Zurl

VOJNA POŠTA - ZEMUN


Ovo je bila radna skica zapisa, pod ovim prvobitnim naslovom sjećanja iz mojeg odsluženja vojnog roka 1964. godine. Dugo sam se spremao to staviti na papir u nadi da će i to nekoga zanimati, kako je to izgledalo prije puno godina. Nemam nakanu da opišem vojaka Švejka, jer je on iz drugih vremena i već ga je Hašek napisao. To bi trebalo biti sjećanje na mladost iz moje vojne perspektive, jer sam tada mrzio vojsku, da bi skoro 40 godina kasnije „odslužio drugi vojni rok“, koji je potrajao skoro 6 godina, od 1991. godine pa sve do 30. 04. 1997. godine, kada sam umirovljen kao časnik HV. Dio toga je već opisan u nekoliko članaka, ali o tome u neko drugo vrijeme i drugim zapisima.

Tek kada su negdje 2010. godine, nedugo poslije završenog Domovinskog rata u Hrvatskoj, ukinuli obavezu služenja vojnog roka, shvatio sam koliko mladost gubi mogućnost stjecanja spoznaja o drugačijem načinu života specifičnim uvjetima vojne stege. Ne želim ovime otvarati temu o kojoj bi se moglo napisati više nego što sam napisao u ovim mojim sjećanjima, ali koliko god sam u onim vremenima, koja ovdje opisujem, mrzio vojsku, tek sam danas shvatio koliko sam bogatstva pokupio u tom periodu mojeg života, ma koliko god da vam bude bizarno izgledalo sve što sam ovdje napisao.

REGRUTACIJA

U životu mladića veliko je iščekivanje da od momka postane čovjek. Da odraste, da prestane biti klinac ili dijete. Zašto nam se žuri u to razdoblje našeg života, teško je reći. Možda pogledi na starije, koji su uvijek u pravu i dozvoljeno im je što se nama brani, to je zapravo težnja da dosegnemo nešto za što ne znamo pravo značenje, a kamo li posljedice što nam to donosi. Tek kada "odrastemo" postajemo svjesni, kako nam je bilo lijepo doba djetinjstva i kako je u stvari brzo prohujao najljepši i najkraći dio našeg života. U tom prijelazu pa i prije njega posežemo za imitiranjem starijih uzora. Posežemo za cigaretom, u rječnik ugrađujemo psovke, pljuckamo oko sebe, hodamo s rukama u džepovima, nebi li izgledali starije. Počinjemo pušiti da bi dokazali svoju muškost, a sutra ćemo prestati pušiti kako bi pokazali to isto.

Tada nam školske ludosti, čage na nekom plesnjaku, prvo zaposlenje, na kratko prekida primitak poziva za regrutaciju. Znači, kreće odrastanje. Ulazimo u nepoznati nam dio starijih.

Dolazim na adresu naznačenu na pozivu, a pred zgradom već povelika grupa mojih vršnjaka. Znači na pravom sam mjestu. Pokazujemo jedan drugome pozive, a na mojemu piše: VES - Radio-telefonska veza. Ulazimo u hodnik, pa smjerom putokaza "Regrutacija", do velike prostorije. Dočekuje nas nekoliko vojnika (bolničara) i nekoliko bijelih kuta, ispod kojih se nazirala uniforma. Svlače nas do gola, pa onako golišavi u koloni prolazimo od vage, do izmjere visine. U zraku se osjeća napetost, poduprta neljubaznošću osoblja. Svi govore zapovjedno i kratko, nekako s visine. Ovi golaći su neka niža bića. Za jednim stolom sjede dva doktora. Predajem im karton sa upisanim podacima i tek izmjerenom težinom i visinom.

- Ti nosiš očale, koja je dioptrija? - strogim će glasom brko za stolom.
- Da, +0,75 oba oka - odgovaram kratko i u strahu prešućujem da na desnom oku imam prirođenu manu, škiljavost i svega 30% vida.

Ovaj je pogledal moje cvikse i nekaj naškraba u karton i vrnul mi ih bez da je dignul pogled, bez da me je pogledal, samo je rekal:

- Sledeći!

Druga bijela kuta se odlijepi od svog stolca, pristupi mi i počne me zagledavati i slušati mi pluća i srce, kuckati po meni, brojati mi zube ko konju, zagledava se u grlo, ko da hoće vidjeti kaj sam jel ili pil prije nego sam došal sim. Onda mi je gledal v uho, ko da bu kroz lijevo videl moje desno rame. Opazi moje tragove opekotina iz djetinjstva. Pogleda onu na lijevom ramenu i zapovjednim glasom će,

- Razruči!

Zbunjen ga gledam i ne usudim se pitati ga, kaj on to misli?

- Raširi ruke u visinu ramena. Tako, digni ih do glave! Tako, spusti ruke! Dal te što steže, zateže?

Kak da mu velim da me jedino stezala neugodnost u grlu i želja da se to sve skup završi, pa sam samo mahnuo glavom, za jedno NE. On spusti pogled i primijeti ožiljak na mojoj desnoj nozi, pokraj pimpača.

- A što je to bilo?
- Pofuril sam se, kad sam bil mali.
- Podigni koljeno poviše struka! Još više!

Onako stojeći na jednoj nozi, ko roda, lovil sam ravnotežu i skoro sam stisnul koljeno do trbuha, do brade.

- Jel te tu što steže?
- Ne, mogu ja to…- velim zapuhan.
- Ajde još jednom digni nogu! - kaže on i okrene se prema stolu - Piši, sve u redu, bez ograničenja! Sledeći!

Sav sretan i sa olakšanjem, pokupim svoj karton i poziv, te krenem prema hrpi moje robe da se obučem i riješim ove neugodne epizode. Odma do mene dođe moj novi goli kompić i počne se oblačiti.

- Pa kaj mu nisi rekal da niš ne vidiš, pa zato i nosiš očale?
- Kaj god, pa da me vlovi da vidim dost.
- Je, onda si mu za nogu trebal reći da te steže i nemreš ju tak visoko dignuti?
- I kaj, da me proglasi fulirantom?
- Baš si frajer. Bolje i fulirant, nego naivac. Aj Bok, idem ja na tresku.
- Bok, ja bum prošetal…

Krenul sam prema doma i lomil sam se u sebi, jesam li zbilja trebal fulirati ili sam dobro napravil. Pa kak bi to zgledalo da se vrnem doma i da velim da nisam prošel na regrutaciji, jer sam nesposoban? Tolki se izvlačiju na sve moguće načine da ne idu u vojsku, čak zbrišeju u inozemstvo. Kaj god, samo bi mi to još trebalo. Ko ni za vojsku, ni niti za curu, tak bar veliju. Sa tim mislima, sav ponosan na sebe sam došal doma, jedva sam čekal da se pohvalim, kak imaju pravog sina, bez greške, sposobnog za vojsku, spremnog da odraste.

POZIV U VOJSKU

Delal sam kao tokar u TAS "Prvomajska", na žitnjaku. Na posal sam išal z biciklom, kaj sam si ga kupil od prve plaće. Od Medvedgradske do Žitnjaka sam vozil po svakakvom vremenu, pa me nije moglo spriječiti da idem biciklom, niti da sekire padaju. Čak sam si kupil kompletno najlon odijelo, kaj ne propušta vodu, ali niti zrak. Kad bi došal do odredišta, svlekal sam plastično odijelo mokro izvana od kiše, a iznutra od znoja. Rogov bicikl sa Styria mjenjačem od tri brzine, bil je novi hit i dovoljni izazov da ga ne ostavim doma. U jesen 1964. godine na moju adresu je došel poziv za vojsku. VP 1063 Zemun, da bum služil u „radio-telefonskoj vezi“. Nisam znal kaj to znači, niti sam baš puno razmišljal o tome. Kada sam razgovaral sa starijima, jedan se našalil na moj VS (vojnu osposobljenost, struku ili rod u vojsci), kaj god da to značilo, pak je taj rekal:
- Hi hi! Vezista! Rodila majka propalicu da nosi motalicu. Kaj me tak blentavo gledaš? Znam da ne kužiš, al buš tam videl kaj to znači!

Zbilja nisam znal kaj to znači, ali se nisam zabrinjaval, jer kaj god da to bilo, nemrem mjenjati, kak i to da sam se rodil kak muško? Kaj bu, bu. Bumo već vidli kak bu bilo?

Na pozadini su bile upute, kak izgleda kofer, koje dimenzije i boje, kaj treba zeti sa sobom itd. Služil bum u Titovoj gardi. Jedan pajdaš iz mog pogona me jako ohrabril kad je vidil moj poziv:

- Ko nije u Gardi služil, taj uopće ni vojske služil…

Nisam ga takaj razmel kaj je on sa time štel reći, al sam se moral požuriti nabaviti drveni kofer, kak piše na poleđini poziva. Tu je bila lista kaj sve smije i mora biti u njemu i kaj se nikak ne smije u njega deti. Bitna je bila obavezna platnena vrećica u koju će se zapakirati civilna odjeća. Da bi bil iskren i prema samom sebi, svaki put kad bi mi došlo do svesti da sam pozvan u vojsku, zgrčil bi mi se želudac. Rekal bi si onda onak, za ohrabrenje:

- Kak svi, tak i ti…ni te mama rodila u petak, da bi bil nekakav izuzetak…

Nisam se baš puno s tim smiril, još mi je uvjek bilo vruče oko želuca, ali su misli odlutale dalje. Nije se niti doma osjećala nikakva promjena, a ja sam mislil da buju svi oko mene vidli da više nisam klinac, nego da bum sutra vojnik, gardista. Jedino kaj se tata sjetil da mu je brat iz Malog Lošinja premješten kao zaposlenik Elektre u Zemun. Dal mi je njegovu adresu u Zemunu, Bežanijska ulica br. taj i to je bilo to. Niš više od tog. Ljudi su i dalje normalno prolazili kraj mene, nitko nije videl moju veliku važnost, koju sam ja osjećal. Z jednom sam nogom vojnik! Doma se živilo tak normalno, ko da ja nebum za par dana otišal na jako dugo vrijeme u Srbiju, u nekakav Zemun, tam Bogu iza nogu, iza kraja svijeta, daleko od svojih i daleko od kuće. Jedino sa mojim ujom Ivom su bili malo dulji razgovori puni razumijevanja i dobrih savjeta o mom odlasku i služenju vojnog roka. Nije ni čudo, jer me on nekak volil još ko malog klinca i znal sam reči da je on moj drugi tata, pa su i naši odnosi od uvijek bili posebni.

U škvadri, kaj smo se uredno i dalje nalazili na žurkama se govorilo o tome, kak neki od nas ideju služiti vojsku i da nas dugo nebu. Kada su to govorili, osjećala se njihova briga i suosjećanje. Tu sam se osjećal nekak važan. Mislim da me nebi tak gledali da sam nekaj diplomiral, ali ja sam prošal na regrutaciji!

- Ma kaj vojska? Pih, ni to niš strašno. Bum otišal i brzo bum se vratil. Kaj god.

Nisam se baš osjećal tak kak sam rekal, al tada bi se prepustili čagi i zekanju, pa bi sve bilo zaboravljeno.

U to sam vrijeme hodal sa Vesnom i kod nje sam primjetil da se počela nekak drukče ponašat prema meni. Bila je nekak pažljivija i nježnija prema meni. Nisam znal ni sam kakvi su naši stvarni odnosi i ko je u stvari koga vlovil. Baš sam se nekak prije nje razišal od Dunje, ni sam ne znam zakaj, al to je nekak bilo normalno, ili možda nije, ko to zna? Kak god okrenem, u to vrijeme nisam baš iskal trajnije veze, a to mi je preveć mirišalo na brak, za koji nisam bio spreman, niti mi je bilo nekaj određeno na kraj pameti. Čagati, vlovit i okrenut kojeg komada na kratku prugu, to da, to je za mene, ali kada me komad upoznaval sa svojim roditeljima, kao svog frenda, je bilo OK, ali kad su me oni počeli gledat kak svog zeta, bežal sam ko vrag od tamjana. Još mi je preostala jedna čaga na Ribnjaku. Bila bi fora da dojde moja susjeda Cvrčak, da još jenput začagam s njom. Bili smo jako dobar par i fest smo se slagali u čagi. Jenput, kada su tu svirali "Globusi", začagali smo rok, tak dobro, da su ljudi oko nas prekinuli ples, napravili oko nas krug i pljeskanjem nam davali ritam. Alac (Emir Altić), pjevač Globusa, je skočil z bine dol, s mikrofonom i pjeval u krugu di smo Cvrčak i ja davali sve od sebe u čagi. Nismo bili svijesni da smo time dobili najveće priznanje fajera i čagera, kaj se ikad dogodilo na nekoj čagi. Nama je to bolo nekak normalno da nam čaga dobro ide i nismo mogli videti da smo bili tak hercig par koji je privlekal takvu pažnju.

Sad na Ribičiji sviraju "Crveni koralji" i ak nebi bilo kiše, čaga bu vani na terasi. Tu bu mi još jedna prilika da se oprostim sa škvadrom. Svi su već znali da za par dana idem na odsluženje vojnog roka. Kaj da velim, danas bum pak faca među frajerima. I onak baš nisam loše kotiral među njima. Ni sam ne znam zakaj, al su me čak i poznati štemeri imali rad, da sam bil kak njihov štićenik. Samo mi se jenput desilo da se neki pijani mulac nameril na mene, kad sam čagal sa komadom i počel me naguravati, da bu on dalje čagal. Od nekud se stvoril Sekso, strah i trepet među frajerima kvarta i okolice, primil je frajera za šišku, dignul ga je od poda, da se je on kak ribica trzal nogama u zraku. Prinesal si ga je bliže pod nos i rekal mu:

- Ovog malog da nisi dirnul, kužiš? Ni ti nit neko drugi, kužiš? - i zamahne s njim u pravcu izlaznih vrata. On je proletel kroz vrata, tak da do hodnika nije pod dotaknul. Kratko sam pogledal Seksa, on je već povlekal svog komada sebi i nastavil čagati. Još uvjek uzbuđen sam se stisnul Cvrčku i nastavili smo ples, nastojeći da što prije zabravimo kaj se dogodilo.

Inače, ne pamtim da je jedna čaga na Ribičiji prošla bar bez jedne šore. To je nekak bilo uobičajeno, ko da se bez toga ne bi moglo bit. Šorali su se kvart protiv kvarta, neki su utvrđivali svoj status u svom kvartu, a neslaganja rješavali šakama. Među fakinima, kaj si mogal biti neg fakin, samo kaj ja nisam volil šoru.

Najveća fora je bila kad su se pošorala dva komada. Bilo je tu malo čupanja kose, ali zu zato padali glasni šamari i nekoliko urednih udaraca šakama. Onak okružene navijačima nisu primjetile da su došli redari, koji su čekali finale pa su ih pokupili i otpratili van iz plesne dvorane. Finale je bil nezaboravan, kada je jedna lijepim krošeom pospremila svoju protivnicu na pod, bacila prezriv pogled na nju ispod sebe, onak, kao da trese prašinu s ruku, dva puta pljesne dlanovima, okrene se ravno u zagrljaj redaru. Tak glasni smjeh se nigdar nije čul na Ribnjaku k'o te večeri.

U to sam se vrijeme kretal u dve škvadre. Jedna je bila u kvartu, u Medvedgradskoj ulici. Tu smo svi bili susjedi, pa smo znali pred tvornicom cipela "Franjo Gorjup", na njihovom igralištu zahaklat nogač ili na ogradi Gliptoteke, u predvečerje zaigrati "Kafe - kafe". To je bila za nas, u to vrijeme popularna igra za frajere, kakvi smo mi bili. Podijelili bi se u dvije ekipe. Jedan se igrač naslonil leđima na stup ograde i skupio bi ruke ispod svojeg struka. Drugi bi se igrač sagnul i u njegove bi ruke položil svoju glavu, a sa rukama bi se uprl u raskoračena svoja kolena. Slijedeći bi se igrač sagnul, gurnul svoju glavu između nogu prethodnika i sa obje ruke bi se primil, obujmivši noge igrača pred sobom, pa tako redom bi ekipa formirala "stonogu".

Protivnička bi ekipa jedan po jedan, skakala sa zaletom od nekoliko metara na leđa ekipe uprte u stup ograde. Kada bi skočio posljednji član skakačke ekipe, a cilj mu je bio da skoči na leđa svog kompića koji se pripil na leđa "noseće" ekipe. U koliko pri tom skoku "lanac" ili leđa "stonoge" nisu popustili pod teretom protivnika, počelo je odbrojavanje do 10, sa čime bi runda završila neriješeno, pa su skakači morali zauzeti položaj i podmetnuti leđa protivnicima. Nakon nekoliko takvih igri, morali smo stati uz drugi zidani stup ograde Gliptoteke, jer od jakih naleta i skokova na protivnička leđa bi se stup rasklimal.

Ljetna bi predvečerja provodili sjedeći na ogradi Gliptoteke ili u parkiću u križanju Medvedgradske i Kožarske sa svojim gitarama, mandolinama i bugarijama te svirali i pjevali do kasno u noć. Imali smo dobar i šareni repertoar. Tu se sviralo od naši narodnih popevki, do starogradskih i fakinskih napjeva pa sve do popularnih šlagera, neizbježnih grčkih i meksičkih popularnih hitova, kao i najnovijih stvari "skinutih" sa radio Luxemburga ili kopirajući naše popularne VIS-ove, crvene koralje, Bijele strijele, Crne bisere, Shadowse, Beatlese…nisam imal svoju gitaru, pa sam sviral na posuđenoj ili na onom kaj mi je došlo pod ruku. Situacija se donekle promijenila kada sam sastavio vrat razbijene gitare i veliku limenku od kuhane šunke i na to nategnul žice. To čudo od instrumenta je ličilo na benđo, ali je plehnati zvuk tak plehnato zvonil, da sam to nazval "brenđo". Kada se nije imalo kaj boljega, a pogotovo za izlete, brenđo je dušu dal.

Druga je bila škvadra, kaj smo se nalazili na čagama a češće na žurevima kod nekog doma ili na terasi u dvorištu jedne kuće na Medvešćaku. Tu se na prozor u prizemlju del gramofon, kupil se sok ili neka blaga cuga i čagalo se u sumraku dvorišta, pod budnim okom stanara, dok im nije dojadilo nas gledati i slušati. Tu nas je bilo desetak parova iz kvarta. Kak je to bilo zgodno, onak u čagi dofurat se do mračnog kutića terase i na brzinu, skrivečki stisnut kušleca partnerici. U neko "pristojno" doba bi napravili fajrunt i otpratili si cure doma.

Za par dana bu i tomu došal kraj. To nebu bilo dva tri tjedna, kaj smo se znali razići kad smo sa starcima išli na ferije na more. Ovaj bu puta to bila pauza od dva leta, a za to se vrijeme puno toga mijenja u nama i oko nas.

Tako sam dočekal zadnji dan u civilstvu. Kasno posle podne idem sa spakiranim koferom na kolodvor i pravac Beograd-Zemun. Doma, je bil dan kak i svaki drugi. Ručak i nikom niš. Došal mi je sused Pekmez. Imal sam u pripremi demižonku vina kaj sam kupil u Kaptolskoj kleti. Uzel sam demižon, posuđenu gitaru i sišao sa Pekmezom dole na haustor. Za čas su se skupili susjedi. Braća Majnasi, Zdenac i Garo, braća Milkasi, Lari i Sitni, a od preko je došal Rudo. Za kratko vrijeme, kad su čuli svirku u haustoru, sišli su Zdravac, Mišo i Taubi sa sestrom. Zaorila se pjesma, a demižonka je putovala u krug. Nailazili su znanci i zastajali na haustoru da mi požele brzi povratak i otpjevali s nama koju pjesmicu. Vrhunac svirke je bil, kad je naišal Ivica Justin, kaj nas je učil svirati gitare. Zel je gitaru i otpjeval nam svoju pjesmu posvećenu njegovom pajdašu Mike T. iz susjedstva, iz Tkalče, sa kojom su ga dočekali kada se vratil sa Golog otoka, di je odgulil kaznu.

- …kapu skidaš, već za jednu škudu,
Znam te ti si Tkalčičevski ptić…
…A sad ti dragi Mika, budi svjetlost kažnjenika…

Brzo je prošlo vrijeme opraštanja i ja sam otišal gore, pozdravil svoje doma, uzel svoj drveni kofer i krenul sa dijelom pajdaša pješice na kolodvor. Putem smo radili kratke pauze da se okrijepimo vinćekom iz demižonke. Tako smo došli do kolodvora, na kojemu je sve vrvilo od mladića sa drvenim SMB koferima. Red i informacije su davali vojnici i vojna policija, koji su nas upućivali u koji vagon moramo ući, prema vojnoj pošti u koju smo upućeni. Tu me je čekalo veliko iznenađenje. Po peronu je trčala Vesna i tražila mene među silnim regrutima koji napuštaju Zagreb, moja je „cura“ nekak saznala da danas odlazim, a ja sam to štel izbjegnuti. Nisam planiral niti očekival takav ispraćaj, ali su me oduševili oni od kojih sam to najmanje očekival, pa čak ga je i Vesna na kraju sentimentalno sa puno pusa zapečatila.

Iz onog kolodvorskog smrada pomiješanog smradom alkohola, pokrenuo se vlak prema istoku. Na peronu su ostali moji pajdaši i Vesna, a ja sam im mahao i onda kada su mi se već izgubili iz vida. Sjeo sam na svoje mjesto obuzet nekim čudnim osjećajem. Mnogi su oko mene plakali, pa sam pomislio, da je to zacijelo vrijeme kada muškarci proplaču? Ili nisam bio pijan kao oni, zacijelo nisam, osjećao sam se zacijelo bijedno, kao da ne pripadam ovamo. Jedino što sam bio preplašen i zabrinut radi neizvjesnosti pred onim što me sutra u jutro čeka tamo, preko 500 km od kuće. Ta mi je noć prošla i izašla iz mojih sjećanja, kao da je nije niti bilo. Jednostavno, došao sam k sebi kada se vlak zaustavio i kada su nas pozvali da izađemo iz vlaka.

BEOGRAD – ZEMUN


Vlak je napuštal Kolodvor Zagreba. Iz vagona su se gurale glave kroz prozore, kako bi se bacil zadnji pogled, zadnja pusa i dugo, dugo mahanje. Dan kada mladi muškarci plaču, jer odlaze u susret nečem novom, daleko od doma, daleko od svojih najmilijih. Sve to skupa podmazano kojim maliganom. Vlak se udaljaval od Zagreba, u daleki suton, tutnjajući prema istoku.

Veliki beogradski kolodvor. Iz razglasa se čuje pospani monotoni glas što kao jeka zvoni po peronima i najavljuje „vozove“, koji odlaze i dolaze na „kolosek“ broj taj i taj u raznim pravcima, peron taj i taj. Neki čudni rječnik, neki čudni dijalekt. Ups, ja sam u Srbiji! Nas su sabili uz ogradu koja dijeli neki sporedni peron odmaknut od gradske vreve. Na ulici kroz rešetku ograde se vidi prijepodnevna vreva. Primjećujem dosta cigića (Roma) i seljaka u specifičnoj Srpskoj nošnji. Dosta žena u onim šarenim širokim hlačama (dimijama) i sa maramom na glavi. Mlađarije kak i kod nas, a videl sam i par dobrih komada, malo tamnoputih, ali dobrih. Natpis na udaljenoj zgradi nam govori da je tamo "Hotel Moskva". Oko nas vojnici u čizmama i oficirskim kapama, šapkama na glavi. Neki od njih drže ploču na nekom štapu a na njoj piše: VP 1063, pa broj taj i taj i tak redom. Nekaj od pridošlih ide za Zemun, nekaj ostaje u Beogradu i ostale kasarne u blizini.

Pogledavamo naše pozive i tražimo ploču sa našim brojem, da se sakupimo tamo sa našim glomaznim drvenim koferima. Nešto dalje stajali su veliki kamioni, "Dajčevi", kak su nam rekli. Poredali su nas u dvije kolone i počelo je ukrcavanje. Kako bi se koji kamion napunil, krenul je prema izlazu iz kolodvora. Prolazili smo ulicama za mene nepoznatog grada, pa preko velikog mosta napuštali smo Beograd i stigli do Zemuna.

