, polek javnog šekreta u popov park, Ribnjak. Pokle hodanja po asfaltu mi je pasalo škripanje pošodrane staze kroz zelenilo parka. Tak sam došal do dječjeg špilplaca. Žagor i cika djece mešali su se cvilenjem njihalki. Na klupama oko njih su sjedele stare bake i frajle, kaj su između trača i recepta, bacale pogled na klince. Malo dalje sam našal slobodnu osunčanu klupu, blizu spomenika Augusta Cesarca i na nju spustil svoje kosti. Iza mene je zgrada Ribnjak il' kak se već danas zove. Tu sam kak mladi fakinćek dolazil na čage, tam gor na terasu. Onda su tu svirali grupa «Globus», sa u ono vrijeme prvim našim urlatorom Alcom (Altić Emirom), kaj je onda urlal :»O venti kvatro mila bači…» od takaj popularnog taljanskog fakina Adriana Čelentana i skinute hitove sa radio Luxemburga. Posle njih su tu došli svirati «Crveni koralji»…i Barba…To su bili cajti… Zel sam iz džepa knjižicu «Reader's Digest», kaj bi malo čital, al' već sam krenul u davna sjećanja, pak sam već otvorenu knjižicu spustil u krilo. Tam iza ograde parka, zaružil je nježno i tiho novi plavi tramvaj kaj se spušća pram centru, kraj ograde parka. Zgrada iza mene, džepna knjižica u formatu negdašnjeg „Izbora“ i mnogih izdanja „X 100“ takaj i tramvaj, mam su me prešaltali u početak šezdesetih godina, prošlog stoljeća… Vračal sam se iz posla pa sam na Jelačić placu iz „dvojke“ presjel u „četrnajsticu“. Kondukter u plavoj zetovskoj uniformi je bil «ograđen» malim odjeljkom od prepunog tramvaja sa malim pultekom na kojem je držal plehnatu kockastu škatulju sa pregradama u kojima su se nalazili blokovi karata, za razne mogućnosti vožnje, prišvršćeni širokom gumicom za pekmez. Na vrhu te škatulje je bil jastuček za štambilj, a taj gumeni štambilj je pak bil nataknut na drvenu hilzu za produljivanje olovaka iz koje je v doljnem djelu viril tinten blajštift. Sa njim je on označil na karti di ste, na kojoj stanici ušli, vrijeme i datum vožnje i sve to potvrdil štambiljom na kojem je bil njegov osobni, službeni broj.  ____________ Morti se bute sjetili ovakvog papirčeka??? ____________ - Gurnite sredinu napred prosim, da ujde ono kaj visi…Karte na pregled prosim…Dajte, stisnite se malo da zaprem vrata…Jel' još 'ko bez karte? Govoril bi tramvajac, povlačeći polugu kraj svoje «kabine», da zapre vrata. Onda bi povukal kožnati remen, kaj je uz plafon išal kroz cijeli tramvaj da pozvoni vozaru i signalizira mu da more krenuti. Putnici su mu prek glava ostalih pružali karte da on važno lupi štambilj sa svojim brojem, il bi ju lako zadrapal, nek se zna da ta karta posle zadnje stanice na Mihaljevcu više ne vrijedi, ili potvđuje prijelaz na dvajspeticu dalje za Tunel. Ljudi su se držali za okrugle drvene štange kaj su bile kak gelender učvršćene na plafon, ili za bijele keramičke ručke, kaj su na remenima visele sa tih gor postavljenih «gelendera», a feder bi ih dizal prema gor, prema plafonu, da nebi putniki lupali z glavama po njima., a kad bi ih čovek potegnul, stale bi na ugodnoj visiniu za pridržavanje ravnoteže u tramvaju kaj se nihal na tračnicama. Ti bokca, kaj je bila tehnika u te cajte? U prepunom tramvaju uz prozore su sretnici sedeli na tvdim stolcima, pošteđeni gužvanja stisnutih oznojenih tijelesa. Stajal sam opkoljen ljudima na «prvom peronu», do ulaza. Malo dalje mene stajala je herzig mlada gospođica (?) damica, blond natapirane zurke, s dugim crno nafarbanim vipama, baš je bila šik. Z jednom se rukom držala za bijelu na remenu viseću ručku nad glavom, a pred nosom je držala malu knjižicu, džepno izdanje, «Humor X 100» i onak kak sardina stisnuta čitala viceve i gledala karikature. Vozar je z nogom lupil pedalu da bi zazvonil sa svojim velikim plehnatim zvonom, kak i sudec kraj boksačkog ringa, potegnul polugu sa šnaperom na nazupčanoj letvi, kaj zatvara izlazna vrata, okrenul veliki metalni kotač da otpusti kočnice, potegnul ručku na komandnom pultu sa lijeve strane kabine i tramvaj se prepun putnika odljepil škripom i cviležom metalnih kotaća po