Velike zgrade kasarne su se već izdaleka isticale u svom okolišu. Iznad velikih metalnih vrata, koja nam je otvoril naoružani stražar, iznad vrata je stajal napeti transparent sa natpisom: "DOBRI NAM DOŠLI MLADI DRUGOVI VOJNICI". Na sredini se vijorila velika zastava SFRJ. Kamioni su ušli u veliki krug, okružen zgradama, a iza njih se zatvorila velika željezna vrata. Sjetio sam se mog uje Ive koji mi je rekal da se buju iza mene zatvorila vrata kasarne, a iza njih vani moram ostaviti civilstvo i svaku logiku. S ove strane je samo vojska i ništa više. Kaj bum to bolje shvatil, lakše bum pdnesal promjene u životu koje slijede.

Često sam se sjetil mog vujca Ive koji mi je prije odlaska u vojsku puno toga ispripovedal, a jako mi je dobro došla njegova rečenica, koju i danas pamtim:

- …kada dođeš tamo i skineš civilno odijelo, spakiraj s njime i logiku, tam ti nebu trebala i ni u ludilu nemoj ju tam iskati. Tam je definitivno nema.

Dok smo silazili sa kamiona, dočekivali su nas mladi razvodnici i desetari i počeli nas razvrstavati po spiskovima. Okolo uz zgrade su sjedili na klupama ili stajali naslonjeni na zid vojnici i promatrali nas sa zanimanjem. Pljuštala su se dobacivanja sa svih strana

- Gušteri!!!
- Frrrrr, fazani!!!
- Jeste pročitali što piše na ulazu sa one strane? A s ove strane piše "Sad ste najebali"!!!
- Odaklen si rođo???
- Di si zemljače???

Nisam se baš ugodno osjećal, ali kaj se tu moglo? Kaj je, tu je. Dok ne tuku, dobro je. Mi smo među sobom tiho komentirali

- Tak je to sa generacijama u vojsci. I oni su to prošli, kad su došli kak regruti, sada su dočekali da vrate istom mjerom.

Još nismo bili svjesni da će to potrajati, jer nismo znali da u vojsci nije jedina gradacija po činovima, nego i po stažu u vojsci. Remci su na kraju te ljestvice i toga moraju biti svjesni i toga se moraju pridržavati.

Strpali su nas u jednu veliku dvoranu bez namještaja. Na podu parket, a na parketu uza zidove složena dvije deke (čebad). Čovjek bi rekal da je to sportska dvorana, ali velika zavjesa je sakrivala pozornicu. Odložili smo svoje sanduke do deka, sjeli na njih i čekali, kaj bu bilo.

Gledam onak umoran od puta i neprospavane noći onak oko sebe, niš mi nije jasno. Vojnici u uniformama nas pogledima proučavaju ko neke čudne biljke. Tak sam se i osjećal. U tom stanju tupog iščekivanja nisam mogao odrediti kaj sam i kak sam, ali znam da sam tu negdje, di bum dugo moral ostati.
POSLIJE RAZVRSTAVANJA, RUČAK

U jednom ćošku „Vojničkog kluba“, do ulaza postavljen je jedan stol i par stolica na koje su sjeli kaplari, a pokraj njih su stajali vojnici, valjda njihovi pomoćnici. Počeli su nas prozivati. Prozvani bi došal do stola gdje bi mu uzeli podatke koje su upisivali u veliku bilježnicu i važno bi priopćili:

- Ovo dobro zapamti, jer za daljnje dvije godine to ti je jedina adresa. VP 8674/1 Zemun, od sada si pripadnik gardijske pukovnije, protuzračne obrane, PZO, ova kroz jedan, to ti je komandna baterija PZO. Jesi li razumeo? Voljno si!

Došal je prvi vojnički ručak. Na pisti za postrojavanje su nas poslagali u grupe po brojevima koje smo dobili, pa onda u dva reda, pa smo tak u dvije kolone došli do dugačkog drvenog hangara sa polukružnim krovom.

Stupali smo u dvije kolone. Setil sam se pak na mog vujca Ivu, kad mi je pripovedal vojničke zgode i nezgode, tak mi je rekal da su u njegovo vrijeme na klopu išli stupajući, a umjesto vojničkog bubnja (doboša), govorili bi u ritmu koraka:

- Trrrrr žganci i rrrrezanci, od nedelje, do nedelje krrrrumpir grrrrah!!!
Objasnili su nam da je to trpezarija. Unutra su naslagani stolovi i klupe. Na stolovima velike aluminijske zdjele sa velikim šefljama. U zdjelama grah, pravi vojnički grah (pasulj). Najbolja klopa kaj se u vojsci može zamisliti. Pokraj zdjele je bila vekna leba (štruca kruha), podijeljena na šest dijelova. Znači to je 1/6 kruha po osobi i jedna šeflja, onoga kaj je u zdjeli. Po stolu su poslagani aluminijski tanjuri i žlice. Kad smo već kod žlica, to će nam dugo biti jedini rekvizit za klopu, vilica i nož ne postoje. Novi režim, novi život, novi rječnik. Tja, i to je vojska.

Da ne bi bilo monotono i da se dade na znanje, tko je tko, začulo se:

- Dobar tek stara vojsko!!!
- Hvala!!!

uzvrati složno zbor vojnika, a mi, još u civilkama, jeli smo pognutih glava naš prvi ručak u novom ambijentu, u novom specifičnom smradu trpezarije. Nakon dugog puta, i svega što smo stresno primali, pasal je bažulj na vojnički način i zbilja mu nema ravnoga. Da se nebi i mi osjetili ignorirani, čuli smo:

Dobar tek fazani!!! Frrrrrrrrrrrr!!!
Frrrrrrrrrrrrrrr!!! Frrrrrrrrrrrr!!!

Frkalo se sa svih strana. Neki su čak poslušno rekli hvala, a neki su onako spuštene glave promrmljal, jebite se, mulci. Jeli smo pitajući se, kaj nas dalje čeka? Nisam nikak skužil, zakaj baš fazani? To mi nije niti danas jasno.
KUPANJE

Posle ručka su nas vratili u veliku dvoranu, jer se čekalo da pristignu i drugi remci. Tu se prespavala prva noć. Na podu, sa dvije deke (čebeta). Nakon toga je počela procedura, raspoređivanje po VES-u, inženjerija, protuzračna obrana PZO, koji vod, koja desetina… kak su mi već zapisali, mene je zapala komandna baterija pod zapovjednikom kapetana Zirića, prvog voda, PZO pukovnije pod zapovjedništvom majora Vinka Frlete... dakle, to mi je određenija adresa, pa onda krenemo u redu šišanje na nulu, zaduživanje uniforme, tuširanje i obilno zasipavanje ispod pazuha i među nogama DDT-om. Sve jedno ugodnije od drugoga.
Ušli smo u svlačionicu prije kupaonice. Uza zid su bile klupe i na zidu zašarafljene vješalice. Do toga su bile duple klupe a između njih isto tak podignuta daska sa vješalicama. Na samom ulasku su nam podijelili platnene duge gaće, kao pidžama ili mi bi rekli gege.

- Tu vam je zadnja minuta da se oprostite sa civilstvom, pa lepo spakujte civilno odelo, sa svim civilnim navikama u platnene vreće, koje ćete predati baterijskom starešini da ih pohrani u skladište.

Tuširanje je bilo u velikoj prostoriji, sa uskim prozorčićima ispod plafona, u koju smo ušli ko od majke rođeni, hodajući po drvenoj rešetki na betonskom podu, a sa stropa su visjele cijevi i na svakih, valjda metar il metar i pol su bile zašarafljene „ruže“ koje su po nama špricale tanke mlazove tople vode. U jednoj ruci smo držali svaki svoj komad sapuna, a sa drugom sramežljivo pokrivali svoje klimpaće među nogama. Skrivali smo ih ko da ga jedino mi imamo. Daj nemoj, oprosti se od civilnih navika.

Vojnik na ulazu nam je uz smijeh dobacivao:

-Pazite da vam sapun ne padne na patos, ne odgovaramo za posledice! Vreme kupanja je određeno… Požuri sa sapunanjem… Prolazi vreme za kupanje, isperite se, za minutu se zatvara voda!

U toj cijeloj žurbi, izgubila se nelagoda od golišavosti, pa su se neki prestali „skrivati“ i počeli prati. Mene to baš nije jako diralo, jer sam odrasal u društvu, gdje golo nije nekaj loše i prosto, nek je to priroda, pak sam već odavno znal reči, kaj imam s tim klimam, a kakav jesam,tak me priroda dala i drukčiji nemrem bit. Pa čak kad se sjetim naših kupanja na Bundeku, koj bi vrag iskal kabinu ili grm za skinuti mokre kupalice i obleći suhe gaće. To kaj bu mi neko rit videl i ak ga je sram, nek ne gleda.

- Saperite sav civilni znoj i mirise, od sada ćete se vojnički znojit i vojnički mirisat…

Zadnja minuta je protekla u tuširanju hladnom vodom. Tak kratko se nisam nikad pral, jer tolko vremena sam trebal za jutarnje umivanje i pranje zuba, a kupanje je trajaloooo… Tu sam trebal bit tak brzo gotov, jer bi sa ručnikom moral brisat sapunicu sa sebe.

- Izlazi napolje, u kolonu po jedan!!!
Ušli smo u svlačionicu, gdje su nas čekali naši ručnici i platnene gaće sa učkurom i vezicama oko gležnjeva, na tek skinutoj civilnoj odjeći potrpanoj u platnene vreće. Pa onda, do viđenja civilstvo!

OBLAČENJE

U drugoj prostoriji su bili postavljeni stolovi u nizu, i tek što smo se poslije tuširanja obrisali i obukli platnene duge gače, obišli su nas, kako su nam rekli, sanitetlije, sa velikom „špricom“ za zaprašivanje, a u njoj smrdljivi DDT. Kako je tko došao na red, bogato su ga zaprašili ispod pazuha i onda smo morali razvezati gaće, da nas popraše i među nogama. To su tak zdušno delali, da se osvete kak su i njih prašili kad su došli sim, moglo bi se reči da su uživali u tome.

Slijedeće je bilo da nas obuku. Sa velikih hrpa obleke (uniformi) iza stolova su nam dijelili koliko nas po listi zaduženja pripada (sleduje). Hodali smo jedan iza drugog, a vojnici iza stolova su nam dodavali novu obleku, za malo dulji rok, uniforma do demobilizacije po odsluženju. Sa čudom smo u početku gledali duge platnene gaće, koje su u gornji rub imale uvedeni žniranac, usku traku, za vezanje oko pasa (učkurom), a nogavice su se takaj vezale iznad gležnja i pamučna majica. Dobili smo neke jahačke hlače (čakšire), gore široke, a ispod koljena uske i uz nogu su se kopčale. Košulje, sa epoletama i dva džepa na prsima (doma smo ih zvali Montgomeri šulje), vojnička bluza, čarape, opasač i uprtače, (kožnati široki remen i neki kožnati tregeri?)… Naravno, sve to SMB (sivo maslinasto zelene boja, kao i sve u kasarni, kao da druge boje ne postoje), kapa „šapka“ sa crvenim obrubom i velikom crvenom zvijezdom petokrakom i na kraju, visoke kožnate žute čizme, sa đonovima, napikanim čavlima sa velilim poluokruglim glavama (šunedlima), a na petama potkove. Potkovani smo kao mladi konji i žute čizme koje je trebalo prefarbati u crno. Za čas su nam ruke bile do nosa pune stvari, a tak punih ruku na zadnjoj poziciji stola se morala potpisati lista da smo sve to primili. Jedan stariji zastavnik (baterijski starešina), je skupljal naše potpise i govoril:

- Ovo sve moraš da paziš, razumeš ti mene? Do kraja vojnog roka, razumeš ti mene? Ako se nešto potrga ili će da ti nedostaje, odma ima da platiš, razumeš ti mene?...

Mi smo ga gledali kak tukci i samo klimali glavom, a netko je čak potvrdio da ga „razume“, kaj ja za sebe ne bi mogal reč.

Stisnuli smo novo zadužene stvari koje smo poslagali u naše sanduke, koji su nas čekali u „Vojničkom klubu“.

Pri tome su nam pomagali naši zapovjednici (razvodnici i desetari) i pokazivali kako se neki dio garderobe slaže i gdje je tome mjesto u sanduku. Bili su jako prijazni i susretljivi, kaj je bilo suprotno o pričama koje smo slušali doma o kaplarima.

Kada sam uniformu uspio staviti na sebe, umro bi od smijeha, kako sam se komično osjećao, ali sam morao biti ozbiljan, jer smo stalno pod prismotrom i paskom naših neposrednih zapovjednika desetina i vodova, razvodnika i desetara. Al' sam si zbilja bil jako komičan u toj obleki, koja je jako sličila na oficirsku, za razliku od normalnih vojničkih uniformi, kakve sam gledal u Zagrebu. To nas je nekak razlikovalo od slike vojnika koje sam sretal po Zagrebu. Pa čak ni sebe nisam mogal deti među vojnike, ko da ja tu ne pašem, najrađe bi im rekal da su se zabunili s menom, jer ja tu ne pripadam, ali čkomim jer sam tu di jesam i kaj je tu je. Grubo vojničko platno i još grublji štof uniforme, je nekak čudno, al specifično smrdil, posle sam tek saznal da je to protiv nametnika, moljaca i dezinfekt. Kaj bilo da bilo, smrdjelo je! No kaj se tu može, sad sam tu ko i svi ostali i ak niš drugo, bum probal biti vojnik ili bum glumil da sam vojnik, makar mi se to već od početka baš ne dopada. Već nakon par prvih korala sam prokužil da su duge gače dušu dale da nas zaštite od grubih nogavica koje bi nam za kratko vrijeme nošenja kožu zgulile.

Z druge pak strane, ovakva me uniforma podsjećala na srpsku mušku narodnu nošnju koju sam videl kroz plot na kolodvoru u Beogradu i putem do Zemuna, jedino kaj oni umjesto čizmi imaju opanke sa zavrnutim špicama, a na glavi nemaju niti šapke niti titovke, nego kapu stare srpske vojske, kojoj na čelu samo fali kokarda (možda je imaju za kućnu ili lokalnu upotrebu?). kad sam upoznal njihove zahode, čučavce, mi je odmah sinulo zakaj srbi imaju na opancima zavrnute špice.
ŽIVOT U KASARNI

SMJEŠTAJ

Mladići, naši desetari i razvodnici, su upravo završili tečaj i jako su se trudili i međusobno natjecali, tko će imati bolju vojsku. Dugo nam nisu dali da sami radimo krevete, jer urednost spavaonice je bila i njihova ocjena. Ja sam bil u I. vodu komandne baterije, a kaplar mi je bil desetar Bojan, visok „metar cvancig“, ali nije bil po onoj narodnoj, da je otrov u malom pakiranju, on je bil sušta dobrota i za razliku od drugih kaplara, inteligentan dobar mladić.

Spavaonice su bile prostrane sobe sa dva reda vojničkih metalnih kreveta. Između dva kreveta uza zid, na polovici spavaonice se nalazila velika limena peć, „furuna“, za grijanje spavaonice u zimskom periodu, zvana "Kraljica peći", ili je to za praf bila „Kraljica peći, zvana „Furuna“?. Veliki i visoki dvokrilni prozori su gledali na krug kasarne i na pistu za postrojavanje. U početku smo bili ljubomorni, na one u spavaonicama nasuprot našima, jer su im prozori gledali na glavnu noć i dan prometnu cestu pokraj kasarne sa gustim prometom. Tek kasnije su nam priznali da se od buke nije moglo spavati.

Na našu sreću, posljednja generacija vojnika prije nas je spavala na slamaricama, o kojima smo slušali svakojake priče, a koje je bila prava umjetnost poravnati, složiti ćoškove i oštre bridove na krevetu, bar kako su nam stari pripovijedali. Nas su dočekali pravi madraci. Trebalo je samo savladati natezanja plahte i slaganje posteljine kreveta za smotru i za dan. Sve se to radilo i kontroliralo sa špagom (kanapom). Daske "ravnalice" su ostale u upotrebi za šinjele, koji su visjeli vani u hodniku, tako zavrnuti da im se vidjela samo jedna epoleta na ramenu i jedan rukav, a to je moralo izgledati ko da si to nacrtao na ravnom zidu. Ak' je nešto, ne daj Bože, štrčalo, sve se kompletno rušilo. Jednim potezom ruke se sve raskopalo, i ponovno moralo slagati. Sve jednoobrazno i pod konac. Jako zabavno. Dugo nam naši zapovjednici nisu dali slagati krevete, nego su to oni radili umjesto nas. Znali smo da to nije uobičajeno, ali tko bi se bunil ak te ne tjeraju nekaj delati? Bilo je to pre idilično, da bi potrajalo, jer bi se mi brzo naučili na onu vojničku: „Banja armija…“

Na etaži su lijevo i desno dugački hodnici sa sjajno brušenim crno bijelim kulirom, u kojima su bile naredane spavaonice, a uz ulaz u hodnik su bile sanitarije. Praonica, umivaonica, kupaonica, ili kako vam drago, je bila velika prostorija u kojoj su u nekoliko redova bili betonski niski zidići iz kojih su štrčale pipe (slavine, sa isključivo hladnom vodom), a ispod njih od betonskog kulira, plitka korita, mali betonski bazeni. Na taj se zidić mogal odložiti pribor za ličnu higijenu i špiglić za brijanje. Tu smo obično pušili, jer je pušenje u hodnicima i spavaonicama bilo zabranjeno.

Pokraj te prostorije je bil zahod. Dugačka uska prostorija, na čijoj je jednoj strani bio niz betonskih pregrada u razmaku od prilike jedan metar. U svakom se takvom odjeljku bez vrata, nalazil čučavac. Za one kaj ne znaju o čemu se radi, to je od emajliranog gusa (ljevanog željeza) izlivena, kadica, na kojoj su dva reglava uzvišenja, kao stope, di se čovjek stane, a u malo plitko udubljenom ljevku je rupa nad koju se čučne. Pokraj svakog čučavca, u ćošku uz zid, je bila postavljena četvrtasta kanta bez poklopca, u koju se ubacival upotrebljeni papir „ritobris“, listovi narezanog novinskog papira, ili tu i tamo WC-papira. Bacanje papira u rupu čučavca je bila strogo zabranjena, jer se od toga zaštopavala kanalizacija, pa je za kratko vrijeme čučavac bil poplavljen drekom. O smradu da ne govorim. Blaženi naš domaći šekret s drvenom daskom na školjki!

U očekivanju one vojničke stege i kaplarske zajebancije, bil sam jako iznenađen njihovom susretljivošću i suradnjom. Od početka smo se počeli dobro slagati. Efekat toga se pokazal u savladavanju obuke, jer nakon kratke pješadijske obuke, trebalo je savladati dosta zahtjevno gradivo, kako bi dobro funkcionirali u službi PZO, kaj nije baš jednostavno. Ubzo smo shvatili i to da je Zapovjedna baterija u PZO privilegirani i „visoko“ rangirana postrojba sa jako velikom odgovornošću u odnosu na druge u ustroju brigade. U šali (ili možda ne) tvrdilo se da smo mi intelektualci u JNA.

Osim novine u JNA da ne spavamo na slamaricama, nakon kratkog vremena, iz upotrebe su izbačeni i vojnički sanduci, koje smo otfurali u skladište, a mjesto njih smo dobili lijepe zelene drvene ormariće, sa jednom ladicom i tri police. Kak sve i tu je postojal propis, kak se moraju slagati i gdje se što smije nalaziti. Sve na policama, uglavnom obleka, morala se tak složiti, da je ličila na ravnu dasku, iza otvorenih vrata, a na njoj su ravno izvučene (speglane) crte od naših košulja, bluza, gaća i hlača itd… ak se kojim slučajem odvojil jedan komadić ćoška krpice izvan te linije, cijeli se ormarić nagnul i sve bi iscurilo na pod, pa se moralo ponovno slagati, a nakon toga je slijedila još jedna kazna prekoredne službe. Ali tko mari, naša je generacija povlaštena po tome što smo zadnji regruti koji nosiju drvene sanduke u vojsku. Još k tome mi smo bili takaj prvi koji su spavali na madracima. Ha, koji luksut?
Već se tada nazirala još jedna novost, a to je da će se skratiti vojni rok na 18 mjeseci, samo se čeka zapovjed o tome. Kako god računal, ja sam jesenska klasa, što znači da ću ovdje dočekati dva Božića i otpratiti dvije stare godine… Ufffff, to bi baš ne paše, ali, pasalo mi to ili ne, to je tak.

ČIZME

Na večer prije spavanja, uniforma, koju smo nosili, se morala složiti ravno sa rubom na gornju ploču ormarića ispred našeg kreveta, a svi ormarići u spavaonici su se poravnavali u jednu crtu, pomoću kanapa (špage). Pidžama na nama je morala imati svu pucad (gumbe) a gaće su morale imati uveden učkur (vezicu)…

Čizme su se slagale u liniju na kanap u hodniku ispred spavaonice. Nego kada sam kod čizama, da spomenem da su s druge strane te čizme, ukras gardista, bile veliki problem, jer su se nosile cijelu godinu, ljeti i zimi. To je bila grozota.

Poučen iskustvima iz planinarskih vremena, iz „civilstva“, kak smo to znali reči, ja sam potražil mazivo topovsko ulje i dobro natopil kožnatu čizmu i kožnate đonove. Postala je mekana i ono kaj je najvažnije vodo-otporna, kaj se posle pokazalo jako dobrim. Prokužil sam još jednu foru, kak dotjerati čizme u visoki sjaj. Nakon mazanja sa pastom, kad se malo posuše, glancericu lagano navlažit s vodom (ili pljunuti na čizmu), dobije se visoki sjaj, a mi gardisti moramo biti dobro zbigecani.

Ljeti su se noge u čizmama tak znojile da su nam i hlače do koljena bile mokre. Cijelo se radno vrijeme moralo biti u čizmama. Znojne noge u vlažnoj obući, klima ko stvorena za koje kakve gljivice i smrdeće raspadanje kožnih oljuštenih ćelija u znoju tijela tvog.

Od te me situacije spasil moj tatek Ljubo, kad mi je poslal u maloj flašici od penicilina sa gumenim čepom, formalin, i napisal da sa vatom NAMAŽEM TANKO, svježe oprane noge, naročito prste i između njih. Istina, noge su mi se dole prestale znojiti, ali su mi zato hlače i čarape iznad skočnog zgloba, bile fest mokre. Shvatil sam da je najvažnije mazati prste i među njima, kak je tatek napisal, da se ne stvore gljivice. Tak mi je moj tatek spasil moje noge.

Jenput mi je u spavaoni izletilo kak sam riješil znojenje, a kroz to i smrad znojnih nogu, pak me je jedan kaplar Nišlija, zapovjednik VOST-a, siloval da dam malo i njemu. Pokazal sam mu kak je to mala flašica i da u njoj nema baš puno tekućine, a da noge treba oprati i osušiti…da to ni dost jenput i gotovo, ali je on navalil ko sumanuti dok nije to prešlo u vrijeđanje i kaj ja znam, kaj svega još, ja sam zel komadić vate, malo stisnul na grlić flašice, kratko nagnul i dal mu je.

On si je odmah skinul smrdljive vlažne čarape i počel brzo mazati noge, kak je videl da ja to delam. Tek kad je došal do pol druge noge počelo da je djelovati i peći da je vriskal i počel đipati po spavaonici, po krevetima. Dok je formalin probil put do ranica među prstima, trebalo je fajn vremena.

- Đubre jedno Hrvatsko, to si mi ti bre namerno učinio, pokvaren si i duša ti tvoja od Zagreb… majku ti je… ubit ću te bre zaradi toga!!!

- Lijepo sam ti rekal da se noge moraju oprati… da to nije za nagrižene noge… nisi štel slušati…
- Pokazat ću ti ja bre, mjku ti tvoju je… kako se bre zvečka namešta, (ostatak kletvi istočnog folklora ću preskočiti)…

Nakon toga poleti na mene da me zdrobi. To bi se dogodilo da nisu u moju obranu stali ostali kaplari, jer su učili da se ne smiju fizički razračunavati sa svojim podređenima, a to sam ovaj puta (Bogu hvala) bio ja.

GRUPE BRATSTVA I JEDINSTVA

Čisto spontano su se stvarale grupe po tome, od kuda je netko došal. Nije nas baš bilo puno iz Zagreba, ali se čovjek ipak bolje osjećal, kada je znal da ima nekog svoga, tu tak daleko od doma. Tak su i stari vojnici prvo pitali, od kuda si došal, da sretnu svoje "zemljake" i da možda čuju kaj ima novoga u njihovom kraju. Tak sam upoznal i jednog frajera iz Trnja. Tam je bil fakin i štemer, a to je ostal i tu. Nisam jedanput čul, kad se spomenulo da si iz Zagreba, nakon odmjeravanja od glave do pete, "još jedan problem". Ne znam zakaj ali kao da nismo baš bili na dobrom glasu? Mnogi su nam posprdno dovikivali:

- Kaj buš! Kak si, kaj buš?
Nema veze, al kaj su nam više to spominjali, naš "kaj", "bum" i "buš" je bil još čvršći i prkosniji. Bemti bratstvo i jedinstvo, sa kojim su nas šopali. Od prvog dana su se hvatali za glavu kad su dobili Zagrepčanca u svoje redove, uz obavezno:

- Bog te je.. opet jedan „problem“ i to baš kod mene…

Na taj je način riječ „problem“ imala sasvim drugo i specifično značenje. Tak da sam i danas ponosan na to kaj sam bil njihov „problem“, jer sam shvatil da su nam time odavali i na neki način respekt u izdvajanju od svih ostalih? Mi smo im bili posebni i kao takvi u mnogočemu prednjačili. Zaboljela me guzica kaj nas nisu volili.

Nisu bolje prolazili ni Slovenci, a oni su se držali još zatvorenije od nas, al za čudo ne sjećam se da su i za njih rekli da su „problemi“.

Prenoćili smo u velikoj dvorani, koju su nazivali „Vojnički klub“ prije nek su nas odveli u zgradu u naše spavaonice. Ta mi je dvorana od prvog do posljednjeg dana u Zemunu puno značila za moj vojnički život, samo kaj sam toga postal svjestan tek kada sam izašal van iz JNA, Kada su me „demobilisali“, kad sam skinul uniformu.

Praf za praf, ja sam imal sreću, kaj sam bil komunikativan tip i sa svima sam našal zajednički jezik, a postal sam „drukčiji“ vojnik, jer sam sviral u orkestru i posle uređival programe za priredbe.

Tak su me Slovenci u ljetno vrijeme, na večer, izvlačili iz spavaonice, da zemem gitaru i da ih pratim u njihovom djelu kasarnskog kruga, u mraku sportskog poligona, kada su pjevali svoje slovenske pjesme. Bili su iznenađeni, koliko slovenskih pjesama znam i ja. Tak su me zeli za svojega.

Kak smo svirali svake subote u ženskom internatu više pedagoške škole za čagu, nedaleko od naše kasarne, hodal sam s jednom curom iz Bjeljine. Netko je pročital na razglednici upućenoj meni, gdje ona piše: „…iz mog rodnog grada, srdačno te pozdravljam…“ , pročitali su „…iz tvog rodnog grada…“ i proglasili su me za Bosanca. Tak sam moral ići i s njima i pratiti njihovo pjevanje sevdaha.

Naravno, mi smo si znali popevati naše „Popevke sam skladal“, naš „Kaj“ ili „Vu plavem ternacu“…
Srbi su osim frule pjevali starogradske, koje su pobrali od nas, pa su tvrdili da je i „Slatka Marijana“ njihova stvar, ali su voljeli pokazati da znaju i koju dalmatinsku, kao „Ribar plete mrežu svoju“ ili „Na brigu kuća mala“…

Kada sam jednom otpjeval „Čae šukarije“, cigići i šipci su me prihvatili, pa sam bil jedini privilegirani, koji je ih je mogal bez posljedica pozdraviti sa „ Hej, čivša nona!“ meni to nisu zamjerili, a znao sam još nekoliko fraza ili psovki na Romskom i Albanskom.

Tak smo mi bili u kasarni Juga u malom i „širili bratstvo i jedinstvo“.

NAŠI KOMANDANTI ZAGREBČANCI U VOJSCI

U ona vremena, naš boravak u vojsci je ovisio o mnogočemu, a najviše o nama samima. Vrijedilo je pravilo: tko se zna snaći, dobro će proći.

Još kada smo bili onak na hrpi u „Vojničkom klubu“, naš komandant major Vinko nas je pozdravil u ime PZO puka, a major Đapo u ime inženjerijskog bataljuna. Nakon toga nam je „Pozdravno slovo“ održal i komandant za MPV (moralno političko vaspitanje), pukovnik Jura, osim veličanja JNA i NOB-a i svih narodnih heroja, (narodne oslobodilačke borbe), kao preteče, kojoj smo „vavjek“ zahvalni na SFRJ i ostalim stečevinama, dal nam je do znanja na čast i privilegij kaj smo u eliti JNA u Gardi maršala Tita. Osim toga i najvažnije od svega, mi smo slijednici proslavljenih borbenih jedinica, herojskim zaslugama potvrđenim u NOB.

Odmah u početku na poziv puk. Jure su se trebali javiti svi oni koji nekaj sviraju, pa buju ih pustili doma po instrument. Naivac (to sam ja, jer nikad nisam imal svoju gitaru prije vojske), je priznal da nema doma nikakav instrument, a mogal je biti četiri dana doma, dok su neki išli doma po frulu (fučkaljku). Jedan je Zagrepčanec Darko iz Lašćine (iz inženjerije) odišal po harmoniku. Mi smo se neki već ogrebli u vojničkom klubu za instrumente. Neke klasične gitare sa pik-apom, i nekaj kaj se zvalo pojačalo, sa nekakvim zvučnicima. Kak se god okrene, moglo se na tome svirati. Tek sam kasnije skužil moju urođenu naivu i poštenje, kaj se nisam javi da odem o trošku JNA doma i natrag, jer ja doma zbilja nisam imal svoju gitaru. I to na čemu sam naučil svirat i sviral, su posuđene gitare i već negdje opisan „Brenđo“, a to je bilo mojih ruku djelo. Na konzervu kuhane šunke sam zmontiral vrat razbite gitare i to je bil „benđo“. Onak, plehnatog zvuka i otpornog na mnoge izletničke kiše, padove, lupanja, bil je jako dobrodošla pratnja za čoporativno urlanje na planinama i veselicama škvadre. Po to zacijelo se nisam usudil ići doma. Kakav naivac?

Divna okolnost je bila u susjedstvu, sa kojima je naša kasarna bila u sklopu, pa su nam se zgrade naslanjale a "dvorišta" dijelio visoki zid. To su bili sa jedne strane vojna muzička akademija, a do njih dom slijepe djece. Naša je kasarna bila bivša konjička škola, koju su preuredili i sada su tu neki drugi „konji“ u SMB. Čak se taj kvart u Zemunu zval Konjička škola, a teška betonska pojila, betonski valovi, skinuti iz tadašnjih štala, naslagani u jednom ćošku uza zid, su nam kasnije bile žardinjere kojima sam okružil zgradu komande, komandne baterije. Između piste za postrojavanje i našeg paviljona, koji je nedavno bila konjušnica s ciglom popločenim podom, a gdje su nam sada bile kancelarije, učionica, skladišta a kasnije i spavaonica. Do njih je bil pošodrani dio, kojega smo mi uredno svaki dan grabljama „peglali“, a od piste do ulaza u naš objekt, vodila je uska popločena staza. Svako malo bi se netko svojim vozilom „provozal“ i uništil našu muku. Tak smo se na radost svih u bateriji uključujući i naše komandante, valovima za konje (žardinjerama), odcijepili od ostalih smrtnika, jer smo mi ovdje bili ELITA, a i mi smo se riješili jednog svakodnevnog „peglanja“ dubokih tragova guma. To se je naime potvrdilo u našem daljnjem životu u kasarni „konjička škola“, mi smo bili uvijek nekaj posebno, a pogotovo mi Zagrepčanci, ma gdje bili.

TEMELJNA OBUKA I SVEČANA ZAKLETVA

Ubrzo je počela obuka za nas i priprema da nas naoružaju. Počinjemo se ufuravati u vojnički život. Jutarnje ustajanje, jutarnja fiskultura, doručak, čitanje dnevne zapovijesti, zanimanje (nastava), priprema za ručak, ručak, odmor poslije ručka, poslijepodnevno zanimanje, slobodne aktivnosti, večera, kolektivno slušanje radio dnevnika, (kasnije gledanje na TV), spremanje za spavanje, povečerje i onda sve iz početka, sa obaveznim postrojavanjem prije svake te aktivnosti. Dobro da nas nisu postrojavali i za odlazak na zahod. A zahod je priča za sebe.

Tek kad položimo zakletvu, možemo dobiti oružje i ono kaj je najvažnije, dozvolu za izlaz u grad. Već sam se po malo osječal ko u zatvoru. Na slobodu sam gledal za vrijeme deset minuta (ili kolko već veliju) voljno, kaj je za prav bila pauza, kada sam se približil zidanoj ogradi koja nas je djelila od slabo prometne ulice.

Kao prvo, da bi ličili na vojsku, učili su nas stupati. Onak obučeni u jahaće hlače "rajterice"(čakšire), sa visokim, dobro potkovanim čizmama i oficirskim kapama (šapkama) na glavi, smo zgledali kak oficiri, a stupanje (strojevi korak), smo vježbali nakon nekog vremena, skoro za zafrkanciju. Shvatili smo da nismo oni standardni prašinari, nego čak i u usporedbi sa našim susjedima inžinjercima, mi smo privilegirani i mi smo elita. Ta je zeka pošla od naših desetara i razvodnika, jer su oni htjeli da budemo najbolji, a mi smo to prihvatili. Makar se u vojsci govorilo za veziste, "Rodila majka propalicu, da nosi motalicu", je bila dosjetka iz ljubomore, jer su vezisti u svakom rodu vojske bili uvijek prva liga, skoro bi se reklo, intelektualci, u usporedbi sa ostalima. Dakle, mi smo lupali strojevi, jer nam je to bila sporedna stvar, pa smo znali stupati u paru ili nas više u stroju, sa naopak okrenutim šapkama na glavi, i onaj, kome je šapka pala sa glave, je moral platiti pivu u kantini.

Zabavno je bilo učenje zabacivanja puške „o desno rame“, pa onda skidanje puške „uz nogu“, pa počasni „pozdrav puškom“, ili na smotri „pušku na pregled“. Sve te radnje smo izvodili odrešenim čvrstim pokretima u ritmu, jen, dva tri! Svako je pokret završaval sa figurom u kojoj smo pušku držali svi na isti način i u istoj visini i položaju. Izgledalo je ko da učimo čagat neku novu koreografiju, u to doba popularnog „M- madisona“, kaj se čagal na Zagrebačkim plesnjacima. Naravno, puške smo poslije učenja vračali u magazin, u šoške (stalke) i kištre, dok ih ne zadužimo.

Željno se isčekival dan te zakletve. Onda bumo postali pravi vojnici (kaj za sebe sumnjam) i ono kaj je najvažnije, to bu velika fešta na koju dolaziju ponosni starci, da sa sinovima proslave potvrdu njihove punoljetnosti i muževnosti, a posle toga mogli bumo izlaziti u grad. Dobro su nas pripremali za taj dan. Morali smo znati kaj se smije, a kaj ne. Ono prvo je bilo lakše zapamtit, jer je toga bilo malo u odnosu na ovo drugo, koje je pljuštalo zabranama i upozorenjima za kazne koje su se dijelile šakom i kapom.

Došal je i taj dan, "svečane zakletve". Dobro smo se zglancali i sredili. Počeli su pred svečano okićenu kasarnu pristizati roditelji. Ubrzo su potpuno napunili birtiju "Konjanik", preko puta kasarne. Na pistu za postrojavanje, postavljen je razglas, govornica i klupe za visoke goste. Orkestar je sviral vojne marševe. Pustili su roditelje u krug kasarne i postavili ih oko piste za postrojavanje. Počela je fešta. Iza počasnog voda koji je nosil barjake, stupali su ponosni remci, lupajući strojevi korak, potkovanim novim čizmama. Korak je u ritmu marša vojnog orkestra resko odjekival između zgrada po betonskoj pisti. Ponosno ukočeni, stupali su remci i pogledom u mnoštvu oko piste koje ih je pljeskom dočekalo, tražili svoje najbliže. Moja zapovjedna baterija je među prvima dostupala na pistu. Onako ukočeni, svečano zglancani smo stupali i gledali ushičene poglede skupljenih roditelja, koji su došlo podijeliti ovo slavlje sa svojim sinovima. Pa i nije mala stvar, jer se tu zaklinjemo da ćemo za obranu zemlje SFRJ i tekovina NOB-a, dati svoje živote! U masi oko piste, tiskali su se roditelji, koji su došli na tu svečanost iz svih krajeva SFRJ. Mahali su svojim dječacima u gardijskim uniformama, neki su brisali suze radosnice, suze ponosnice, ali među njima nije bilo nikog mog. Koliko god gledao i nadao se da ću u mnoštvu vidjeti nekoga svoga iz Zagreba. Ovdje u Zemunu živi brat mojeg tate sa svojom obitelji, danas, na ovoj svečanosti nemam nikoga.

Zaredale su govorancije, kratki program i zakletva, koju smo u zboru ponavljali. Od svega sam zapamtil ono kaj mi je teško prešlo prek jezika "dati svoj život", a to mi je grdo zvučalo, za razliku od onog "voljno!", kaj je značilo da se raziđemo. Vojnici su pohrlili svojim roditeljima, familiji, curama, zaručnicama… a ja sam otišal do kantine i u gužvi starih vojnika, koji su to davno prešli, jedva sam došal do pulta da si zemem jednu "Jugo koktu" i zapalim cigaretu, jer mi nije do ničeg drugog stalo. Bil sam prazan, a ipak pun tuge i sam.

Nakon nekog vremena, ili bolje da velim, nakon nekoliko popušenih cigareta dojde do mene Darko, Zagrepčanec z Laščine.

- Kaj delaš tu sam? Jedva sam te našal, odi da te upoznam s mojima. Buš nekaj prigriznul, pa bumo si skup popili.

Otišli smo prek do "Konjanika". Preko puta „kapije“ naše kasarne „Konjička škola“, odmah prek ceste, je bila birtija „Kafana Konjanik“. Za jednim stolom je sjedil jedan simpatičan stariji par i zgodna mala blondina. Darkovi tata Veljko, mama Anica i mlađa sestra Mirjana.

- To je moj prijatelj Željko, o komu sam vam pripovedal. On me nagovoril da idem doma po harmoniku iako sam nije otišal doma. Šteta, mogli smo skup putovati…

Tak smo se upoznali. Bili su zbilja fora starci. Tatek , veliki veseljak i pravi Zagrebački fakin kaj su ga u familiji i društvu zvali Pilek, je bil jako ponosan na svog sina Božidara - Darka. Mama, kak mama, suzdržana i k'o da je vodila jedinu brigu, da nebi bili, nedaj Bože, gladni i da tatek preveć ne cugne, jer je dalek put do doma. Sjeli smo i počastili se. Mlađa sestra se mazila svom bratu i nije od nas mogla doći do riječi, ili kaj smo mi bili jako lajavi, ili kaj se sramila? Ja sam pak opravdaval moje, da nisu mogli dojti radi posla. Ja sam se nakon nekog vremena oprostil od njih i iskoristil moj prvi izlaz da siđem u Zemun i posjetim strica Drageca, tatinog brata.

IZLAZ U CIVILKI

Uspio sam naći Bežanijsku ulicu i kuću moje familije, kuću brata mog tate. Kao zaposlenik „Elektre“, selili su ih po Jugi, pa se sjećam da sam prije nekoliko godina bio kod njih na ljetovanju na otoku Hvaru, a sada su igrom slučaja u Zemunu, gdje sam dobio da odslužim svoj vojni rok. Lijepo su me primili i njima sam moral opravdavati moje starce, zakaj nisu došli na moju zakletvu, makar sam se pital, zakaj lažem sebi i njima, jer za praf, nisu imali nikakvog opravdanja?. Skužili su da baš mi nije svejedno pa je razgovor krenul u drugom veselijem smjeru. Tu su bila i dva moja bratića Slavek i Đuro, pa smo otišli van da me upoznaju sa Zemunom. Slavek je bil pitomac u vojnoj školi, ali kak je došal doma, lijepo se svukal u civilku.

Tu sam došal na ideju, zakaj se nebi i ja tak presvukal u civilku? Bratići su mi vršnjaci, pa nebu problema. Jedini je problem, ak me čopi vojna murja, bu mi se sudilo kak dezerteru, jer sam vojni obveznik, a on se nasmije skinuti u civilku, osim kad ode na odsustvo, doma. Problem je i normalna murja, ak bi me legitimirali, ja nemam ličnjaka. Jedini dokument koji imam je komad papira na kojemu piše "Dozvola za izlaz iz VP, od-do"

Nije baš bilo bezazleno za vrijeme služenja vojnog roka skinuti uniformu. Kak sam već rekal i da to je bilo ravno dezerterstvu. Već kao pripadnici JNA nismo imali osobne isprave, koje su nam oduzeli po dolasku, nego smo imali samo listić papira „Dozvolu za izlazak“, pa svaka situacija legitimiranja nas vodi pred vojni sud. To sam si po ne znam koji puta ponavljal…

Dakle, trebalo se osigurati od takvih situacija i smisliti kako to pametno izvesti. Šetati se po zemunskom Korzu, punom vojske iz više kasarni, a najviše iz „Konjičke škole“. Svak te mogal prepoznati i evo ti jada i neprilika.

Još sam bil „remac“ i obukal sam civilnu obleku mog bratića i skinul cvikse (naočale) i del ih u džep. Otišli smo skupa na Korzo. U mnoštvu vojnika prepoznal sam „staru kvrgu“, jednog Zagrebačkog frajera „Bulja“, štemera iz Trnja, koji se za desetak dana trebal oprostiti od vojske i otići doma. Bil je onak nabit, krupan, hrpa mišića. Već po hodu se moglo prokužit da na njega nije utjecal dugi boravak u JNA niti u Gardi. Ostal je kaj je i bil, Zagrebački frajer.

Ja sm se odvojil od mog bratića i krenul prema Bulji koji se laganim korakom šetao korzom sa dva pratioca iz kasarne. Kao „slučajno“ sam se zaletio među njih i ramenom zakvačio Bulju.

- Kuda bre gledaš. Što bre ne paziš kako hodaš, uf što srdiš na pomije!

Brže od kobre, Bulja me uhvati lijevom rukom za rever sakoa, podigne me od pločnika i zalijepi me leđima na fasadu, da sam onako viseći koprcao nogama po zraku, koje su visjele iznad asfalta. Desnom je rukom uzimao zamah da me prikuca na fasadu i da mi promijeni lični opis…

- Spusti me dole Bulja, jesi ponorel, koj ti je kur..? Mulac jedan, očeš da nam dojde murja, pa smo na je… i ti i ja!!!

Bulja zaustavi desnu šaku nešto prije nego je pogodila moj no, a ja sam već zažmirio, opraštajući se sa ovim svijetom. Unese mi se u lice i polagano me spusti na pod

- Mali, jesi to ti? Koju to pič.. materinu to spelavaš? Pa ti si luđi od mene, buš svršil u buksi, kaj to delaš?
- Štel sam samo videt, jel buš me prepoznal, a ti si me skoro vubil…

- Frajer jedan, znaš kaj to znači biti u civilki? Di su ti cvikse?

- Tu v džepu, sad sam ziher da morem biti miran. Evo tu je moj bratić Đuro, kaj živi tu, Đuro to je moj frend iz Zagreba Ivek zvan Bulja…

Tak je prošla moja provjera, a zalili smo je s pivom u ležernijem razgovoru, nakon čega sam svaki izlaz u grad, oblačio civilku. Tak sam se jedanput vozil u istom trolejbusu prema Beogradu, rame uz rame sa mojim kapetanom, komandirom baterije, Đurom i ostalim pripadnicima, ali sam sačuval svoju tajnu i nikom se osim Bulje nisam javil. On je bil pravi frend, nikom nije niš rekal, a ubrzo je otišal doma u Zagreb, a sa njim i moja tajna.

PIŠI MI SAD ZNAM ŠTO TO ZNAČI

Nekak par mjeseci kak sam provel u vojsci, dobil sam obavijest da je i moj stariji brat mobiliziran na odsluženje vojnog roka. Ubrzo je došla razglednica a na njoj lijepi pozdravi od brata, koji je obukal remačko prašinarsko odjelo. Taman je trebal navršiti 27 godina starosti, a po zakonu o mobilizaciji i obavezi odsluženja vojnog roka, to je bil krajnji rok za mobilizaciju. Bilo je i starijih regruta ali poslije 27 godine starosti, „mladiće“ se više nije moglo vezati na obavezu služenja vojnog roka.

U to su vrijeme fakultetski obrazovane slali na 12 mjeseci u vojsku da prođu temeljnu obuku i da ih onda zaposliju kao čate (pisare), ili ih iskoristiju za radove na MPV. Uglavnom su bili pošteđeni većih napora, jer su osim školom, štrčali od prosječnih vojnika i po godinama. Neke su od njih uspjeli dobiti da polože tečaj za zapovjednike desetina, vodova, pa da po skraćenom postupku dobiju čin vodnika ili polože (ili im se prizna) i neki viši čin.

Od kak sam otišal u vojsku, ne pamtim obilnu bratsku kokorespodenciju, jer ja sam otišal u JNA, a oni imaju doma svoje brige. O tim „brigama“ bi mogal puno tog napisat, ali to je druga tema.

I tak mi se, na moje veliko čuđenje, brat javil sa par rečenica o svom dolasku u JNA, a pismo je završil rečenicom, koja se pamti: „…piši mi, sad znam što to znači!...“

Nepunih mjesec i pol, kak je moj brat obukal uniformu, uspel je odraditi konačno oslobođenje od služenja vojnog roka, kao trajno nesposobnog radi astigmatizma, kojega su mu pronašli na njegovim očima. Meni je bilo smješno da likovni umjetnik ima tak loši vid da nemre služiti vojsku. Kak god da se zeme, oslobodil se vojske i vratil doma.

Tu, u Zemunu su z nama služili skraćeni vojni rok, karikaturist Predrag (umjetnik), novinar iz Slovenije Stane, profesor matematike i filozofije Živko iz Beograda. Odgulili ljudski do kraja, nisu se baš izdvajali od nas „običnih smrtnika“. Svaki od njih mi je bil simpa na svoj način. Predrag je nastupal sa nama u zabavnom programu, crtajući karikature uz duhoviti komentar. Počinjal bi crtež, za koji se u početku nije moglo razaznat kaj bu to, a na kraju jako dobra karikatura u kojoj su bili prepoznatljivi likovi o kojima je ispričan vic ili šala.

Staneta je bilo lakše preskočit, nego zaobići. Mali simpatični debeljuca, koji je tako simpatično i bez kompleksa nosil svoj špek i kile. Svojom me je facom jako podsječal na „dobrog vojaka Švejka“. Izgaral je od želje da iskoristi službu u JNA da nabije kondiciju i skine kile. Vježbal je s nama, a mi smo ga prihvatili takvog kakav je i nitko se nije smijal, kada je nakon drugog skleka, zaroval na nos, ili kad se dignul na prečki jenput do brade, ruke bi mu popustile i zrondal bi se na debelu rit. On se je takaj sam tome smijal i pripovedal kak mu je bilo, k'o najbolji vic. Njegova volja i upornost je urodila plodom. Barem nam je tak rekal.

Živko, Predrag i ja smo bili trojka za preferans, koji smo puno noći lupali u maloj kancelariji stacinara ambulante, do jutra, jer je kartanje bilo zabranjeno. Tu su se često otvarali primljeni paketi od familije, koju smo prošvercali bez pregleda i kontrole, jer bi ako ništa drugo alkohol bio oduzet, a da ne govorim o „sumnjivim“ namirnicama, koje su obavezno nestajale iz pošiljaka.