tračnicama od stanice, pa krene Jurišićevom ulicom prema Draškovićevoj. Mlada je damica, na trenutak pustila ruku sa drške, naslinila kažiprst, okrenula slijedeću stranicu ispred svog nosa i pak se primila za ručku. Iza otvorene knjižice koja je skoro skroz pokrivala noseka i okeca šik čitateljice, začul se kratki prigušeni smjeh: - Hi, hi… Ljudi su kratko okrenuli glave u pravcu iz kojeg je došal smijeh, znatiželjno pogledali i okrenuli se natrag u svoje misli zgužvanih odjela, al za kratko vrijeme čul se iza knjižice X 100 malo dulji: - Hi, hi-hi… Zgužvana tijela su pak okrenula glave, a na nekim licima se pokazal osmjeh. Damica je pustila ručku, liznula kažiprst, okrenula stranicu, primila se za ručku i nastavila čitanje. Nakrcani tramvaj se škripavo njihal kraj Ribnjaka. Zgleda da je damica naišla na nekaj jako zgodno, jer se iza knjžice čulo malo glasnije: - Hi, hi-hi…ha-ha!!! Glave su se okrenule, a neke već nisu ni skidale pogled sa X čitateljice. Nekolicina putnika prasne u smijeh. Damica je pustila ručku, liznula prst, okrenula stranicu, primila se za ručku i nastavila čitanje. Smijeh putnika se pojačao i proširio do pol vagona. Ona je ostala polovica putnika, z prednjeg dijela zbunjeno pogledavala one straga. Kaj se ovima pripetilo, kaj se mulci tam straga smijeju? Kaj su znoreli od gužve i vrućine? Tramvaj je stal na stanici kod Gregorjančeve, nekaj je nasmijanih putnika izašlo uz standardno: - Prosim, jel se vi skidate na ovoj, ili na sljedećoj stanici? Malo se pomaknite, ja bi tu izašel. - Prostak jedan, fakin…kaj ga briga di se ja skidam, ke ne??? - Gospon, prosim vas, zemite prelaz…z moje noge na drugu… - Oprostite, to kaj češkate je moje rame, al nikaj zato, more malo niže prosim, kraj lopatice? Oni kaj su ulazili sa čudo su gledali po tramvaju u nasmijane putnike. Tramvaj je uz signal zvonom tramvajca i najavom zvona vozara krenul sa stanice. Damica je pustila ručku, liznula prst, okrenula stranicu, primila se za ručku i nastavila čitanje. Još tramvaj nije zašel u kestenof drvored Medveščaka, iza knjižice se čulo: - Hi, hi-hi…ha-ha!!! Smjeh se u tramvaju pojačal i proširil, rekal bi na tri frtalja vagona. Damica je čula da se nekaj događa, spustila knjižicu niže brade, zbunjeno, ozbiljna lica pogledala oko sebe nasmijane putnike, kojima su već na očima bile suze od smjeha, slegnula ramenima, digla knjižicu do nosa, pustila ručku, liznula prst, okrenula stranicu, primila se za ručku, i ozbiljne face nastavila čitanje. To je bila kap prek vrha. Prolomi se gromoglasni, zarazni smijeh cijelim tramvajem. Kondukter se već držal za želudec a iz oka su mu curele suze. Smijal se je grohotom cijeli tramvaj a damica je, kak da se to nje ne dotikavlje, to ju ne gebira, pustila ručku, liznula prst, okrenula stranicu, primila se za ručku i ozbiljna lica nastavila čitanje svojeg džepnog humora X 100. Na žalost kod Belostenčeve moral sam sav zasoptan od smijeha izaći iz nasmijane čertnajstice, koja je uz zvonjavu škripavo se njihajuć otišla prema Zvjezdi i dajle prema Mihaljevcu, puna zgužvanih ali do suza nasmijanih putnika. Pa nek mi onda neko veli kak vrućina i gužva v tramvaju mora biti neugodna i naelektrizirana. Ja sam pak nastavil doma prema Medvedgradskoj, uz zbunjene poglede prolaznika, jer se nisam mogal prestat smijati, a njihova je zbunjenost još više potkurila moj smjeh... Lagani udarac u nogu me vratio u današnjicu. Bila je to lopta sa travnjaka. - Srtiček 'očete nam bacit loptu? Kak ju nebi bacil nalim zaigranim haklerima na dva gola, napravljenih od vinterica. Pak sam otvoril «Ridersa», da vidim kaj ima interesantnoga u Evropama i okolicama? A kad se nasmijem pročitanoj šali ili vicu u džepnom izdanju, podjelil bum moj smjeh sa klincima, pa kaj bu, bu! Nek si misliju i veliju kaj hočeju…kad je smijeh tak lijepo dijeliti z drugima, ke ne?  nadam se da se bute složili z menom, pa to napišite u vašem komentaru... |
Ksenija:Dragi ste mi gost!
Poezija iz srca
Terenac
Bilješke iz mog života