Nakon toga, kak se moj brat skinul iz JNA i otišal doma, njegova su pisma stizala sve rjeđe na moju adresu u Zemun, dok nisu skroz na skroz prestala. Brzo je zabravil, kaj je to :„…piši mi! Sad znam što to znači...“

ČEKAJ ME DRAGA, OPET BUM TI DOŠAL…

Trčali smo šumom poput male djece. Sakrivali se jedno drugome iza stabala, pa onda smijući se trcali dalje. Nije se znalo tko koga u stvari lovi. To nije bilo niti važno. Ljetno se sunce probijalo kroz zelene krošnje, koje su tako obasjane sijale kao prekrasne krune, i caklile se u kaplicama rose u travi i poljskim cvijetićima. Lagani je povjetarac milovao lišće, koje je trepereći njihalo sjene na mekoj mahovini između grmova i stabala. Ona je trčala bosonoga, obucena u laganu platnenu suknjicu, koja je isticala njezino skladno mladenačko tijelo. To nije bil trk, više je izgledala kao da pleše i lebdi od stabla do stabla. Uz cvrkut ptica, čul se njezin vragoljast zvonki smijeh. Plava joj je kosa padala preko ramena i onako u se trku viorila za njom, a kada ju je obasjalo sunce, činilo se kao da je protkana zlatom, kao da joj oko glave svijetli aureola.

Ličila mi je na šumsku vilu.

Istrčali smo iz šume na mali proplanak, prekriven bujnom travom poput mekanog tepiha, prošaranog šarenim livadnim cvijećem. Tu sam je sustigao i uhvatio za ruku. Opali smo u mekanu travu. Ležala je na leđima pokraj mene i gledala me krupnim plavim očima obrubljenih dugim trepavicama. U njima sam videl veselje i sreću. Na licu joj je sijal osmjeh okupan suncem, a nježna bijela put se isticala u zelenilu trave i pod pramenovima zlaćane kose. Obrazi su dobili blago rumenilo od trčanja, a nosnice su se širile hvatajući proljetni zrak. Ubral sam lijepu tratinčicu i stavil joj u kosu.

Spustil sam pogled niže i zaustavil se na laganoj platnenoj suknji, ispod koje su se nazirale skladne obline njezinog prekrasno skladnog tijela. Bili smo još zadihani od trčanja. Grudi su se ritmicki ubrzano dizala i spuštala. Tome se nisam mogal oduprijeti. Primaknul sam se uz nju i položil joj glavu na prsa. Osjetil sam toplinu njezinog tijela i slušal pravilne otkucaje srca između te dvije lijepe oble nadasve drage mi jabuke, pune nježnosti i ljepote. Stavila mi je ruku na glavu i nježno pomilovala kosu, pa onda lice.

Podignul sam polako glavu i krenul poljupcima uz njezino tijelo, preko vrata, prema napućenim usnama koje su dočekale moje lice, i obasipala me poljupcima, sve dok nismo spojili usne u jedan dugi strastveni poljubac. U čvrstom zagrljaju, ruke su nam klizile milujući tijela, koja su se tijesno sljubljena kotrljala po mekoj travi. Rukom sam pronašal gumbiće i lagano joj raskopćal suknju i počel poljupcima prekrivati njezino golo tijelo, njezinu mirišljavu svilenu kožu. Spuštal sam se sve niže i niže, ljubeći lijevo i desno. Rukama mi je nježno milovala glavu, a laganim pritiskom, kao da je htjela jače potvrditi svaki moj poljubac. Kao da je bodrila moje poljupce, sve do nježnog, mekanog toplog struka.

Tada me je lagano povukla prema gore. Pri tome je i moja košulja otišla preko glave na travu. Ponovo su nam se usne spojile u poljubac, a ispod sebe sam osjećal toplo nježno ustreptalo tijelo, koje se spajalo sa mojim. Disali smo teško, srca su nam mahnito lupala, a njezin dah je u mojim ušima zvonio kao rijeci, daj i još… Nudili smo jedno drugom srca, duše i tijela, koje su se u ovom trenutku sve više i više stapala zajednicki maksimum ljubavi, za nezaboravni trenutak ekstaze osjećaja. U glavi mi je brujalo, kroz cijelo tijelo mi se prolila nevjerojatna toplina osjećaja koje dijelim sa meni najdražom osobom mog života.

- Ta ta ra taaa… Ta ta ra taaa… tatara tatatiiii ti, ri, tiiiii…!!!

Zaorila je vojnička truba, poznato «buđenje»! Dežurni baterije, bučno otvara vrata spavaonice i pali svijetlo. Svijetlo nam poput noža probada još usnule oči. Gledam oko sebe, sporo se vračajući u grubu stvarnost, koja se zove VP Zemun.

- Diž' se vojsko!!! Izvlači ta smrdljiva tijela, prebaci pokrivače preko ormarića i oblači čakšire i čizme… bez košulje i trkom na pistu u stroj za telovežbu…

Još uvijek pod dojmom sna, jedva se budim, a najrađe bi se vratil natrag u krevet. Zakaj nije truba pričekala još malo… oblačim se i silazim na zborno mjesto. Još nije ni svanulo, okolo je mrak, prozori u kućama oko kasarne su još u mraku, tek tu i tamo neki prozor baca treptavu svijetlost na pustu sestu. Svi smo u stroju i kreće jutarnja fiskultura.

- Prva vrsta dva koraka napred!!!
- Razruči!!!
- Za prvu vežbu početni stav! En, dva, tri, četr'! Dva, dva, tri, četr'! Tri, dva, tri, četr'!
- Nemoj mi se bre igraš balerinu! Četr', dva, tri, četr'! Radi bre k'o muško!

Radim fiskulturu, a pred očima mi je još uvijek njena slika. Još je pokušavam zadržati, ali dan se budi, a njezina slika blijedi. Možda će me čekati, dok proguram još ovaj dan i utonem u onaj ljepši svijet od ovoga u SMB, u ovoj glupoj realnosti.

IZLAZ U GRAD I VELIKI ŠEVAC

Trebalo je čekati da se dobije izlaz u grad. Pravili su se planovi, jer vrijeme izlaska, od 12:00 do 20:00 sati je tako prokleto kratko, a tako je brzo prolazilo. Bitno je bilo biti izvan kasarne. Za nagradu, moglo se dobiti izlaz i do 22:00 sata. Oženjeni sretnici, koje je posjetila supruga ili zaručnica, dobili bi izlaz u trajanju od 24 sata. Moja je bila prednost kaj sam imal familiju i mogal sam se otuširati i presvleći u civilku, kaj je već bila uhodana i provjerena stvar.

Večina je vojnika uživala u šetnji po gradu, odlasku u kino i na bilo koji način uživati «slobodu» izvan kasarne i kasarnske stege, da velim SMB faca, koje gledaš 24 sata na dan. Neki su se pak znali nasloniti na fasadu Korza, promatrati prolaznike i dobacivati uz obavezni zvižduk djevojkama u prolazu. Tu je domah u blizini bil lijepo uređeni park sa šarenim cvijetnjacima, pošodranim stazama i klupama pokraj staza. Tu oazu mira je uljepšavao i cvrkut ptica iz razgranatih krošnji.

Ak nisi imal izlaz, slobodno vrijeme u kasarni se trošilo na hakl, pisanje pisama negdje u učionici ili na klupi pod kestenom u kasarnskom krugu, čitanje ili sjesti negdje pokraj ograde i uživati gledajući kako se život odvija iza ograde. Ta ograda je ograđivala našu slobodu, duh i ponašanja.

Interesantno je za mene bilo to, da je veliki broj vojnika najrađe bil oko kolodvora? Dali je to bilo radi kurvi i probisvijeta, koji su obavezni inventar svih kolodvora u cijelom svijetu, ili je tu ostatak pupkovine sa krajem od kuda su došli i nada da će sutra upravo ovdje napustiti ove stege uniforme i vratiti se doma, svojim voljenima. Možda ipak kolodvor smanjuje nostalgiju, ali o tome nemrem ikaj reči, jer me tak nekaj nije jako vuklo, jedino kaj sam pokušaval dokučiti, zakaj je tu uvijek tak puno vojske.

Ja bi sjel u trolejbus, i otpelal se u Beograd. Imal sam čast da se furam pokraj mojeg poručnika Ilića, koji me takaj nije prepoznal u civilki i bez cviksa. Tak sam došal u Beograd, za koji smo inače trebali tražiti specijalnu dozvolu, na kojoj je pisalo dozvoljeno kretanje do Beograda. Tu je ipak asvalt velikog grada u kakvom sam se rodil, ali nisam nikada našal sličnosti, niti sam se tam dobro osječal jer sam taj ambijent doživljaval nekak strano, radi čiriličnih natpisa, mentaliteta i govora ljudi, sve mi to nije nikako pasalo. Jedino bi me dirnulo kada sam iz lokala njihove Skadarlije čul starogradske pjesme, makar mi nije pasalo da su ih zvali njihovima, jer jedna «Marijana» nikak nemre biti njihova, pogotovo kada sam ko klinac slušal da je «Marijanu» komponiral moj ujak Josip Corelj, kaj su mu je popalili sa ostalim njegovim kompozicijama.

Popalili su mu i «Šjora Mare štrambacera», a njegov je orkestar koji je on u Splitu vodil, pjeval «Šjora mare kavu prži, a u ruci… mlinac drži». Za to znam da mu je popalil Tjardović, a mnogi su mislili da je to narodna pjesma. Ostal je on i bez mnogih marševa i budnica, ali to je druga priČa.

Dok su neki pak vojnici volili sjesti u birtiju, koju su tu zvali «Kafana» i priuštili si pivu ili špricer, makar se tu točil i gemišt, samo kaj ga tak nisu zvali, ja sam našal jednu specijaliziranu slastičarnu pokraj Terazija, a u njoj se moglo dobiti samo baklave na neznam kolikovrsta i načina, kao turske, egipatske, svih oblika i formi, ali jako slatke, baš po mojem ukusu. Od uvijek sam volil slatke stvari, pa je mama morala pred menom skrivati štaub šećer po kući. Kad sam se naklopal baklava, kupi bi si halve i odnesal u kasarnu mjesto bombona, da si tu i tam zasladim «gorki vojnicki život».

Za osvježenje bi si popil bozu, jer je jedina bila hladna. Niti danas ne znam od čega delaju tu mutnu pijaču, ali za promjenu od oranžada i limunada, trebalo je i to probati i pokraj upozorenja u kasarni da iz higijenskih razloga izbjegavamo to piće.

Znal sam sa mojim bratićima otić na čagu u njihove plesnjake. To me je malo opustilo, pogotovo ako sam naišal na čagericu sa kojom sam mogal dobro uskladiti korak i odčagati dobar rok. Sve je bilo dobro, dok nije došlo na red kolo. Poslije svaka 3 – 4 popularna šlagera, obavezno je srpsko kolo, a tu nisam imal kaj tražiti. To sam jedva podnosil, kada smo i mi svirali za čagu, ali tu se nije niš moglo promijeniti, to je Srbija. No i to bi nekak profural, ali su se jedne većeri pošorali domaći fakini, pa je murja došla intervenirati, a ja nisam imal osobnu kartu, a da su me vlovili u civilki, bilo bi tarapane. Uspjel sam sa braticima zapaliti kroz prozor i zbrisati murji. Nakon toga smo odlučili da se nebumo zezali sa srećom, jer je i jedan moj bratić bil vojni obaveznik u civilki.

Povratak je moral biti dobro isplaniran, jer dogodi li se zakašnjenje, nema isprike, ali sigurna je kazna. Trebalo je iskoristiti svaku minutu da se budeizvan kasarne. Radi toga pola sata prije isteka vremena, sakupljalo se preko puta u «kafani Konjanik», gdje je sve vrvilo od uniformi, pa su rijetko tu viđeni civili. Jedini civili u tom čumezu su bili prijatelji ili familija vojnika iz «Konjicke škole».

Takvim ranijim povratkom, riješili smo enigmu jednog našeg razvodnika «Šminkera iz Niš». Mladac je puštal erolflinske tanke brčiće, a uniforma na njemu je bila napeta ko koža na bubnju. Svaki puta kada je izlazil imal je «čvenk» sa komadom. Naravno, svaki put, on vlovi drugog komada, a prije povratka, pada obavezna ševa. U principu, to je u velikom parku kraj Korza u centru Zemuna, ili na mračnoj livadi iza zabitog čoška kasarne. Čim bi ušal u kasarnu, brzo bi uzel kefu blatericu, da iskefa tragove zemlje sa koljena i laktova, kao tragova žarke ševe. Naj uzbudljivija „pornografija“ su bile njegove priče kako je povalil i poševil komada sa puno slikovitih opisa situacija i radnji.

Dakle, mi smo stajali pokraj Konjanika u neosvjetljenom dijelu ljetne terase, kada se pojavil naš Šminker. Mi smo se utišali, pa nas nije primjetil. Onak u mraku iza ograde, se oprezno ogledaval oko sebe i zalegnul na travnjak. Otpuzal je nekoliko metara, dignul se i rukama stresal višak zemlje i trave sa sebe. Opet se ogledal i krenul prema ulaznoj kapiji kasarne, visoko dignute glave, samo kaj nije lupal strojevi korak. Malo bi falilo da zdignutim nosom ne zapara ukrasni luk sa natpisom iznad ulazne kapije. Odmah iza njega smo ušli i mi.

Sustigli smo ga već pred vratima spavaonice, kako podnosi «izvješće» o komadu iz Playboya i kako ju je za krtko «obario» i dobro poševil. Oko njega su stajali vojnici i onak razvaljenih laluga, gutali seksi opise vatrenog don Huana. Mi smo stali pokraj i slušali sa ostalima. Kako se povećavala publika, tako su detalji postajali sve masniji i slasniji. Vatreni pripovjedac je četkom blatericom otklanjal corpus delikates sa svojih koljena i laktova. Još bi on nastavil priču, da nije pretjeral u zanosu pričanja, kaj je jedan od nas nastavil njegovu priču viđenu iz mraka ljetne terase «Konjanika», do najmanjeg detalja i vremensko preciznog slaganja činjenica, jer je pri izlasku iz trolejbusa pozdravil pajdaša iz naše grupe, a koljena i laktovi su još bili čisti, a u troli je bilo još dosta vojske…

Naš se don Huan ukočil, onda se počel trest ko šiba na vodi, a faca mu je promijenila cijeli spektar boja. Kada je došal do zeleno bijele, odjuril je kroz hodnik i izjuril iz zgrade, preko piste za postrojavanje, prema voznom parku…

Mi smo se lijepo svlekli, složili uniforme, obukli pidžame i otišli oprati zube i zapalit zadnju cigaretu prije spavanja, jer će uskoro trbač svojom trubom označiti povećerje, kada se gase svijetla i kasarna ide na počinak. Stari je vojnik na opasaću urezal još jednu recku, jer nakon desete recke, on ide doma.

OBUKA

Dok su topovci rasklapali i sklapali topove na poligonu, inženjerci su zakopavali i iskopavali mine, mi smo u toplim učionicama uspostavljali vezu sa radio-primopredajnicima ANGRC i RUP-1 ili premotavali kaleme telefonske žice. Kada se u dnevnoj zapovjedi čitala obuka za idući dan, ako je u njoj stajalo – „Taktička vježba“, neki bi se naprasno razbolijevali ili jaukali, kako da je izbjegnu, mi smo pak vikali - Hura! Jer to je bil vikend ili uživancija za nas. U početku bi postavljali radiostanice po krugu kasarne, a kasnije je to bilo (ljetno vrijeme), staviti stanicu u „Dodgea“, dobiti koordinate na karti gdje treba postaviti VOST, (vizualno osmatračku stanicu), dobili JSO (jednodnevni suhi obrok) i ajde na cjelodnevni vikend, pa uživaj. Jedino, moliš Boga da u blizini bude voda za kupanje, voćnjak ili birtija za okrepu. Ako se vidlo po karti da je lokacija frkovita, biral se put za dobru opskrbu.

Kada bi bilo lijepo vrijeme imali bi taktičku obuku na poligonu, nedaleko od kasarne, kod završnog okretišta trolejbusa, na izlazu iz Zemuna. Tu bi došli odmah poslije doručka, potegnuli linije i "održavali vezu". Zapravo, bi se izležavali u travi, dok su oko nas topovci skakali po topovima i verali se po njima, a inženjerci bi ukopavali i iskopavali mine.

Na zadnjoj ili prvoj stanici trolejbusa (zavisi kak se gleda), je bil kiosk gdje se prodaval kruh (hleb). Skupili bi novce i dvojica bi prešla nisku ogradu poligona od bodljikave žice i dofurali nam par štruca (vekni), koje su jedva držali u rukama kak su bile vruće, tek izašle iz peći, da se sve pušilo. Svaki bi pojel frtalj ili pola onak vrućeg mekanog kruha. Bil nam je bolji od kolača i niš nam uz njega ni trebalo, za nas je bil poslastica.

Na kraju obuke, pokupili bi rekvizite i vračali se u kasarnu po pravoj kaldrmi, cesti popločenoj ili napravljenoj od skoro oblog kamenja. Kako smo hodali, odjekivale su naše potkove i šunadli na čizmama. Kada je na nekom dvorištu bilo više domaćina, naši bi nam zapovjednici zapovjedili:

- Strojevim, korakom!!!

A mi bi ukočeno udarali po kvrgavom kamenju kaldrme strojevi, kaj nije bilo baš jednostavno. Pravili se važni naši razvodnici i desetari, a pomalo i mi, jer smo bili primijećeni, a tek kasnije sam shvatio, da Srbi vole i poštuju vojnike, pogotovo nas gardiste.

- Marševskim, korakom!

I mi bi dalje stupali u korak sve do kasarne, a pošto bi nam stražar otvorio ulazna vrata (kapiju), ulazili bi udarajući strojevim, dok se kapija iza nas nije zatvorila. Očistili bi oružje i rekvizite i odložili ih, te počeli sa pripremom za ručak. Čekali smo da zatrubi truba za "Zbor", odslušali „Dnevnu zapoved“ za idući dan, dežurstva i službujuće i krenuli u hangar, trpezariju, koja je smrdjela na napoj (pomije). Sa napetošću se slušalo, dali smo određeni za kakvu dužnost ili rashod. Dio slobodnih vojnika je pročitan da im je odobren izlazak u grad i njima su podijeljene dozvole za izlaz u grad. Polagano smo naučili menue, za doručak ruča slatka voda - čaj ili kava - slatka crna voda, a katkad bijela kava - crna kava sa dodatkom mlijeka u prahu, uz kruh i kocke marmelade iz drvenih sanduka ili tak pakiranog žuto narančastog sira, koji je podsjećao na Albus sapun. Za ručak bi bilo, pasulj - grah, atomski kupus - dehidrirani kelj ili zelje, star desetke godina, supa - juha od goveđeg mesa i kostiju, trobojnica - bijelo = krumpir pire (od krumpira u prahu), zeleno = grašak (kuhani grašak u prahu), smeđe = gulaš (neindetificirana smjesa sa okusom mesa u saftu). Po koji puta uz kuhani krumpir se dobilo kuhano ili pečeno goveđe (zvano juneće) meso, a za svetke je bila svinjetina nazvana odojak. Večera, bi koji puta bila slična ručku, a koji puta doručku. Sve se to jelo iz aluminijskog masnog suđa, koje se u pranju provlačilo kroz kipuću vodu, što je bilo umijeće vojnika određenih za dežurstvo u trpezariji. Oni su trebali postaviti stolove i poslije ih raspremiti, oprati suđe i pomesti i oprati trpezariju. Poslije većere, tek što bi napustili hangar trpezariju, u nju su ulazili štakori, koji su tu mirno brstili ostatke hrane do zore.

Pošto sam se upucao u izradu i uvježbavanje zabavnog programa i čestih vježbanja orkestra, bio sam dobrim dijelom oslobođen od „rashoda“, (kojekakvih fizičkih radova, dežurstva u trpezariji, kuhinji, praonici veša itd.), pa čak i od nekih službi, pa me rijetko zapadalo požarstvo u hodniku pred spavaonicama, ili u voznom parku.

Naravno, obuku sam morao savladati i to mi je dobro išlo, naročito radio veza. Sa pješadijskom obukom nisam bio na TI, ali sam je savladao, jer sam je uzeo kao igru i zabavu. Jednom me to olako shvaćanje skoro koštalo glave i pogibije više nas, a samo dragi Bog svevišnji zna zakaj se to nije dogodilo.




Na jutarnjem postrojavanju se čitala dnevna zapovijed. U njoj je između ostalog bio raspored sati za obuku tog dana. Sve teme u učionici su se odnosile na teoretsko upoznavanje sa oružjem i oruđem, što bi reklo da ćemo tesati sredstva veze i organizaciju veze. Prava davež. U početku je bilo interesantno, kao nova tema za sve nas, ali kada je to okrenulo u biflanje i vježbanje, kao na primjer obavezni način razgovora preko sredstava veze. To smo morali znati i u pola noći kad nas netko pita, odgovorili bi ko iz puške. Ali kada je u rasporedu stajala „Taktička vježba“, svi bi na svoj način, „banja“, „super“, „hura“, a značilo bi isto. Idemo van kasarne na poligon uspostaviti vezu iz ćoška u ćošak poligona i uživali u prirodi, za razliku naših susjeda inžinjeraca, kojima je to značilo crnčenje, kopanje rovova, ukopavanje mina itd, ili naši topovci, skakanje po topovima, ukopavanje rovova punog profila za njih, za sve njih mučilište.

Pokupili bi iz skladišta uređaje i ostala sredstva veze i odmarširali do poligona. Rano u jutro, još bi trava bila rosna, prostrli smo šatorska krila u hladovini velikog grma, koji nas je više štitio od pogleda nego od sunca, i po njima postavili uređaje.

Dok smo to delali, jedan ili dvojica bi pokupili kintu i kroz rupu u mreži ograde poligona otišli do kioska na okretištu trolejbusa. Tu bi kupili nekoliko kruhov i dojurili do nas, istim putem. Na brzinu se podjelil vrući, mekani, tek pečeni „lebac“. Znal je bit tak vruć da ga se jedva držalo u ruci. Neki bi iz džepa izvadili mali smotuljak ili flašicu sa solju i to bi nam bilo dovoljno za klopu. Onak vrući kruh je bil dobar i bez ičega, bil nam je bolji od kolača. Ma kaj god, to nam je bil kolač. Bovorili su kak je opasno i štetno jesti vruči kruh, ja neznam zakaj, svi smo ga žderali i nikom nikaj nije bilo od toga.

Uz klopu smo ponavljali „sastavne delove“ telefona, pa onda „tehničko taktičke podatke“ istoga, pa onda poljske centrale, pa RUP-a, ANGRC i tak dalje. Skoro ko u zezanju, znali smo ih žmirečki postaviti i pripovijedati kaj delamo. Onda bi se raštrkali i povlekli žice uzduž i popreko poligona.

Naši susjedi, znojni i prašni, prekidali bi kopanje, i rugajući nam dovikivali:

Rodila majka propalicu, da nosi motalicu!!! Frrrrrrrr fazani!!! Frrrrrrr veza!!!!!
Ajde, zakopajte se tamo, grobari…

Mi smo pokopčali naše žice i počelo je pozivanje za provjeru veze i znanja pravilnog javljanja. Slali smo jedan drugom raporte, signale, šifre…uz onaj obavezni „prijem“ na kraju poruke. Za to vrijeme, topovci su skakali na topove, sklapali ih i rasklapali, čistili i glancali, pa ih podmazivali i pokrivali. Inžinjerci su kopali „tranšizu“ ili postavljali zapreke i prepreke. I jedni i drugi su učili u znoju lica svog, ali nisu mogli a da svoj jad ne ispolje dovikivanjem:

Frrrrrrr veza!!! Ovdje Vrabac, bolje te vidim nego čujem! Frrrrrrrrrrr gušteri!!!

Nismo se dali smetati, nego smo se i dalje izležavali na suncu. Tako je bilo do „kraja radnog vremena“. Namotali smo naše žice, složili i zapakirali uređaje, pa ih natovarili na pleća i napustili poligon lupajući strojevi korak pokraj umornih susjeda. Odjekivala je kamenita kaldrma od naših potkovanih čizama.

MOJA MINA (NEVJEROJATNA PRIČA)

Naša učionica se nalazila u prostoriji pokraj kantine. Bolje se nije moglo odabrati, a zapovjedna je baterija bila po puno stvari privilegirana. Tako izgleda i po izboru prostorije za učionicu.

Taj dan smo imali predavanje o protiv pješadijskim minama. Naš poručnik Ilić je donio rekvizite i stavio ih na svoj stol, katedru. Tu je bilo drvenih i plastičnih kutija, školski, dimni i bojevi "meci", eksplozivi i školski i bojevi mehanički i kemijski upaljači. Kako je završio sat, otišlo se na čik pauzu i u kantinu.

Ja sam ostao sjediti na svom mjestu u učionici do katedre razgledavao i opipavao rekvizite ostavljene na stolu. Uzmem ja tako masni narančasto žuti kvadar sa rupom, u rupu stavim plastični upaljač i to smjestim u SMB plastičnu kutiju i uredno poklopim poklopac. I onako u mislima si govorim, kako je to jednostavno složiti, zakopati i dođe glupi pješak i zagazi… pri tome udarim rukom po poklopcu, a nosić na poklopcu razbije ampulu. Jesam napravil sranje, kažem ja sebi i brzo otvorim kutiju, izvadim onaj plastični razbijeni upaljač i stavim ga u kutiju sa ostalima, od kuda sam ga izvadio, izvadim onaj narančasti kvadar, ispušem ga da se ne vidi da sam ga diral a iz kutije istresem krhotine i metnem ju do drugih kutija. Dobro, nitko to nije videl, pa čak i inih nekoliko koji su sjedili za klupama sa novinama u rukama ili u grupama, gdje su se prepričavale vojničke priče. Odem van i zapalim cigaretu, ko da niš nije bilo.

Počinje drugi sat, i priča nam poručnik o tome kak funkcionira nagazna PP mina i njene sastavne dijelove. Kad je došal do onog narančastog masnog komada, objasnil nam je da je to bojevi metak (bojevo punjenje) TNT za PPN i nježno ga odloži, da uzme drugi, SMB sa žutom crtom po dijagonali i veli da je to dimni školski metak. U njegovu rupu dene iz kutije plastični kemijski upaljač, opiše nam ga i stavi u rupu kak sam ga i ja del na pauzi. Onda sve to skupa smjesti u plastičnu kutiju i pozove nas izvan učionice. Mi smo se postavili u krug oko njega, a on stavi PPM na zemlju i kaže:

- Evo sada smo kompletovali PPM, samo što u njoj nije bojevi metak, već bezopasni dimni. Ima li dobrovoljac da nagazi na ovu minu?

Nitko ne istupi, pa se javim ja, jer sam već zdrobil jednu takvu ampulu, zakaj nebi i ovu? Onako hrabro dođem do mine i ko bajagi, nisam je videl, zagazim na nju. Začul se jaki prasak, a ispod moje noge prosuklja gusti dim.

- Naravno, - nastavi svoje predavanje poručnik - ovo je bila samo dimna mina, jer da je dole bio ovaj bojevi metak, Željko bi ostao bez nogu, muda i ostaloga, a mi bi bili odbačeni nekoliko metara, pa kako se kome zalomilo???

Govoreći nam to, pokazivao je onaj komad koji sam ja metnul u učionici. Mene je oblil hladni znoj, jer mi je tek tada došlo do mozga kaj bi bilo da je bilo. Mora da sam i promjenil boju lica, je poručnik reče:

- Što je bre, ovo beše školski metak. De pomeri se iz tog dima.

Ušli smo u učionicu i nastavili sa obukom. U nosu mi je dugo ostao smrad dima, a kada sam se sjetil kaj sam napravil na pauzi, želudac mi se skvrčil, osjetil sam slabost, stresal sam se cijelim tijelom. Cijela slika eksplozije mi je prošla kroz glavu, kao neki usporeni film sam vidio bljesak, i ja letim iznad učionice. Sve tako strašno realno… Bit će da me dragi Bog ima jako, jako rad?


VOJNA TAJNA

Moja sjećanja iz "Vojna pošta Zemun", će možda biti zanimljiva vremešnima da se sjete kako je to bilo, a mlađima kako sam vjerovao i želio da toga više nikada (nadam se), neće biti.

Od svega kaj smo učili, bilo je najvažnije da znamo da sva nova znanja i spoznaje ne smijemo prenositi niti o njima razgovarati izvan kruga kasarne, pa čak niti svojim roditeljima, djevojci ili zaručnici. Svuda oko nas su neprijatelji naše domovine, koji nikada ne spavaju, jer samo čekaju gdje će nešto saznati i to upotrijebiti protiv nas, naše zemlje i tekovine NOR-a. Sjede u lokalima, slastičarnicama, parkovima, ulicama… pa svagdje samo čekaju na nas neiskusne lajavce pune informacija za njih. Iznošenje vojnih tajni je veliki prekršaj i vuče velike sankcije.

To je bormeć jako grda stvar. Svako malo su nas plašili sa svakakvim pričama, pa nedaj bože da nas je netko pital na vulici kaj smo imali za ručak, stisnutih zuba od straha smo bježali od neprijatelja naroda, koji skuplja informacije. Kaj bi tek bilo da me netko pital o radio stanicama na kojima smo svakodnevno radili i uspostavljali veze, mislim da bi se usra.. od straha.

Jednom je naš revni stražar dojavio razvodniku straže, a on komandiru straže, a on opet dežurnom oficiru kasarne, da je uočen luksuzni automobil stranih registracija, kako već nekoliko puta prolazi ili kruži oko naše kasarne. Kratko iza toga je dat signal za uzbunu straže i povećanu pripravnost, jer je Gardijska kasarna ugrožena od neprijateljskog posmatranja, pa pošto neprijatelj nikad ne spava, nismo ni mi spavali tu noć. Baš u to vrijeme sam ja bio postavljen za razvodnika straže, a noć prije toga je nebo nad Zemunom poludilo i streslo veliki pljusak. Silina nakupljene vode otplavila je jedan čošak ciglom zidane ograde kod voznog parka, pa smo morali otvoriti dodatno stražarsko mjesto. Istini za volju, u kasarni se osjećala napetost, kao neki hladni vjetar strujila je kasarnskim krugom i hodnicima objekta. Gledalo se kroz prozore na glavnu cestu, na gusti promet, sva su vozila u prolazu bila opasna, kao i pješaci s oba nogostupa uz kasarnu i kreko kraj „Konjanika“.

Pošto smo često imali vježbe na našem poligonu udaljenom 1 do 2 km od kasarne, morali smo nositi naše „rekvizite“, kao radiostanice, poljske telefone, centrale i motalice na leđima. Ovako nakićeni smo privlačili pozornost prolaznika, a mi smo šepureći se oštrije lupali našim čavlima na čizmama po Zemunskoj kamenitoj kaldrmi.

Na rasporedu obučavanja smo imali polaganje (ukopavanju) mina na poligonu. Za vrijeme pauze je jedna naša desetina morala otići do kasarne i iz skladišta donijeti mine. Uzeli su velike drvene sanduke sa ručkama sa strane i krenuli nazad prema poligonu. Negdje na pola puta prema poligonu sretne ih civil i upita:

- Što to nosite u sanducima, drugovi vojnici?
- Odbij… odbrusi mu desetar koji je vodil grupu… To je vojna tajna!!!
- Dobro, dobro bre, samo pitam. A jel teško?
- Kako da ne… i tekako, kad su sanduci puni mina!!!

Odreže desetar i desetinom nastavi prema poligonu.


PLANŠETA

Jedna od najtežih, najzanimljivijih, ali neizostavnih vještina koje je trebalo savladati, to je praćenje i prikaz situacije u zračnom prostoru. Mi bi rekli po domaći, pogled kaj se dešava na nebu iznad nas, pa i šire. Prvi susret sa velikim uokvirenim staklom u zidu, kak veliki izlog između dvije prostorije, a na staklu nacrtana geografska karta SFRJ, prek nje meridijani i paralele. Naznačeni su samo veći gradovi, rijeke, jezera i nekakve žute ravne crte, za koje smo pokle navčili, da su to koridori civilnog putničkog prometa da ih vodi po pravcu i visini kak se ne bi sudarali. Da nejdem u detalje, jer to smo puno puta vidli na filmovima, kak u kontroli leta na aerodromu pratiju putničke avione, ili u ratnim filmovima, kak su na toj karti prikazane neprijateljske formacije. Sada po prvi put u životu stojim pred tim kak sam odmah navčil da se ta karta zove Planšeta i to je to.

Nakon teorije o načinu i pravilima ucrtavanja tragova aviona, počeli smo vježbati. Najprije su nam naši desetari pokazali kak se to dela. Trebalo je stati z druge strane stakla, u drugu prostoriju, a predavač i mi ostali smo ostali za početak kak publika. Onaj tam iza staklaje sa slušalicama na glavi slušal spikera koji je očitaval sa radara i govoril poziciju aviona, pak ju je on našel na karti i sa voštanom kredom ucrtal točku, spojil ju ravnom crtom sa prethodnom točkom i upisal podatke iznad nove točke. Iznad toga je moral čitljivo upisati naziv i vrijeme prikaza, ali je pisal naopačke.

Ovaj dio pisanja mi je bil dobra fora. Sa one strane planšete se moralo pisati na opak, kak u špiglu, da bi mi s druge strane mogli pročitat podatke. Sve je bilo dobro, dok se pratil jedan avion, ali kak bi se uigrali, morali smo pratiti dva aviona, pa tri… cilj je bil da pratimo pet do šest aviona. E, to je bilo fest napeto. Tu se je moralo tak koncentrirati, da se isključi sve oko sebe i čuje samo glas koji je govoril redni broj aviona i njegovu novu poziciju. Brzo se moralo naći pozicija aviona, da se upiše njegova nova točka. Nije bilo mjesta za ikakvu grešku, jer nije bilo vremena za ispravke, nikakvo brisanje i ponovno risanje i pisanje, kak niti to, da si nosa obrišeš. Za kratko vrijeme je već išla slijedeća informacija. Trebalo je biti jako brz i precizan. U toj drugoj prostoriji je vladal mir i tišina, dok je planšetista sa slušalicama na glavi slušal spikera. Pokraj njega je bil sa strane još jedan pajdaš sa slušalicama, uvijek spreman da uskoći zamijeniti prvoga, jer tu ne smije biti niti prekida u radu.

Sat vremena takvog posla je bilo teško izdržati. Neki su „pukli“ nakon petnaest minuta praćenja samo dva aviona. Izleteli bi izbezumljeni van uz dernjavu, kak da su sreli lava u toj prostoriji ili je kobra brzo gmizala za njima. Tu sam se pak sjetil na civilni aerodrom, kaj sam gledal u filmovima, kak u tornju kontrolori leta pratiju avione koji dolaze i odlaze, pa pilotima pripovedaju o točnom pravcu i visini, kak bi sa sigurnošću sletieli na pistu ili poletili sa piste aerodroma. Oni to delaju svaki dan, puno radno vrijeme, s pauzama za odmor, u dnevnim i noćnim smjenama. Da ponoriš, čisto na čisto. Sve to smo učili i mi, javljanje, najavu, vođenje i navođenje, da poludiš.

Meni se je to pak jako dopalo. Prvo, videl sam kaj drugi ne vidiju, gdi se nalaziju avijoni i kam letiju. Drugo, tak sam se ufural u to, da sam doma napisal pismo, naopak, kak se piše po planšeti. Mislili su da sam ponorel il' pošandrcal, a ja sam se za praf, zabavljal. Iza planšete sam se mogal tak lijepo isključiti i slušati najave. Uspjeval sam pratit do pet aviona, a vjeroval sam da bi takaj mogal i više, kada bi to dulje delal. Dok sam ih crtal, zamišljal sam ih kak letiju, kak buju bacili bombe ili pustili rakete, ili vodili zračnu bitku, avijoni protiv avijona, kak na filmu. Onda bi pak videl kak ih naši topovci pratiju, nišaniju i skidaju, jednog za drugim, jer im mi javljamo di su i od kuda buju im došli. Tek tu sam shvatil kak smo timski igraci, kada se uskladimo, nema šanse da nam koji avion pobegne. Tolko sam puta čul kak u ratnom filmu veliju da im nekaj dolazi iz pravca 11 sati, tek tu sam skužil da je cijev topa kak cajger na vuri, samo je treba okrenuti tam kak se veli. Praf za praf, to mi je bila jedna fest interesantna igra, a mi smo bili tak dobra škvadra, da smo se svi skupa međusobno natjecali, ko bu bolje savladal neku vještinu. Kak klinci smo se igrali indijanaca i kauboja i ratovali, a ovo su bile puno uvjerljivije igračke. To nam je napravilo zanimljivijim služenje vojnog roka, a kad se nekaj dela iz zabave, vrijeme brže prolazi. U to doba, rijetko je tko od nas mogal zamisliti, da se to inače u ratu dela za istač, kad se puca i gine. Tak nekaj nam nije padalo na pamet, pa smo to delali neopterećeni, baš kak u igri. Kroz to smo za praf spoznali zakaj smo tak važni i cijenjeni, jer to kaj delamo ni za svakoga.

Nakon ovak interesantne obuke i angažiranosti u kulturno zabavnom životu, meni je uz usputne svakodnevne zafrkancije, vrijeme brzo prolazilo, ili kak bi to tu popularno rekli „banja armija“!

NOĆNA VJEŽBA

Na obali Dunava, nedaleko od kasarne, trebali smo odraditi noćnu vježbu, vod u napadu i vod u obrani. Dugo se šuškalo o toj vježbi i prepričavale priče. Za nas je to bilo nešto sasvim novo, nedoživljeno. Već smo se na taktičkoj obuci na poligonu „razvijali u strelce u napadu“, jurišali u zig – zag liniji i urlali:

- Huraaaaaaa!!! Bacali se na zemlju, tražeći busiju ili zaklon i pucali manevarskim mecima sa drvenim zrnom. Kak je to bilo guba, pucati po „neprijatelju“ da se sve prašilo.

Kao klinci smo se nekad igrali „indijanaca i kauboja“, kako smo to gledali na americkim Westernima. Sada, sa kacigama na glavama, bojnim rančevima na leđima i pravim puškama (tanđarama), u rukama. Na opasaću su bile fišeklije pune manevarske municije, bajunet i ašovcić. A do njih torbica sa gas-maskom. Ovaj se puta ni vikalo bum! bum!, već se pucalo da je sve u ušima zvonilo, a ono iz blizine zaglušilo.

Sada bi to trebalo biti nekaj drukčije. I bilo je drukčije. Tek što smo na većer pozaspali, data je uzbuna. Nije se smijelo paliti svjetlo, nema razgovora, nema lupanja, zveckanja. Sve se radilo u mraku, jedino što nam je kroz prozor škrto pomagal mjesec. Kroz mrak su se čule zapovijedi i po koja psovka…

- Ajde požuri… pazi na opremu, da se što ne zaboravi… Svi na zborno mesto…
- Idiote… oblačiš moje čizme…
- J… majku svoju, ko mi uze pušku…
- Od kuda četka u mojoj čizmi?...
- De, pazi s tom tanđarom…budalo… iskopat ćeš mi oči…
- Jel neko vido moju mas-gasku?
- Ima l' netko tanđaru viška? Moja je u mraku nestala.
- Opali svijetlo, ne vidim pertle na mojim čizmama…
- Eto je, tanđara trči niz hodnik i šapće tvoje blesavo ime…
- Izađi iz mog rukava, ne možemo oba u jedan šinjel…


Nečiji se šljem zakotural po betonskom hodniku… Taman se prigne da ga dohvati, kad ga nečija noga gurne dalje i tako nekoliko puta… Mada tek razbuđeni, u žurbi i gužvi, prštale su „cake“ sa svih strana, a u mraku se nije moglo vidjeti tko govori.

- Tiše tamo… Što bre to radiš… i mrtve će da probudiš…
- Jebi ga, pobježe mi kaciga…
- Požuri bre… Smotan si ko šuferica…
- Izlazi brže i u tišini… Ne lupaj tim šlemom bre…
- Ne lupam ja… puška lupa…
- Sestre ti ga lupnem… Izlazi bre…
- Jel može na WC, pripišalo mi se…
- Zaveži čvor…
- Dodaj mi svoju čizmu…

Najzad smo se zveckajući po mraku našli na zbornom jestu i postrojili. U koloni po jedan smo prošli pokraj baterijskog starješine, koji nam je podjelil kartonske kutijice sa manevarskim puščanim mecima.

- To stavite u fišeklije, ostatak u torbicu! Nemoj neko da napuni pušku! Jesi čuo bre?... Kuda bre gledaš? Ispade ti kutija, sve se prosulo… Pokupi to bre, pa brzo u stroj…

Uspjeli smo se postrojiti. Na brzinu je izvršena smotra i prebrojavanje, pa smo krenuli prema kapiji i izašli iz kasarne u zemunsku noć. Koliko god smo morali biti tihi, među usnulim zgradama, zvonile su naše potkovane čizme. Štropot i zveckanje se na daleko čul, pa sam si mislil da bumo razbudili cijeli kvart.

Skrenuli smo preko ceste, prema Dunavu. Znal sam taj put, jer sam se išal često kupati, usprkos zabrani, na taj dio obale. Tu je u blizini živjela jedna cura, kod koje sam se ljeti presvukal i onak samo u majici i kupačim gaćama otišal na pješćanu obalu, gdje se kupalo pola Zemuna. Plašili su nas u kasarni, kak se tu utopili dost vojnika, pa je strogo zabranjeno kupanje, a i samo skidanje uniforme izvan kasarne je ravno dezerterstvu… Pak si ti misli, buš se kupal ili ne?… Ma koga to briga, to znamo samo cura i ja…

Onak u mraku odsjaj meseca se odražaval u mirnoj površini Dunava, koji je tromo prolazil pokraj usnulog Zemuna prema Crnom moru. Čovjek bi rekal da se ne giba, da nije tu i tamo kojeg vira, kaj je zavrtel vodu, ili neke otrgnute grane, koja je lagano klizila sa rijekom. Tu smo kratko stali, da nam se objasni situacija i da napunimo svoje puške, te da povečamo razmak i oprez, jer ulazimo na „neprijateljski“ teritorij.

Hodali smo šutke u koloni po jedan, sa povećanim razmakom. Uz kolonu su išli naši oficiri i kaplari. Iza mene se našal naš poručnik Ilić. Njemu sam nekak bil stalno na meti. Morti sam mu bil simpa, al sam skužil da me gleda drukče neg ostalu vojsku. Hodali smo popikavajući se po neravnom ternu, a ja sam naučen na hodanje po prirodi išal nekak mekano preko hupsera i nisam se tak popikaval. Kada će poručnik Ilić šaptom iza mene:

- Željko, imaš li ti bre problema sa zglobovima? Tako ti se savijaju…
- Sve je u redu, mogu ja… Takve su mi noge, drugih nemam…
- Dali ti vidiš kuda hodaš?
- Vidim, kak ne, zato imam cvikere…

Noćno nebo raspara bijela raketa, sablasno rasvjetljavajuć obalu Dunava. Od negdje, zapucale puške i zaštekta mitraljez!

- Neprijatelj s leva!!! U strelce i uzvrati vatru!

Zaletel sam se prema silueti jednog prevrnutog čamca izvučenog visoko na obalu. Onak u mraku nisam videl granu kaj je štrčala iz pjeska, zapel s nogom i poletil sam zrakom prema čamcu. Onak u stilu John Wainea sam se dokotural do čamca, a u letu sam jedva zadržal pušku da ostane uz mene i kacigu na glavi. Dobro je prošlo, jedino kaj mi je pjesak hruskal u ustima. Dignul sam pušku i počel pucati u pravcu, od kuda se čula pucnjava i vidjeli bljeskovi iz cijevi pušaka vojske koja nam je napravila „neprijateljsku“ zasjedu. Sve je praskalo oko mene. Čul sam da netko puca i sa druge strane čamca iza kojega sam ležal. Nekak mi je čudno bljeskalo kad je taj pucal. Proviril sam prek ravnog dna riječnog čamca i videl na drugom kraju čamca sjenu mulca koji leži i puca prema meni? Sreća da nije imal prave metke, moj bi me pajdaš ubil. Sreća je da sam imal i naočale, jer, kak sam proviril on je opalil, da mi je lice zasipalo iverje drvenog zrna metka i toplina praska. Bil je jedva četri, pet metara od mene i nije imal cijev uperenu direktno u mene.

- Idiote! „Neprijatelj“ ti je na suprotnoj strani! J..em te blesava! Skoro si me upucal!
- Što se bre dereš, važno je da se puca!
- Napucaj si ga… mami!

Nebo zapara žuta raketa.

- ABH opasnost!!! Bojni otrovi!!!

Brzo su se navlačile gas-maske. Nastavila se pucnjava. Iza mene je opet poručnik.

- Zašto ne pucaš?
- Kak da pucam, kada mi je filter na lijevomj strani, a ja gađam sa lijevim okom?
- Skini filter…
- Niš od tog, cvikse su mi u džepu…
- Skini masku i stavi bre te očale…
- Razumijem druže poručniče!!!

Znači, moje cvikse mijenjaju gas-masku? Dobro, ako on tak veli. Nakon nekog vremena, ispucana je crvena raketa. Krenuli smo u „juriš na neprijatelja“. Uspjeli smo ga „protjerati“ i „osloboditi prostor“. Zelena je raketa označila kraj vježbe.

Ponoć je već davno prošla, uskoro će jutro. Mi se vraćamo blatni, zasipani pjeskom i umorni u kasarnu.Tamo nas čeka čišćenje pušaka od gareži i naših uniformi, a izvaditi pjesak iz nosa, ušiju i džepova, ostalo će učiniti tuširanje u već poznatom „kupatilu“, sa određenim vremenom trajanja tople i hladne vode.

Vikend je pred nama, a sa njime i odmor.

VEZA BEZ VEZE?
TAKTIČKA VJEŽBA, PIC-NIC

Već smo savladali posao i naučili dobro raditi. Po zimi, ne znam dali su čuvali uređaje ili nas, jer bi u slučaju da je vani pre veliki minus na termometru, mi bi se sa našim uređajima raštrkali po učionicama, skladištima i spavaonicama, pa bi od tamo uspostavljali vezu. Naši bi susjedi, bez obzira na vrijeme, odlazili na poligon i izvodili taktičku obuku.

Od svega, meni se dopalo crtanje uljanom kredom po staklu sa zemljopisnom kartom, koje se zvalo „planšeta“. Tako sam prvi put videl u filmovima o avionima i aerodromima, kada su prikazivali kontrole leta. Sada sam to videl iz neposredne blizine i naučil čemu to služi i kak se na tom dela. Moral sam pisati kao u špiglu, tak da se z druge strane stakla moglo normalno čitati.

Tak je pisal, kak veliju, i veliki umjetnik Mikelađelo, a mene je to jako veselilo. Nakon nekog vremena sam mogal normalnom brzinom tak naopak pisati, da sam i jedno pismo doma tak napisal, pa ga moji nisu mogli pročitati.

Mi smo se međusobno natjecali, ko bu mogal pratit i ucrtat više aviona na planšeti, prema normalnoj brzini najave, kaj ju slušamo preko slušalica na glavi. To se je trebalo dobro skoncentrirati i ucrtavati podatke bez greške, jer je ispravak greške odnesal vrijeme, i dođe do kašnjenja koje se teško nadoknađuje. Mali zaostatak dekoncentrira a panika izbacuje planšetistu „crtača“ iz akcije, naravno na njegovu sramotu.

Jedva smo čekali, kada će nam doći dan u tjednu, kada je bila predviđena taktička vježba. Sada je to nešta još bolje neg' je bilo prije. Bili smo podijeljeni po odjeljenjima, koje smo zvali VOS, i svako odjeljenje je imalo svoj đip „Dodge“, na koji smo montirali „ANGRC“ i baterije, te u punoj ratnoj spremi napuštali kasarnu i odlazili na određene lokacije, za koje smo dobili samo azimute, po kojima smo je trebali na karti odrediti i na terenu pronaći. Tu bi postavili antenu, podesili stanicu, zamaskirali vozilo i u zadano vrijeme uspostavili vezu sa upravnom stanicom. Tu bi ostali do kasno poslije podne, pa smo dobivali suhi vojnički obrok za taj dan.

Dok se to radilo, jedan je od nas, otišao do dućana ili do nekog gazde u selu, pa bi kupili klope i pijače. Napravili bi pravi pic-nic, na vojnički način. Ako smo imali sreću da smo bili pokraj rijeke, palo bi i kupanje. Dobro smo se znali najest i napit, a pogotovo ako smo bili „pronađeni“ od mještana, jer u Srbiji jako vole i cijene vojnika, a pogotovo ako je on gardista.

Za sve je nas naj uzbudljiviji dio vježbe bio uspostavljanje veze. Trebalo je dobro odabrati i postaviti antenu i onda kalibrirati (podesiti) radio stanicu. Potvrda veze, odnosno, da smo uspostavili vezu sa komandom, sa upravnom stanicom, je bil veliki uspjeh, a potvrda i ocjena čujnosti je bila naša konkretna ocjena naše uspješnosti. Sa takvim smo takmičenjem savladali gradivo skoro bi se reklo do savršenstva. Bili smo pravi majstori, a jako smo dobro funkcionirali kao ekipa. Sa vremenom nam je postalo jasno da slab pojedinac slabi grupu. Nismo ga mogli izbaciti iz grupe, pa smo se svi trudili da i on savlada znanje. Tam di je neto bil „tanki“, mi smo ga kolegijalno pokrivali.

Već tijekom vježbe, se znalo dogoditi da odjeljenje kiksa. To se dogodilo odjeljenju desetara Joze, skoro dva metra visokog Hercegovca ne uspije održati vezu sa upravnom stanicom. Nije bila stvar kaj je taj Hercegovac bil tak veliki, nego kaj se delal velikom facom i nitko njemu nije bil ravan. Sve je najbolje mogal i znal, a u stvari je bil sušta sirovina. Nakon takvog neuspjeha bi im prva stvar bila kazna. To se napravilo (a svi smo to znali), da se nakon određenog broja pokušaja upravne stanice uspostave veze sa njima, slijedila zapovijed svim ostalim učesnicima veze, da se pređe na drugu frekvenciju, a odjeljenje koje se nije javilo, se proglašavalo izgubljenim. Osim sramote, padale su i kazne nakon vježbe u samoj bateriji, a to je bio dovoljan razlog da se to drugi puta ne ponovi.

Naš desetar Bojan, visok svega metar i žilet, bil je za razliku od drugih kaplara, bistar i inteligentan, pa se baš i nije uklapal među svoje sirove kolege. Kada smo se posle vježbe vratili u kasarnu, naš je Bojan gledal Jozu sa takve visine, ko na malog sitnog miša. Upravo se osječal njegov ponos, a dobro se čulo bijesno škrgutanje Jozinih zuba. Netko je sa strane spustil u pola glasa:

- Nešto bre škripi, treba s govno da se podmaže…

Kaj bi se ticalo mojeg odjeljenja, mi smo se samo mudro smješkali i rekli smo dežurnom baterije, Bojanu:

Tako smo umorni od vježbe, pa tražimo oslobođenje od većere…
Dabome bre vojsko, mož' da se odmaraš do volje… Ajd, voljno ste!
Naše večere vam ostaju, pa 'ko voli, nek izvoli… 'ko ne želi nek' podeli…

Ma tko bi poslije tak dobrog vikenda, klope i pića mogal podnesti onu pofarbanu, slatku, toplu vodu, čaj, a uz to komad mesnog doručka i kruha? Pa nek je banja armija, majka trpezarija!

ODSUSTVO DO BUĐENA, ILI BUĐENJE NAKON ODSUSTVA?

Od svih sjećanja, ovo mi je ostalo nekako sivo, maglovito…upravo je mjesec kolovoz i ja pišem ove retke, pred proslavu mog rođendana. Zapravo, kao neka razbijena slika, od koje su se sačuvali samo neki fragmenti. Dali je izbrisano, dali je ostalo pre duboko u memoriji pa ne ide van? Uzalud pokušavam sastavit i napravit punu sliku, ali kakvo bi to služenje vojnog roka bilo bez odsustva?

Došal sam u Zagreb, početkom kolovoza, onak u uniformi, sa SMB platnenom torbicom preko ramena. Kak sam izašal iz vlaka, na peronu glavnog kolodvora me dočekalo prvo iznenađenje. Vojnici na peronu, koji su valjda čekali vlak, nekoga ispratiti, ili su došli nekoga dočekati, prekidali su razgovor, ako su sjedili, ustajali su i onako u stavu mirno, podignutom rukom do ruba kape na glavi, me pozdravljali. Ja sam im isto tak vojnički odzdravljal. Odmah mi je bilo jasno, ja nosim gardijsku uniformu sa šapkom na glavi i visokim čizmama na nogama i jahaćim hlačama, pa sam im valjda izgledal k'o oficir.

Od kolodvora sam otišal pješice doma, prek Zrinjevca, okupanog u ljetnom suncu, pa prek Jelačić placa, Tkalčom do moje Medvedgradske. Vratil sam se u moj grad i onda sam još jače osjetil kak ga volim i kolko mi je ljepši od onog istoka, di sam služil vojsku.

Putem su me ljudi onak čudno pogledavali, jer u Zagrebu nema na ulici baš tak puno i svaki dan gardista. A tek kad sam se približil mojem kvartu, tak sam bil zaustavljan od onih koji su me prepoznali i srdačno pozdravljali. Makar je doba godišnjih odmora, dost je poznatih lica bilo uz put do Gliptoteke, preko puta koje se nalazila moja zgrada di sam živel.

Kak sam ušal u zgradu, uz put sam se javil susjedima. Kod prvog susjeda u prizemlju, susjeda Jože, kaj je delal sa mojim tatom u istoj firmi, su me dočekali ključevi od stana.

- Kak dobro zgledaš, baš ti dobro stoji gardijska uniforma, tvoji se furt hvaliju kak imaju gardistu… tu su ti ostavili ključe od stana… oni su našem sindikalnom odmaralištu u Biogradu… al ti to znaš… ak se predomisliš, odi tam za njima… bu se našlo mjesto za tebe…kad se raskomotiš, dojdi buš ručal s nama…

Otišal sam gore, doma, skinul uniformu i napunil kadu toplom vodom. Ne moram reči kak mi je pasalo…

Sjel sam za telefon i javil sam se škvadri da sam došal na odsustvo i naravno, mojoj curi Vesni, da zna da sam tu, nakon čega je dojurila do mene, jer nije daleko stanovala, odmah tu na Medvešćaku, na manje od pol puta od Gubčeve Zvijezde…

Za par dana mi je bil rođendan. Dok sam išal u školu, rijetko sam ga slavil, jer je većina mojih pajdaša bilo na moru, ili sam ja sa mojima otišal na dopust na more, ak me nisu poslali maminoj sestri, teti Fančiki u Sisak, di sam proživel veći dio mog djetinjstva.

Ipak je u Zagrebu bilo dosta mojeg društva, pa sam pripremil rođkas za njih. Dosta nas se skupilo i napravili smo dobru veselicu. Moj Ruski stereo gramofon se skoro užaril od sviranja moje dosta bogate diskoteke. Čagalo se do sitnih sati, a nitko od susjeda se nije bunil, jer sam im svima dal do znanja da bum slavil rođkas, kaj je kod nas u zgradi bilo uvriježeni običaj da znaju kaj ih čeka…

Kak sam došal doma, nekak mi je u ruke došla knjiga „Odsustvo do buđenja“. Najprije je nisam štel ni otvorit, a kad sam je otvoril i pročital, onak na preskokce, nekoliko redova, nisam se mogal odvojit od te knjige. Opisivala je veziste američke vojske, njihovu obuku, doživljaje i rat. Sve se je tak poklopilo sa meni proživljenim situacijama, naravno, osim rata, da sam ju pročital od korica do korica. Opće se nisam onda pital, koji bi mulac na odsustvu od dva tjedna trošil vrijeme za čitanje tak debele knjige. One „Hukxlijeve kurve“, američke vojske, su se nekak stopile sa Ziričevom komandnom baterijom u Zemunu…

Na proslavu mojeg rođendana u Medvedgradskoj nisam pozval moje društvo iz Terenske jedinice, pa smo organizirali reprizu slavlja kod mojih prijatelja Radenka i Dorisa u Vrbaničevoj ulici. Tu je bil pozvan potpuno drugi sastav. Da bi nam pomogli u pripremi klope i ostaloga, pozvali smo jednu curicu Tesu i njezinu stariju sestru.

Mala se Tesa na jednom izletu u slovenske alpe do ušiju zatelebala u mene, a ja sam moral obečat njezinoj starijoj sestri da to drago dijete nebum diral. Kak i bi, kad je bila mlada, tak lijepa i draga, upravo slatka u svojoj nevinoj naivnosti. Ta dva iskrena krupna plava oka nikad nebi povredil, niti bi si tak nekaj, sam mogal dozvoliti…

Slavlje se protegnulo do iza ponoći. Čagalo se, bilo je klope i cuge dovoljno, da nemrem reči koja mi je proslava bila bolja? Jedino na ovoj sam se fešti nacugal, tak da mi je u nekom trenutku puknul film, zgubil sam sliku i ton.

U jutro me probudil odvratan smrad vermuta iz čaše pod nosom, a koja se nalazila na noćnom ormariću, do kauča na kojemu sam spaval, a na kojega me onakvog cuguš pospremila spat mala Tesa, i zaspala kraj mene.

Tak je brzo prohujalo to „odsustvo“, ta dva tjedna, da sam se od jedanput našal u Zemunu, u kasarni, k'o da je to bio neki san, poslije kojega ostaju dugo tako vjerna samo neka sjećanja.

TEREN – LOGOR KOD ŽIČKOG MANASTIRA

Ljetno je doba, vrše se velike pripreme, sve se nešto ubrzalo, vlada neka napetost. Idemo na teren. Bit će neka vježba, PZO gađanje u metu koju vuče avion MIG. Cijela se pukovnija pakira, a u kasarni će ostati najnužniji sastav i dio pozadine.

Mi glancamo naše đipove „Dodge“. Kontroliramo komplete radio uređaja i ostale opreme. Na kamion se utovaruju šatori i sanduci. Vrše se smotre i zadnje pripreme, u koje je uključeno informiranje o predstojećem zadatku. To će biti vojna vježba udruženog PZP, kao što bi bilo i u ratnim djelovanjima. Ups, to nije bez vraga, bilo bu ozbiljno. Ona naša taktička obuka do sada je bila samo igrarija. Sad idemo za „istač“, u nekaj pravoga.

Dat je signal za uzbunu. Svi se trkom oblačimo, uzimamo naoružanje, vozači odlaze u vozni parki postavljaju vozila do komande naše baterije. Zadnje postrojavanje pod uzbunom, svi smo u stroju pod punom ratnom spremom. Čita se zapovijed i mi utrpavamo, po već uvježbanoj proceduri, našu opremu u đipove i kamione te smo se u rekordnom roku postrojili. Svako je odjeljenje postrojeno pred svojim vozilom. Na đipovima su već postavljene radiostanice i antene za rad u pokretu. Mi ćemo biti raspoređeni duž marševske kolone i održavat ćemo vezu cijelim putem. U cijeloj se kasarni osjećala napetost.

Topovci su kvačili svoje topove za dajčeve i dođeve teške kamione. Dat je signal za pokret. Vojnici uskaču u vozila, otvara se velika kapija kasarne. Na cesti Konjčke škole vojna policija zaustavlja promet i prvi komandni đip izlazi iz kasarne, a za njime cijela kolona i kreće niz cestu. Znali smo, to bu „usiljeni marš“, kaj znači, do cilja nema pauze ni stanke.

Stigli smo do malog mjesta Žiča i stali na velikoj livadi do malog brdovitog šumarka. Nama je određeno da podignemo šatore na jednoj zaravni u šumici, nedaleko od Žičkog Manastira. Malo niže kroz travnatu udolinu je tekla mala riječica, Žička reka.

Odmah smo se podijelili u skupine i počeli dizati šatore, dok je druga grupa po logoru razvlačila telefonske linije i vezala ih na centralu u komandnom šatoru, našeg komandnog voda.

U samom početku logorovanja smo dobili zadatak da „isturimo VOST-ove“ i oformimo operativni centar. Tu smo već bili pravi maheri. Sada se pokazalo znanje stečeno na brojnim taktičkim vježbama. Sve je postavljeno u određeno, dato nam vrijeme. Veze su uspostavljene i počele su naše najave situacije u „vazdušnom prostoru“. Vježba će trajati do opoziva.

Mi smo sa našim dođom imali poziciju na jednom lijepom proplanku. Naš šofer Kermendi, je bil dobar vozač. Zabil je dođa u sredinu jednog velikog grma. Mi smo oko njega vratili granje i đip je nestal u grmu.

Odmah je određen naš izviđač, koji će vidjeti gdje se šta može nabaviti. Kao i uvijek do sada, bil je zadovoljavajuće uspješan. Vratil se sa dva demižona domaćeg vina. Gazda nije štel uzeti novac.

- Što bre, da ja naplatim našoj JNA? Nemoj bre se vređamo! Neka je vama u zdravlje i čast. Slave mi moje, kod mene je vojska uvek dobro došla!

Do večere smo imali suhi vojnički obrok, obogaćen sa domaćom „slaninom i hlebom“. Večeru nismo dobili, jer nas vozilo za opskrbu, naše pozadine, nije moglo pronaći. Tak smo dobro bili kamuflirani, da nismo trebali postavljati stražu i osiguravati položaj.

Drugi dan poslije ručka na položaju, dobili smo zapovjed da je ova naša vježba završena i da se povlačimo u logor. Da ne bi toga dana ostali bez obroka, već u jutro su dvojica dočekali opskrbno vozilo, preuzeli doručak, a kasnije na istom mjestu i manjerku sa ručkom.

Kada smo se smjestili u naše šatore u logoru, imali smo rekapitulaciju održane vježbe. Bili smo pohvaljeni od glavnog komandanta pukovnije Vinka i ocjenjivača PZO, sa jako visokim ocjenama. Naš je kapetan Zirić blistal od zadovoljstva.

- Nego, bre drugi VOST, gde ste se izgubili, za celo vreme vežbe, nismo mogli da vas nađemo.
- Druže kapetane, tačno na koordinatama koje smo dobili, od tamo smo se javljali.
- Ma što bre koordinate? Zapovednik, kontrolor vežbe i jasmo vas tamo tražili.
- Druže kapetane, tako smo učili da VOST mora da vidi, al ne sme da bude viđen. Veliki grm na proplanku, pokraj kojeg ste prolazili, tu smo bili mi.
- Što ste bre dobri! Vrlo dobro desetaru Bojane!
- Služimo narodu, druže kapetane!

Bili smo više nego ponosni sa tako dobro odrađenim zadatkom.

KUPANJE U PRIRODI

Za našu komandnu bateriju je nakon vježbe bilo ljetovanje. Dok su topovci na jednoj uzvisini postavljali topove i svakodnevno vježbali, mi bi sišli do rječice i uživali u ljetnom suncu i pračakajući se u bistroj plitkoj vodi Žičke reke.

Rijeka je bila plitka, nešto iznad koljena. Kako su nam rekli, njome teće mineralna ljekovita voda, jer svuda u okolo su „banje“ sa ljekovitom vodom. Nas nekoliko se odmah primilo posla i krenulo u izgradnju male brane. Pregradili smo jedan dio rječice kamenjem i za kratko se vrijeme podigla voda do iznad struka. To je već bilo kupanje u pravom smislu te riječi.

Sa nama su bili i naši starješine, pa smo zauzeli dobar dio livadice pokraj obale. Bilo nas je smiješno za vidjeti onako bijela tijela, obučena u SMB platnene kratke gaće. I tu smo bili „uniformirani“. Već smo se svi dobro poznavali, pa smo svi bili dosta opušteni. Moja je bitnica bila na glasu po dobrom uspjehu i svi su nas hvalili. Sa mnogo čime smo potvrđivali, da smo elita, što se nebi moglo reči i za nas Zagrepčane, mi smo i dalje bili problemi, jer smo se na neki drugi način izdvajali iz prosjeka vojničkog ponašanja. Ja, osobno nikada nisam volil vojsku, al sam skužil da radi mira u vojničkoj sredini, koji puta treba odglumiti vojnika.

Jednoga je dana na livadu pokraj naše „plaže“ došla mlada seljančica sa svojim kravama na pašu. Onako, čuvajući krave, naslonila se na stablo i iz hladovine krošnje promatrala kupače. Bila je zgodna curička, pa nije mogla pobjeći mom oku. Počeo sam se lagano dizati, da pređem do nje, da si malo porazgovaramo i tek što sam se počel dizati, uhvati me za nogu jedna ruka. Bil je to zastavnik Zagorac. Onak me je blago pogledal i kroz ljubazni osmjeh tiho rekal:

- Kuda ćeš bre? Vidim, neda ti vrag mira. Nije ti bilo dovoljno dva dana zatvora radi devojke?
- Hebi ga, baš je dobra…
- Ostavi to bre, budi, gde si…

Naravno, odustal sam od moje namjere da upoznam lijepu čobančicu. Prije odlaska na teren sam odležal dva dana u zatvoru, što mi je namjestil desetar, Nišlija Živojica, jer me prijavil da sam bježal iz kasarne u civilnom odjelu?

MLADA LIJEPA REDOVNICA


No, vratimo se u Žiču. Naš logor je bil u šumici iznad Žičke reke, a kroz logor je prolazil šumski utabani put do Manastira Žiča. Svaki dan, pred veće, iz Manastira su dolazila zaprežna kola po „pomije“ (napoj). U kolima su se vozile dvije redovnice u crnim haljama, iz kojih se vidjelo samo njihovo blijedo lice i nježne ruke.

Mi smo na maloj čistini imali određeno mjesto za podjelu hrane, improvizirane stolove i klupe, trpezariju, gdje smo jeli, a pokraj ceste su bile dvije limene bačve u koje smo bacali ostatke hrane. Tu su dolazila kola, pa su vojnici sa njih skidali prazne i utovarali pune bačve. Ja dugo nisam kužil, kaj se tu događa, do me jedan moj prijatelj nije pital,

Što ima da kažeš na redovnice?
Kakve redovnice, o čemu ti govoriš?
Ma ona bre mlađa, koja lepota…
Nemam pojma, ja nisam niš videl.
Pa gde ti živiš bre? To se ne viđa svaki dan, bilo gde…

Sada sam i ja postal znatiželjan, pa sam pazil, kada bu išla kola od manastira. Odšetal sam se bliže „trpezariji“. Vojska je već napravila špalir uz cestu. Prolazila su kola sa jednim upregnutim konjem, a uzde su držale nježne ruke mlade redovnice. Prvi puta sam bolje zagledal i iz veće blizine pogledal to čudo od ljepote. Tako lijepo lice, uokvireno crninom haljine i marame na glavi, koja je još više isticala bijelinu nježne puti, blago rumenilo obraza i punih senzualnih usana. Dva krasna krupna smeđa oka, okrunjena dugim trepavicama, a iznad njih kao iznenađene lijepo oblikovane crne obrve. Blagi osmjeh na licu, koje se svako malo sramežljivo naginjalo naprijed, sa pogledom prema zemlji.

Kada su kola stala, sišla je sa kola da pridrži konja, koji je preplašeno rzao. Onako, dok je stajala, široka, duga crna halja nije mogla sasvim sakriti obline njezinog tijela. Svaki pokret, više je otkrival njezine linije, a mladenačka je mašta u sakrivenom još više vidjela.

Vojnici su u tišini utovarili bačve na kola, obje su se redovnice okrenule u njihovom pravci i jedva se čulo, jedno tiho

Hvala…
Bogu hvala…

Odgovorili bi vojnici i ispraćali ih pogledima dok su se penjale na kola. Od dugih halja, vidjele su se cami crne cipele na njihovim nogama. Sjele bi na klupicu , a mlada je redovnica lagano potjerala konja prema manastiru. Drvena kola su škripala po neravnom šumskom putu uz zveket metalnih okova i lanaca koji su držali stranice kola.

Vojnici su stajali uz put i po šumi i nijemo promatrali kako kola nestaju iza velikih vratiju manastira. Tog sam časa postal svjestan da sam i ja opčinjen ljepotom mlade redovnice. Još više ponašanje vojnika, koji su ovdje bili suprotnost, inače uvriježenom ponašanju ljudi u uniformi, koji bi u „normalnim“ uvjetima, svakoj ženi htjeli obratiti pozornost na sebe i često u tome znali pretjerati do neukusa.

Ovdje nisu niti riječju ni gestom htjeli reagirati na prekrasnu redovnicu. Sve je ostalo samo pristojno promatranje, ili čak bojazan bilo čime izazvati nešto što bi moglo narušiti tu ljepotu.

DVA DANA ZATVORA

Služiti vojni rok, a ne upoznati kaj je to vojni zatvor, bi bilo kao da se nije bilo u vojsci, pa makar tamo završili iz gluposti kao što se to i meni dogodilo. Makar, svi u zatvoru tvrde da su tu radi greške??? Kakva greška? Odgovor na to pitanje prepuštam svakome, da si ga sam nađe.

Poslije jedne svirke u internatu, prošetali smo se jedan prijatelj pitomac muzičke akademije i ja sa curama, po ulicama Zemuna oko kasarne. Iako sam imal dozvolu za izlaz do ponoći, ja sam se vratil poslije te šetnje u pola dvanaest u kasarnu. Kako sam skidal sa sebe uniformu, našal sam u džepu bluze novčanik sa osobnim dokumentima cure sa kojom sam bil, a ona je u jutro putovala na vikend doma. Znal sam da idu prema akademiji, na brzinu sam obukal trenirku na sebe i izašal na vrata kasarnskog kruga, nedaleko naše spavaonice. Stražu je davala naša baterija, pa je stražar bil naš vojnik Abut. Pital sam ga, jel videl pitomca i dve cure,

- Upravo su prošli, evo ih niti sto metara, gore prema akademiji.
- Gle, ostal mi je novčanik sa osobni dokumentima od cure, idem joj to vratiti…

Živojica je sve to gledal sa ograde i odjuril prijaviti dežurnom oficiru, zastavniku Zagorcu. Ja sam otrčal do cure i vratil joj novčanik. Nismo razmijenili par riječi, ja sam se vratil istim putem nazad. Stražar uperi pušku u mene.

Stoj!!!
Hej Abe, koji ti je vrag? To sam ja.
- Nema veze, ko je to, bio ovde dežurni baterije i zapovjedio da te držim ovde dok se on ne vrati sa dežurnim oficirom…
- Nemoj biti šašav, pusti me u nutra, ili ćemo naje.. oba dva…
- Ne može, stoj ovde i ne mići se, dok ne dođu…
- Abe, ne vidiš da si i ti nahrdal, ti si me pustil van! Sad me brzo pusti u nutra, i nisi me videl… jel ti jasno?

Jadan Abe, još se više prestrašil, al sam ga uspio ubjediti da me pusti u nutra. Brzo sam se skinul i tek kaj sam legnul, dolazi Živica i naređuje da se obučem i da se javim dežurnom oficiru na raport. On bi mi to progledal kroz prste, ali se sa pravom bojal Živice, cinkera, da ne uvalja i njega, kak je uvaljal i mene. Bilo mu je jasno, da nebu odustal

U to je vrijeme kapetana mjenjal naš baterijski starješina iskompleksiran stariji vodnik prve klase i odredil mi je kaznu od dva dana zatvora.

Za par dana, sa torbicom u kojoj su bili rekviziti za osobnu njegu, prebačenu prek ramena, dopremljen sam u Beograd u ulicu Majora Ilića, di je bil vojni zatvor.

U zatvoru me dočekal moj pajdaš iz Zagrebačke Tkalče, Marjan.

- Baš lijepo da si došal do mene u posjetu, kaj si mi to dofural? Pljuge?
- Kakve pljuge? Ja sam ko frajer popljugal dva dana bukse.
- Kaj god, kaj se za..bavaš, Kaj bi ti nekaj popušil?
- Ne kenjaj, sad sam tu na dva dana i hebi ga… Sve je to radi zavisti i ljubomore na moju svirku i to kaj sam fural komada…
- Koja fora, onda idemo skupa nazad, jer su meni preostala još dva dana… Pitaj sve frajere kaj su tu, rekli buju isti razlog svog dolask simo..

To sam i napravi, kada smo se svi zatvorenici našli na okupu, naručku. Povikal sam glasno pitanje:

- Tko je tu radi pič.e nek digne ruku!!!

Svi, redom svi su digli ruke u zrak.

Prijatno prava vojsko!!!
Još 3 (2, 1, 7…koliko je preostalo) dana!!!

Tak smo si nas dva suseda i prijatelja gulili skupa vojni rok i skup bili u zatvoru. Skup spavali na „palači“ (drveni ležaj i jedna deka). No, kaj onda i to je trebalo probat, i zatvor je za ljude, kaj ne?


PREKOMANDA

Završili smo obuku i na vježbama pokazali da smo gradivo dobro savladali. Došlo je vrijeme za smjenu. Još malo, pa će doći neki novi remci, a ovdje im treba napraviti mjesta. Bio sam više nego iznenađen sa odlukom da idem u prekomandu, da ću biti premješten u neku drugu postrojbu.

Mislio sam da je za mene sve riješeno i da bum ostal u vojničkom klubu, dalje voditi kulturno zabavni život. Iz dobrih izvora sam saznal, da mi je prekomandu namjestil baterijski starješina zastavnik Velić, koji je mjenjal našeg kapetana koji u to vrijeme bil u Zadru, u oficirskoj školi, di je odradil još jednu zvjezdicu. Vratil se u Zemun kao kapetan prve klase, par dana prije našeg odlaska iz Konjičke škole. Obrazloženje moje prekomande je bila moja kazna od dva dana zatvora, koju sam „odgulil“ u beogradskom vojnom zatvoru u ulici majora Ilića.

Ta spoznaja, da sam popušil rad u klubu i razlog radi kojega moram u prekomandu su me potresli do kocena. Na žalost, tu si nisam mogal pomoći, pa ni oni koji su znali da mi je buksa namještena, kak i prekomanda, nisu mogli mijenjat potpisanu zapovijed glavno komandujućeg majora Vinka, koji je dobil listu i ne čitajući je potpisal.

Razdužil sam opremu i naoružanje i sa rancem, kak sa pinklecom se našal na pisti za postrojavanje sa ostalima koji napuštaju Konjičku školu. Pročitana nam je zapovijest o prekomandi i da će moja grupa otići u Beograd, na Voždovac, u pješadijski puk. Prihvatil sam to kao kaznu i u meni se stvoril prkos. Niš mi nemreju, a sve je to u vojnom roku. Gdi bum, da bum, odslužit moram taj vojni rok, a kak mi bu, zavisi o meni. Da se nisam snašal, ni tu mi nebi bilo tak lijepo kak je bilo, makar se tak grdo završilo. Kaj bi se sad grizal i troval sa crnim mislima, idemo dalje, jer je tak moralo biti. Zato bum se i dalje sjećal lijepih trenutaka, kojih je ipak, kada si malo bolje porazmislim, bilo više.

Onak postrojeni smo saslušali govorancije i pred našim strojem, komandne baterije, se pojavil naš kapetan Đuro, sa četiri zvjezdice na paletama i brkovima pod nosom. Pustil ih je u zadru, valjda da bi sa većim činom i on sam izgledal malo respektabilnije?

Razmaknuli smo vrste, a Đuro je išal od vojnika do vojnika da se osobno pozdravi i stisne ruku, jer nakon skoro godinu dana druženja, bili smo dobra ekipa. Tak je došal i do mene. Dok mi je prilazil, videl sam žalost u njegovim očima. Nije mu bilo svejedno…

Ti znaš zašto ideš u prekomandu?
Rekli su mi, druže kapetane prve klase…
Željko sine, ti da mi to napraviš…
Žal mi je…

Nisam više mogal reći ni slova, jer zam gutal, veliku knedlu. Znal sam da sam mu bil jako drag i da sam kod njega bil privilegiran, za razliku od drugih vojnika. Isto tako smo, izgleda, obadva znali da se to nije trebalo dogoditi, ali sada smo obadva pred gotovim činom. Rađe bi propal u zemlju, neg gledal njegovo razočaranje i kako se suzdržava da veli ono kaj misli, a ja nemam riječi opravdanja, niti snage da bilo kaj velim, jer mi je u glavi tutnjalo od gušenja, od srama, bijesa i žalosti. Ostal sam nemočno stajati, dok su me moji pajdaši pogledavali, kak da pitaju…

- Zakaj i ti? To nemremo vjerovati da se tebi događa???

Došal je kamion i mi smo se utovarili i sjeli na klupe uz stranice ispod arnjeva. Ja sam se zadnji popel i iza mene su zatvorili zadnju stranicu.

Kamion je polagano krenul sa piste prema izlazu iz kasarne, a naš kapetan je ostal okružen vojskom koja dalje ostaje sa njime, pogledom ispraćao naš odlazak. Ja sam poveo pjesmu, koju su nakon prvih taktova prihvatili svi u kamionu…
- Oj kapijo, otvori se sama,
Odlazi vojska, Đure kapetana…

Kapetan je zauzel stav mirno i podignul ruku do šapke na pozdrav. Nismo bili tako daleko, da nebi vidjeli suze kako mu se kotrljaju niz obraz. Mi smo mu mahanjem otpozdravljali i pjevali sve dok kamion nije skrenul na glavnu ulicu prema Beogradu.

PRAŠINARIJA I MOJ ŠARAC

Kako smo došli na Voždovac, bili smo zapanjeni veličinom te kasarne, koja se protezala na voždovačkoj uzbrdici. Razmjestili su nas po pješadijskim četama i uputili se prema paviljonima, koji će do kraja vojnog roka biti naš novi dom. Sada već navikli na vojnički život, sa statusom „starih kvrga“, nije bilo dobacivanja, kao remcima, nego su nas gledali sa respektom, jer smo mi završili osnovnu i specijalističku obuku.

Drugi dan smo već zaduživali našu opremu i naoružanje. Pošto sam došal tamo sa karakteristikom u kojoj piše da sam odgulil zatvor, ja sam dobil puškomitraljez. Tako sam postal „nišanđija“ na „šarcu“. Primil sam tu tešku mrcinu od 14 kila i rekal

- Kaj sam zaslužil, to sam i dobil, šarac bu moja karma i bormeć, bum ga nosil muški…

Tak je i bilo. Drugi su mi se podsmijavali i pokušavali su me zezat radi ove kazne, a ja sam im odgovoril sa još većom zezancijom. Bil sam karikatura vojnika, kakav nebi trebal biti ni u najboljem komičnom filmu. Možete li zamisliti vojnika sitne konstitucije, teškog 60 kila, skup sa krevetom, sa naočalima na nosu, kak na desnom ramenu nosi velikog starog šarca?

Nitko nije skužil, da sam si pod uniformom podfutral desno rame, jer me ta gvožđurija žuljala, ali nisam štel nikome dati zadovoljstvo da primjeti, kak je mi to teško. Prav za prav, teži je bil ruksak koji sam nosil po planinama u Terenskoj jedinici grada Zagreba, nego taj šarac. Težak mi je bil, jer sam ga nosil po kazni. To mi je bilo teže nek tih 14 kila, al mi to moj ponos ni dal da priznam, a kamo li da se opravdavam, da sam kažnjen radi namještaljke.

Malo sam u Konjičkoj školi ostal bez konde za hodanje, ali nakon par marševa sa mojom novom četom, sam si brzo vratil kondiciju, pa nije bilo frke od pješačiti do Bubanj potoka ili reke, kak se to već zvalo? Do tam je bilo negdje oko 10 do 15,00 km. Mlađi vojak, koji mi je dat, kak ti za pomoćnika strelca, on je rikaval pod postoljem puškomitraljeza, puškom i kutijama za municiju. Na sreću njegovu, to nije baš uvijek išlo sa nama.

U glavi mi se vrtjela priča, koju sam tamo čul o jednom simulantu, koji je isto tak došal u prašinariju, pa je glumil „povijenu“ kičmu. Nikada nije hodal uspravno i pazil je jako da se ne prevari i uspravi. Bil je takaj nišanđija i nosil je šarca. Na maršu do Bubanj potoka i nazad je onak pognut nosil teškog šarca, da ga je bilo grdo za vidjeti. Slali su ga na preglede i u VMA (vojna medicinska akademija), ali ga nisu uspjeli uspraviti.

U stacionar na Voždovcu, došal je jedan doktor stažista i kad je čul za „pacijenta“, je rekal da bu ga on „izravnal“. Pozval je vojnika kod sebe i rekal mu:

- Ja sam specijalizirao ortopediju i specijalnost su mi lumbalne tegobe. Na tvoju sreću, ja sam vidio iz povijesti tvoje bolesti da se radi o kroničnoj malformaciji, koju ću ti ja pokušati ispraviti, samo ti trebaš na to pristati.
- Već ih je jako puno pokušavalo, pa ne znam o čemu se radi?
- Pazi, ovo je novost u medicini iz Amerike. Imam sredstvo koje ću ti ubrizgati u leđni mišić. To će sredstvo zategnuti mišić da ispravi kičmu, ali je više nećeš moći jako savijati, to će biti ograničeno, pa zato tražim tvoj pisani pristanak, jer u slučaju da ti se kičma ispravi bit ćeš otpušten iz vojske, radi ograničene sposobnosti.
- A koje su tu nus pojave, i što ako ne uspije?
- jedino što može biti, je, da će dok djeluje biti bolno jedno kratko vrijeme. U koliko mišići ne „podignu“ kičmu, ostat će isto stanje, koje je i sada, iako se to još nije dogodilo. Mišić se zateže i diže kičmu.
- U redu, gdje je to da potpišem?

Potpisao vojnik neku izjavu, a doktor mu spraši bolnu injekciju. Peklo je i boljelo, a vojnik se onako ležečki izravna. Ostane onako ravan ležati, pa odspava noć u stacionaru. U jutro dođe mladi stažista u vizitu te naredi vojniku da ustane. Vojnik ustane polagano iz kreveta, ravan kao svijeća.

Prošetaj po sobi…
Čučni…ustani…hodaj…

Onako uspravno ukočen, vojnik je izvršaval sve radnje.

Odlično,.. Kako se osjećaš?
Super! Malo zatežu leđa i još me malo pecka od injekcije…
U redu, možeš se obući i vrati se u svoju jedinicu, papiri idu za tobom…

Veselo napusti vojnik stacionar i ode u svoju jedinicu. Tu ga dočeka vojna policija i veseljak završi u zatvoru, do konačne presude. Konačna je presuda bila, radi simuliranja i izbjegavanja služenja vojnog roka, na mjesec dana zatvora, koji će odslužiti nakon isteka vojnog roka.

Čarobna injekcija, super lijeka, super doktora specijalizanta, je bila čista, destilirana voda.


ORKESTAR DALJE SVIRA U NOVOJ VP

Nije dugo potrajalo, skupil se orkestar. Veći dio orkestra je završil na Voždovcu, i mi smo opet dobili prostor za vježbanje i nastavili naše sviranje po Beogradu i okolici. Tu smo već znali da uvjetujemo naše sviranje. Davno je u orkestru shvaćeno, kako se razgovara sa potumplanim oficirima, željnim da se kulturno „prosvijetle“.

Naš prvi nastup za zapovjedništvo kasarne, je svima nama osigural poštovanje i privilegiranje muzičara. Malo po malo, uhvatili smo kolotečinu i ubrzali prolaz vremena, koji je u vojsci jako spor. Ako imaš ispunjene dane nekim interesantnim poslom, vrijeme jako brzo prolazi.

Nedugo poslije našeg dolaska u prekomandu, bila je neka godišnjica pješadijske gardijske postrojbe, pa smo svirali za naše oficire i komandu kasarne. Na proslavi su bili i visoki gosti iz generalštaba i poslanik vrhovnog komandanta, maršala Tita.

Bili smo oslobođeni svih aktivnosti jer smo radi „duge pauze“ ostali bez „ambažura“, a novo došli u orkestar se moraju „uklopiti“ i „uigrati“. Ima li kaj ljepšega, od sviranja, dok ostali idu na „zanimanje“?

Tako smo svirali za svoju dušu i bilo nam je više nego lijepo. Za vrijeme jedne pauze, trubač Kosta je sjeo za bubnjeve, dok smo uz cigaretu raspravljali o svemu i svačemu i pričali naše dogodovštine. Kako je Kosta odložil trbu, uredno, u kutiju i imal je slobodne ruke. Onako uz čavrljanje, uzme Kosta palize i počne lupati po metalnom rubu doboša, onako bez veze, uz put:

Tak, tak, tak, tak… Tak, tak, tak, tak!

Pa nakon nekoliko takvih „krugova“, uzme i drugu palicu i udari:

- Tak, tak, tak, tak…tada,ta,rrrrata… Tak, tak, tak, tak…tada,ta rrrata…

Pa nastavi u tom novo dobivenom ritmu, a mi smo jedan za drugim uzimali naše instrumente i u istom ritmu počeli improvizirati, dok je Janez uzel saksafon i uključil se u melodiju, koja je sve više „rasla“. Bubnjar preuzme palice od Koste, a on uzme svoju trubu i pridruži se Janezu, kao da su dva instrumenta nastavila naše čavljanje, malo kao u svađi, pa odmah nakon toga u mirnoj nježnoj harmi… uplela se piskava gitara, visokoj lagi, sa ubačenim akordima, kao da je uzimala dah za daljnji trač… sve je to ispalo tako vrckavo i izmjene tema i instrumenata je bilo, kao da smo to več svirali i davno uvježbavali. Neznam kako dugo smo svirali, ali sigurno je bilo više od pola sata, jer smo završili jako glasnim (forte, fortisimo) krajem i krešendo finalom. Svi smo redom bili znojni, veseli, oduševljeni…

- To je bila svirka i po!!!

Složili smo se svi u glas. Odsvirano, nismo nikada ponovili, niti smo to pokušavali, jer smo znali da je to bilo tada u nama, izašlo je van iz nas i bilo kakvo ponavljanje nebi moglo biti isto.


KULTURNO ZABAVNI ŽIVOT

ORKESTAR

Vojska je imala i drugu stranu uz obuku i MPV, postojal je i kulturni život. Za nas nekaj novoga i neocekivanog. Istina da sam cul od mojeg starijeg bratića da je ureCival kulturno zabavni život u vojsci, pa cak da je osmislil komicni lik, Pantu, sa kojime je nastupal na priredbama i njegove šaljive tekstove pisal u ondašnjim vojnickim novinama.

Istini za volju, nakon toliko godina se ne mogu sjetiti tocno svih imena iz sastava, pa sam neka izmislil, ali bi mi bilo jako drago da u slucaju da ovaj tekst doCe u ruke nekom iz tog sastava, da me nadopuni i ispravi. Nadam se da onaj koji bu se prepoznal, nebu zamjeril ak sam nekaj fulal nakon tak velikog vremenskog razmaka.

Sakupili smo se u Vojnickom klubu, pa je krenulo sakupljanje orkestra, zapravo onih koji su rekli da znaju svirati. Docekal nas je stariji prosjedi simpaticni pukovnik Milan, pomoćnik komandanta pukovnije za MPV (moralno politicko vaspitanje). Ja sam se ogrebal za jednu Jazz gitaru sa pic-upom i necim kaj bi se nazvalo pojacalo. Bilo je tu na hrpi još pojacala instrumenata, kao baterija bubnjeva , bas i klavir.

Sa crnim koferćekom pod miškom je došal jedan mršavi visoki tamnokosi vojnik nekak boginjavog lica, sa uskim kvadratnim ocalama debelog tamnog okvira, u kojemu su bila potamnjena metaliziranim stakla, kaj je u to doba bil pravi hit. Predstavil se, Kosta, trubac iz Skopja, Makedonija. Sjel se za klavir i nježno odložio svoju kutiju sa trubom.

Za njim je ušal sa velikom koferom i malom kutijicom, malo riCokosi Janez iz Slovenije. Izvadil je saksofon i pripasal usnik i sjel na stolac u uglu.

Sa harmonikama su došli Darko iz Zagreba i Štefan iz Slovenije. Darko je u kutiji od harmonike imal jako puno nota, ali je njegov repertoar bil jako uski i nikad nije sviral, jer za razliku od njegovog tateka (kojega sam upoznal), koji je sviral više instrumenata sa jako istancanim uhom i sluhom. Za razliku od Darka, Štefan je bil prava Slavonska bekrija, namazan sa svim mastima i harmonika mu je „govorila“ nekoliko jezika.

Osim mene bile su tu još dvije gitare u rukama MaCara Pište i plavokosog Zagrepcana Mladena. Za bubnjeve je hrabro sjel Sarajlija Meho, a Bas je prihvatio Srbin Milojica. Bilo je još gitara i gitarista, ali najbolji meCu njima je bil desetar iz Crvenke kraj Osijeka koji nas je već docekal u klubu. On je bil pravi na gitari, dobar sluh i ritam, pa mu nit jedna pratnja nije bila problem, od narodnjaka, jazza, do popularnih šlagera. Taj me je zbilja iznenadil.

Neki su se pojavili sa malom frulom, bosanskom dugovratom tamburom i sa usnom harmonikom ili nekakvim bubnjem. Normalno, ljudi su iskoristili priliku da odu doma po instrument, koji su i donesli, a ne kak ja trba nisam išal doma, al kaj je tu je…

Pukovnik Jura nam je lijepo objasnil da treba osmisliti i organizirati kulturno zabavni program u vojnickom klubu u svrhu podizanja morala vojnika i kulturnog života u JNA.

Osim glazbenika, kako je glasio poziv, javili su se svi oni koji bi mogli nastupati kao glumci, recitatori, žongleri, pjevaci i plesaci za folklor, bilo je tu svega.

Krenula je mala audicija kroz razgovor i pokazivanje tko kaj zna i može, mali kasting? Trebali su se pokazati talenti i interesi, jer su dosta njih vidli da bi se tu mogla ušićarit neka pošteda od vojnickih dužnosti?

Mi smo sa instrumentima ostali oko klavira i zapoceli smo sa pricom oko toga, da se vidi tko raspolaže sa kakvim repertoarom. Odmah su se istakli pravi muzicari, na prvom mjestu Kosta i Janez, koji su se odmah „prepoznali“ po sklonostima. Pocelo je uštimavanje instrumenata i pala je prva laganica „Jesenje lišće“, pa iza toga „U vedrom raspoloženju“. Odmah se vidjelo tko se uklopil u harmu i ritam. Odmah se je vidlo tko kaj vredi. Nakon još par komada koji su nam sve bolje i bolje išli, zabravili smo da tam malo dalje još uvijek traje odabir talenata. Došal je do nas puki (pukovnik)

- Vidim ja, mladići moji da ste se brzo našli i da dobro igrate, Bogu mi moga, za dva dana, klub je vaš da se dobro uigrate i uštimujete, razumeš ti mene. Bi' će od vas svirke, Bogu mi moga.

Izašli smo iz kluba i krenuli do kantine. Mislim da nije teško pogoditi, koja spika je išla dalje u kantini?

PRVA PROBA ORKESTRA

Dok je ostala vojska išla na „zanimanje“ (nastavu), mi smo se našli u klubu i poceli sa našom probom. Janez je odmah rekal, da sve kaj se dobro odsvira, treba deti na papir i napraviti listu, da nebu razmišljanja, kaj znamo, a kaj ne.

Postavili smo razglas i krenulo je… Kosta je bil ne samo prva truba u orkestru, nego pravi profić za svojim instrumentom a ništa lošiji nije bil Janez sa svojim saksom i klarinetom.

- A'jmo malo Glen Millera, da vidimo kak bo to pa šlo?
- Ajde, onu „U dobrom raspoloženju“, daj uvod ja će te praćam za tobom a vi pazite na ritam, lagani boogie, ena, dve, tri, ćetri…

Nama je to zvucalo dobro, malo smo se razišli u promjeni teme, laganoj improvizaciji na trubi, pa smo se opet našli, kad smo shvatili taj dio, koji nas je u drugoj probi tako oslobodil da je zgledalo ko da smo to već godinama svirali.

Posle toga je Kosta sa Janezom probal „Jabuke i trešnje“. Ljudi, kak je to divno izvel na trubi, onaj prvi dio ulaza u melodiju i ritam, a posle njega je to ponovil Janez na klarinetu isto tak virtuozno, da su si onak prek instrumenta namignuli, a mi smo povedeni njihovim ushitom krenuli za njima, da se nismo dosta dugo zaustavljali, a svaki puta kao smo ponavljali, bili smo sve bolji i bolji.
Ja sam cisto zaboravil da dugo nisam sviral gitaru i da su mi prsti mekani ko sir. Kada je napokon došal finale, jedva sam docekal da ugasim žeravice na vrhovima prstiju, sumanuto puhajuci u njih i kad sam ih utopil u caši u kojoj je bila voda. Tad rece Kosta:

- Ni ja nemam ambažur, pa sakam da se odmorim…
- Ne bova preterali, i sutra je dan… dobri smo bli…
- Što bre dobri? Izvrsni! Bogu mi moga… najbolji ste bre od pet generacija u nazad… Razumeš ti mene…

Ohrabril nas je naš puki, a nismo ni vidli kad je ušal, jer mu je kancelarija bila u sklopu vojnickog kluba.

- Za dve sedmice, će trebati svirati u osnovnoj školi Na Bežaniji, Bogu mi moga, za decu, za naše pionire i omladinu. Uz njihov program, razumeš ti mene. Imat će priredbu, pa se trebamo uklopiti s njima, razumeš ti mene. Prekosutra idem da utanacim dogovor, Bogu mi moga, sa upravnikom škole i netko od vas će da ide sa mnom, razumeš ti mene.

Odluceno je da idemo Kosta i ja. Ovaj će dan promijeniti moj dalji život u vojsci.

Kak god da se okrene, sakupili smo se i oformili orkestar. Pocele su padati prve svirke. Bit će nešto? Kad se pogleda sastav, onda je to Juga u malom. Dvije gitare, Hrvati, moja malenkost i Mladen, jedna gitara, MaCar Pišta, truba, Makedonac Kosta, saks i klarinet, Slovenac Janez, bas, Mile Srbin, bubanj, Imbro Bosanac i harmonike, Darko Hrvat i Slovenac Jože. Zaredale su se probe i poceo se stvarati dobar repertoar. Ostali koji su svirali sa nama, bili su gostujući ili kako smo mi to rekli, "leteći".

Najbolji „leteći“ su nam povremeno i privremeno pristupili kasnije, a to su bili naši susjedi pitomci iz vojne muzicke akademije.

PRVI NASTUP

Došli smo u školu na dogovor o našem prvom nastupu. Lijepo su nas docekali i u velikoj zbornici smo sjeli za sol. Pocelo je ugodnim razgovorom, u kojem smo se Kosta i ja pristojno smješkali i šutjeli dok se nije prešlo na razgovor o programu. Profesori su nam pokazivali redoslijed predviCenih tocki, recitacije, pjesme, kratkog igrokaza, a između toga je predviđena glazba, dakle tu smo mi trebali nastupiti. Prvo je kosta upitao:

- Ovde ste predvideli, netko će da peva? A tko će da ga prati?
- Pa mislili smo da bi pratnja bila jedna gitara…
- Rekoste da će da peva „Patkica i makovi“? To će mi da je pratimo.
- Što bre? Jel ceo orkestar? Izvanredno

Onda je i meni sinulo:

- Oprostite, nisam čul da će netko najavljivati nastupe?
- Pa to će profesorica Milanka, čitati sa ove liste, kako redom ide…
- Pa ako je djecja predstava, neka je ucenik najavljuje, a mi smo skoro cijelo vrijeme na bini, ja ću pomoći.
- Druže pukovnice, odlicni su vam mladići, ovo je sjajna zamisao, bit će veoma lepo da cela priredba bude u znaku saradnje mladosti i vojske.

Dogovoren je datum i vrijeme, a mi smo do toga uvježbavali repertoar, a ja sam napravio skice konferanse. Puki me je skroz oslobodil svakog zanimanja do priredbe, jer sam „moral“ konferansu natipkati na stroju, a to je za moja dva prsta bil veliki posal.


Došal je dan nastupa. Onak lijepo obrijani, napitralonizirani (Pitralon = jeftina vodica poslije brijanja), zglancani utovarili smo instrumente u autobus i otišli u školu. Priredba je bila i više nego uspjela. Prepuna dvorana je freneticnim aplauzom nagraCivala svaki nastup, a naš je orkestar moral dva puta svirati „Kompot“, kako sam ja najavio „Jabuke i trešnje“i nakon toga smo drugi puta pustili da ispred publike „Promarširaju sveci“, nadam se da kužite o cem se tu radilo?

Naš nastup orkestra smo na oduševljenje sviju, a pukijev blagoslov, produžili, jer smo im nastavili svirati za cagu, pardon, „igranku“. Profesori i upravitelj škole su castili našeg pukija brdom pohvala i (naravno), domaćom brljom. On je cvao i zadovoljno nam se smješkao. Vidli smo da smo kao orkestar položili ispit na ovoj generalki.

Još smo se dugo zadržali na maloj fešti u zbornici sa zaposlenicima škole, na kojoj su nas sve skupa tak pocastili sa klopom i cugom. Na stolu je bilo svega od klope do kolaca a za cugat, svega osim vode. U opuštenoj atmosferi dobili smo takvih komplimenata, a najjaci je bil onaj, da ovak dobar orkestar nisu culi ni na većim prilikama.

DASKE KOJE ŽIVOT ZNAČE I „KRALJ KRIVINAŠA“

Nakon ovog nastupa u školi, dugo sam osjećal toplinu oko srca i stalno su mi se po glavi vrtjele misli, kaj smo još na bini trebali napravit, kak bi pobrali veći pljesak i veću hvalu. Zapravo, zbilja su nam nabrojali takvu hvalu, da je ne bi ni ja sam mogal bolje smisliti. U svemu tome, jedva sam cekal da opet nastupimo.

Onaj osjećaj nastupa na pozornici je ušal i u mene. Ono već davno zaboravljeno, kada sam ko klinac 3. razreda osnovne škole nastupal u „Djecjem kazalištu“ grada Zagreba? To sam napustil „uvreCen“ jer nisam dobil ulogu malog židova u filmu „Ne okreći se sine“, neg ju je dobil moj prijatelj iz škole i moj susjed na Mažurancu. Tu mi je bil i veliki prijatelj, Mišo, sin glumca kazališta „Komedija“ B. Šembere, pak smo se jako cesto motali po kazalištu na probama i na predstavama. Cak smo skupa pripremali, kak bumo napravili u mojem dvorištu na br.6 djecji igrokaz, kopiju operete „Kod bijelog konja“, di je njegov tatek nastupal. Za nas je to bila jako zgodna igra, ali priredbu nismo nikad ostvarili…Tu sam prvi puta cul o „daskama koje život znace“.

Puki mi je rekal da su prije imali priredbe, ali da su im svirali pitomci muzicke akademije, od koje nas je djelil jedan visoki betonski plot. Onda me je pohvalil kak sam dobro pripremil i vodil konferansu u školi i da je bila dobra ideja da najave vodi ucenica, pa smo bili lijepi par. Na audiciji je skupil zainteresiranih za folklor, pjevaca pa cak i jednog karikaturistu Predraga, koji objavljuje karikature u nekoliko velikih novinskih listova, i u „Vojniku“. Trebalo bi složiti kulturni šareni program, da ima svega po malo…

- Evo, nešto slicno što smo imali neki dan u školi… Razumeš ti mene… tako nešto, malo šire smo imali…
- Dobro, neka bude recitacije, neki skec, koja pjesma…
- Što bre recitacije? Recital, to smo mi imali…Razumeš… Skec? Gde ćeš bre da ga naCeš, i ko će da ga postavi? Ti ga postavi i uigraj, a ja ću da te oslobodim od rashoda… razumeš ti…
Primil sam se posla. Dobil sam stol u maloj sobici, kancelariji, do pukijeve kancelarije, i pisacu mašinu. Pocela je priprema programa. Puki je dogovoril sa mojim komandirom baterije kapetanom Zirićem, a on je to prenesel mom zapovjedniku voda, potporucniku Iliću. Bil sam osloboCen rada, kad je to trebalo i ne, za pripremu i uigravanje programa, za probe orkestra i tak dalje. Kada su to culi moji iz baterije, prozvali su me „kralj krivinaša“.

Za mene je „krivinaš“ bil novi izraz, a ono „kralj“, mi je bila laskava titula, pa su mi ga odmah preveli:

- Krivinaš je onaj koji se izmakne svakom radu i svakoj dužnosti, umesto da ide sa ostalima raditi (u rashod), on ufati „krivinu“, pa lencari po svome…

Bilo je tu istine, jer kaj ja tu mogu, kada sam htio to ili ne, cul ili saznal sam informaciju, da je moja baterija odreCena za „rashod“, trebalo je par vojnika za ispomoć u kuhinji i ostali na pretovaru cumura (vuglena, ugljena) na kolodvoru. Postrojili bi nas i dežurni baterije je pital:

- Trebam tri dobrovoljca za rad! Neka istupe iz stroja!

Ja sam se požuril i odmah istupil pred stroj, da me ne bi neko preteknul. Dakle, javil sam se za rad, kaj ostali nisu znali o cem se radi.

- Ti, ti i ti, javite se u kuhinju, a za ostale vredi! Miiirno! Na desno, pravac vozni park. Voljnim korakom marš!!!

Nas smo trojica otišli u toplu kuhinju, gdje su nam dali fertune i male nožiće da vadimo oka krumpirima koje mašina nije do kraja ogulila. Uvijek se reklo, ko je bliže do kotla, masniji komad dobije… Za gablec smo sa kuharima jeli peceno meso sa salatom i pecenim krumpirima. Još smo se muvali po kuhinji do vecere, narezali kruh na kriške a onda smo postavili stolove u drvenim hangarima (blagovaonici). Kako smo upalili svjetlo u prostoriji i ušli gurajući kolica sa suCem i kruhom, izmeCu stolova su bježali štakori, ko macori veliki, i nestajali u rupama, tko zna gdje. Tu sam scenu štel zabraviti, ali svaki put, kada smo išli jesti, videl sam štakore po stolovima, koji će nestati prije nego uCemo.

Završili smo posao i otišli na pistu za postrojavanje. Naši su se decki vratili sa kolodvora, crni od vuglena, crknuti od umora. Vidil se bijes u nekim ocima, kada smo se nas trojica došetali do stroja. Vidjevši gnjev, ja sam slegnul s ramenima i rekal:

- Netko se moral javit za rashod, zakaj nisi i ti? Mogal si, pa nisi?

Kaj mogu, bil sam tak u pravu da se on u stvari bojal posla, pa se nije javil za „dobrovoljca“, kak bi izbegnul posal?


MOJA NAJTEŽA PANTOMIMA U MOJEMU ŽIVOTU

Nemrem, a ne sjetiti se jednog od mojih nastupa pred punom dvoranom vojnickog kluba u Konjickoj školi. Bila je neka proslava, necega ili nekoga, kaj nije važno, ali smo tu ugostili naše susjede iz vojne muzicke akademije, doma slijepe djece, ženskog internata više pedagoške škole i mjesne zajednice Konjicka škola.

Naš program je bil u punom zamahu. Dobro raspoloženje publike je ponijelo izvoCace, koji su za svoje nastupe bivali nagraCeni velikim aplauzima. Po već uigranoj shemi izmjena glazbe, i zabavnih tocki, pa je došla na red i moja pantomima. Tu sam igral mladog vojnika koji treba izaći u grad, ali mu na uniformi otpal gumb pa ga mora na brzinu sašiti.

Izlazim na pozornicu i pocinje moja pantomima, traženjem odgovarajućeg gumba, pa da ne sašije razlicitoga, usporeCuje ih desetak redom. Pošto bu to potrajalo, zapali radio i pusti laganu glazbu, (orkestar iza kulisa). Kad je našal gumb, oložil ga je na prašni ormarić, koji dobro ocisti rukavom.

Sada trebam pronaći iglu i konac. Konac je naravno na špuli, koja mi ispada iz ruke i otkotrlja se pod krevet (kojeg nema). Najprije ga pokušavam dovući koncem, koji mi je ostal u ruci, ali špula se razmotava i odlazi još dalje i dublje ispod kreveta.

Najzad je špula u ruci, pa treba namotati desetak metara konca, pa onda zubima otrgnuti komad od par metara konca dužine i navesti ga u ušicu igle. Naravno, drži iglu naopak i traži ušicu di je nema, a kad je najzad naCe na pravoj strani igle, okreće ju da može gledati kroz ušicu i onda elegantnim širokim pokretima nastoji navesti konac u ušicu igle. To bi išlo, ali desetak centimetara dugacki konac neće stajati ravno, ma kolko god ga puta naslinil i nafrkal, on pada dole cim se približi igli….

Dok sam to izvodil, koristim priliku da preko zamišljene igle gledam publiku i pratim njihovu reakciju. Svi se smiju, neki rukom zaklanjaju usta kako bi onome do sebe „preveli“ o cemu se trenutno radi. Na mojem, Mac Sanetovskom licu(stari poznati komicar nijemog filma), naivno ozbiljnom, se vidi napor i želja da napravim neizvedivo, velikim brzim zamahom uvesti konac u iglu…

Vidim gdje vojska stoji nagurana u prolazima uza zid i u prvim redovima prepune dvorane na sjede djeca iz doma pokraj naše kasarne, slijepa djeca. Cuju kako se ostali smiju, pa se veselo smiju i oni, iako ne vide šta se na pozornici uz muziku dogaCa. Njihovi voditelji im govore i opisuju koliko mogu onako kroz smijeh…

Negdje u sredini prvoga reda, pogled mi zastane na djevojci prekrasne duge plave bujne kose. Divni dugi zlatni pramenovi su uokvirili nježno, blijedo, prekrasno lice. Bjelina puti je isticala dva krupna, kao more, kao nebo plava oka, duge tamne trepavice, a ispod njih, kao od latica najnježnije rumene ruže, nasmijane punašne usne. Smijala se i djecici pokraj sebe je nešto veselo komentirala… Nisam mogal skinuti pogled sa te ljepote, te prekrasne anCeoske figure. Sa svime je odskakala od cijele dvorane. Njena zelena dolcevita je još više isticala njezino jedro lijepo oblikovano tijelo i nježno puteno lice i cijelu je uzvisilo iznad svih.

Izvodim svoju tocku i koristim svaki tren da je vidim, kuda god okrenem glavu i skrećem pogled, vidim nju… Jednog nam se trenutka pogledi spoje… Pretrnul sam… gledal sam dva predivna plava oka, koja su me gledala ukocenog pogleda… dva plava oka su slijepa… uperena prema meni, gledaju beskrajnu tamu… kroz mene, iza mene… mene za njih nema… za njih sam nekakvo dogaCanje na pozornici, sa koje cuje tihu glazbu i neki štropot, lupanje i šuškanje… kojemu se svi smiju, koji proveseljava ljude oko nje, pa kroz njih i nju. Ona se smije, jer se svi smiju njegovoj nespretnosti i grimasama…koje ona ne vidi…

Od jednom, u mojem grlu se stvori knedla, vid mi se zamaglio, više nisam mogal vidjeti oci anCeoskog lica, nestalo je u suzama koje su navirale… knedla se povecavala, da sam hvatal dah, jedva sam disao… svom sam silom prijecio da mi suze poteknu, a pobjeglu sam suzu brzo brisal rukavom… možda je izgledalo da se ljutim svojoj nespretnosti, požurujem sašiti gumb, jer mi se žuri u grad, a vrijeme prolazi… a meni je sekunda vjecnost. Vraga mi se žuri u grad! Hoću pobjeći sa bine, hoću dovršiti tocku, hoću URLATI!!!

Srce mi puca, a oni se smiju, što me više guši, više se smiju, što se više žurim da napustim scenu, smiju se, popikvam se jer ne vidim kuda idem, smiju se, ne vidim kulisu i sudaram se sa njom, urlaju od smijeha i bacam se iza kulise da ne vide moje suze, smiju se i plješću, a meni suza suzu stiže, kao i danas, nakon toliko godina, kada pišem ova sjećanja…

U prvom redu gledališta, negdje oko sredine, okružena malom slijepom djecicom, sjedila je anCeoski lijepa isto tako slijepa djevojka. I danas vidim njezinu ljepotu i veseli smijeh na njezinom božanskom licu. Nikada neću saznati, dali sam joj ja do taj smijeh na poklon, kao i cijeloj publici? Lijepo mi je vjerovati, da se ipak smijala mom poklonu smijeha, bil je samo za nju, smijeh u mojem nastupu, jer joj moje ni nicije suze sigurno nebi vratile vid. Njoj poklanjam i ove retke mojih sjećanja.

ČAGA – IGRANKA

Negdje 300 do 500 metara, na predzadnjoj stanici trolejbusa niže od naše kasarne, je bio ženski internat više pedagoške škole. Ne znam, dali po tradiciji ili nekom novom aranžmanu, dogovoreno je da bu naš orkestar sviral svaku subotu na vecer u internatu za cagu (ples).

Primili smo se posla i poceli uvježbavati i proširivati naš repertoar. Trubac Kosta je bio pravi profi koji je jako volil svoj instrument. Nikada ga nije držal golom rukom bez specijalne crvene plišane krpice, sa kojom je bil pokriven u koferceku. Mršav, visok, malo boginjavog lica, na nosu ocale sa modernim crnim debelim okvirima i uskim kvadratnim staklima, koje je svako malo podizal srednjim prstom desne ruke, kada je govoril, a isto tako kada je sviral. Njegova je truba govorila, pjevala i plakala, a imal je pravi repertoar i jako brzo su ga je nadopunili i uskladili Janez i on, a u tome smo imali i svi ostali ucešća. Nama nije bil problem skinuti neku popularnu stvar. Zapravo, našli smo se skoro cijeli sastav, koji je istinski volil svirati. Mali problem su nsm bili bubnjevi, ali i to se riješilo. Skoro obavezno smo na bubnjevima imali pojacanje pitomaca iz vojne muzicke akademije. Dali radi repertoara, naše dobre svirke ili ambijenta internata, trgali su se pitomci da sviraju s nama, pa su nam se prikljucivali sa svojim instrumentima.

Kada bi poslije subotnje vecere u išli u klub po instrumente, već su nas cekali naši pajdaši koji nisu svirali, ali bi iskoristili izlaz orkestra bez inace obavezne dozvole za izlaz, sa instrumentom u rukama, kao dio orkestra. Tako bi i ja uzel veliki bubanj u jednu, a gitaru u drugu ruku. Iza ćoška, docekal bi me Darko, ja nogom bi gurnul bubanj prema njemu da se uhvati za njega i mirno bi prošli kroz kapiju, praćeni ljubomornim pogledima ostale vojske.

Nekako nam se uvriježilo da za pocetak svakog našeg nastupa ponudimo publici za osvježenje kompot od "Jabuka i trešanja". Kako je Kosta ludo vukao na svojoj trubi pocetak te melodije, a ništa nije bio lošiji Janez u istoj dionici na klarinetu ili saksofonu. Završavali svoju svirku bi sa obaveznim „Laku noć“ ili "Kad ti san nježno sklopi oci". Tu smo se svi znali opustiti, a Janez i Kosta su se utrkivali svojim improvizacijama na tu temu. Za kraj svakog nastupa smo svirali i pjevali tu našu odjavnu špicu, a uz nju bi pozdravljali publiku sa poimenicnim prozivanjem clanova našeg orkestra, koji ih je zabavljal i sada im želi laki san.

Imali smo na repertoaru onda popularne Rock'n roll stvari, koje su se vrtjele u to vrijeme kod nas i na radio Luksenburgu, pa do Jazz-a i popularnih šlagera. Pošto bi „popili“ "Tequilu", morali bi "potražiti sombrero" ili stupati "sa svim svecima", naravno to su bili naslovi popularnh šlagera.. Dobro smo se zabavljali, a cure su se svesrdno brinule da ne umremo od žeCi. Nezaobilazna je bila pjesma "Marina" i malo Meksika, od „Mame Huanite“ na dalje. Cesto smo se mijenjali da netko siCe sa bine i od nas otpleše koji ples. Nije baš bilo jednostavno svirati i gledati kak frajeri copavaju komade pred našim nosevima.

Onak sa bine se lijepo vidjelo kak se upucavaju, uspjevaju u „osvajanju“ komada, ili buju popušili koju „košaru“? Kaj se toga tice, tu su svi frajeri jednaki na cijelom svijetu.

Za nas „cagere“ sa zapada, bilo je naporno, kaj smo morali nakon svakog trećeg cetvrtog plesnog šlagera odsvirati jedno srpsko kolo, da bi se svi primili za ruke i "ožeži Mileva" ili „Maramica svilenica“, koja se dan i noć cula na svakom koraku. Makar se skoro cijeli orkestar odmaral za vrijeme kola, jer to je svirala harmonika i jedna gitara. Išlo nam je na živce, bar većini od nas. Nek si folklor tancaju na folklornim narodnim veselicama, al na žalost to je istok i bez toga oni nemreju.

Kak god se okrene, mi smo gore na bini bili u lošijem položaju od onih dole, jer smo najviše vremena bili iza zidova kasarne, skucene slobode, pod paskom oficira i drilom kaplara. Ipak smo si i mi tu i tam vlovili komada, makar i na kratku prugu. Bolje išta nego ništa.

Koji puta smo bili malo zlocesti, kao orkestar, prema plesacima. Volili smo malo muciti frajere. Zasvirali bi "Oci carnije", onak laganicu u tremolu. U dvorani bi nastal stampedo u hvatanju i otimanju komada (cura).

Frajeri su odmah krenuli u napad. Stiskanje, šaptanje na uho i pokušaj da se uvali i neki sakriveni kis (pusa). Nisu baš svi, ili da velim većina nije baš bila dobrodošla kod komada sa svojim forama, a to se bar s naše perspektive, od zgora, dobro vidlo, pa smo im jednostavno promijenili ritam u valcer, bez da smo prekinuli melodiju. Sad su se morali zavrtiti i plesti valcer, koji im, velikoj većini, baš nije išal od noge, pa je tu bilo svega. Ako se svaki glazbeni komad koji sviramo, svira cca tri minute, u ovakvom slucaju sviranja, nakon šest minuta mi smo opet bez stanke samo promijenili ritam u "rock and roll", koji smo nakon toga "smirili" i u finalu vratili kak smo poceli u tremolu, u laganici, pa se vi ovak znojni stiskajte. Nakon toga bi velikodušno dali harmonikašu da opali njihovo kolo, koje je ovaj puta prihvatilo samo pola njih.

Naravno, to nam nije bila baš jako cesta fora, al smo je znali ponoviti, ovisno o „klimi“ na plesnom podiju. Nekim veseljacima se cak to jako dopadalo, da su nas tražili da odsviramo „Crna oka“?

KOMPLETIRAO SE ZABAVNI PROGRAM

Sati mog sjedenja u kancelariji vojnickog kluba i rada cijele ekipe, malo po malo napravili smo pravi zabavni program, priredbu za svaki ukus. Trebalo je složiti i uigrati taj cijeli šareni program, koji je sastavljen od odabranih najboljih izvedbi zabavnih i narodnih melodija, izmeCu kojih će biti recitacija, skec, crtanje karikatura, folklor, pantomima, recital.

Recital je bio najzahtjevniji projekt. Prikazivao je u poemi nekog Vukosavljevića opjevanu pogibiju partizana na Kadinjaci. To je bilo popraćeno sa najbucnijim efektom na finalu, kada pokošeni rafalima neprijateljskog mitraljeza padaju partizani i partizanke, koji prije pogibije „pucaju po neprijatelju“. Za pucnjavu su glumci dobili nekoliko pušaka „tanCara“ i okvir slijepih metaka (coraka, sa drvenim zrnom), a iza kulisa kroz otvorena vrata ili prozor iza scene bio je postavljen „šarac“, koji je kratkim i dugim rafalima praznio redenik coraka. Nakon pada posljednjeg partizana i ispaljenja zadnjeg corka, orkestar je sakriven iza kulisa tiho svirao „Lenjinov marš“, dok nisu utihnuli posljednji stihovi poeme.

Ja sam napisao i glumio u skecu „SnaCi se“, snalažljivog mladića koji sa curom u parku ne nalazi slobodnu klupu, pa ju „oslobaCa“ glumeći smotanog mucavca, koji dosaCuje zaljubljenom paru na usamljenoj klupi u parku. Najzad, par uzrujano odlazi sa klupe, a mladić, naravno bez mucanja, zove draganu na osloboCenu klupu i stisne joj prvu pusu, dok klupa i park nestaju u mraku. U skec sam stavio dosta poznatih i izmišljenih viceva i svojim mucanjem sam do suza nasmijao publiku.

Isto tako dobro mi je išla komicna pantomima, o vojniku koji treba izaći u grad, ali mu na uniformi fali gumb, pa ga šiva direktno na svojoj bluzi. Nespretno baratanje gumbom, iglom i koncem i ostalim rekvizitima, koje „oblikujem“, su isprobani gegovi mimike i grimase za nasmijati i naj ozbiljnijeg gledatelja.

Sve je to bilo puno posla, da se to sve posloži, a meni opet da sam što dalje od vojnickih službi i poslova. Glupo, kaj ne? Primil sam se posla, da bi zbegnul poslu? Al kaj da velim? Bilo mi je dobro. U jutro sam skuhal u kancelariji kavu za sebe i pukija, tak da bi on ulazeći u svoju kancelariju uzel svoju šalicu iz koje se pušila tek kuhana „kahfa“, a na njenom mjestu ostavil kintu za fond kave i cuge, i otišal bi u svoju kancelariju, na miru procitati jutarnje novine i popiti kavicu.

Tu i tam bi sjeo kraj mene da vidi kaj ima novoga ili da popricamo o svemu i svacemu. Volil je z menom porazgovarati, ko da ga je to opuštalo, pa se u tom razgovoru nije osjećala razlika u godinama ili cinu. Kada smo imali probe orkestra, volil je sa strane poslušati kako mi to delamo i nije se ni jenput miješal, pa cak ni kada smo se poreckali oko nekih ideja u izvedbi ili aranžmanu, jer Kosta i Janez su imali glavni rijec, ali smo i mi imali svojih ideja, koje smo isprobali, prihvatili ili odbacili.

Cak smo jednom pozvali Predraga da skicira karikaturu uz našu muzicku pratnju. To mu se tak dopalo, da smo to metnuli u stalnu tocku. Koji smo puta komentirali i najave moje konferanse, koje su se na taj nacin mijenjale prema aktualnim situacijama.

Uskoro smo dogovorili sa pukijem da se napravi generalka. Svi izvoCaci programa smo se sakupili u klubu. Znatiželjnicima, koji su skužili da se nešta dogaCa, zatvorili smo vrata kluba i zakljucali, a na prozore smo navukli zavjese, koje su nam služile za dnevne projekcije filmova. U publici je bilo samo nekoliko odabranih oficira po pukijevom nahođenju.

Odigrali smo predstavu bez stanke, ko da je puna dvorana, jedino što nismo uzeli naj bucnije efekte, pucnjavu. Sve je išlo kao podmazano do zadnje zavjese, koju je gromoglasnim aplauzom pozdravio cijeli ansambl, jedino što nitko nije izašao na binu da zahvali publici, jer smo svi iz programa sada bili publika.


PRVA PRIREDBA

Kome bi odigrali prvu priredbu, nego PZO pukovniji i inžinjeriji Konjicke škole. Dvorana je bila prepuna. Mi smo iza spuštenog zastora lukali kako se dvorana puni. Baš kao i svaki nastup rije i poslije nosi nervozu.

Ja sam bil prezaposlen da bi bil nervozan. Inace sam bil tip, koji dela svoj posal, a nervoza i ljutnja su mi bili nepoznanica. Trebalo je reci, tko se treba pripremiti da nastupi poslije nas, orkestra, jer smo mi otvarali program svojim nastupom, kao uvertira, i da se publika sredi i smiri, pa tek onda, su išli pozdravni govori u koliko je bilo neko slavlje, ili je kretal program, priredba.

Prije toga sam moral od jednog mladića, kršnog Crnogorca, koji je u recitalu „Kadinjaca“ glumil starca, napravit „pravog starca“. Obicnom crnom i smeCom olovkom za naglašavanje obrva i trepavica, crtal po njegovom licu bore. Kad se prvi put pogledal u špiglu, je zacuCeno stal, uperil kažiprst u špigl i zagrmil:

- ViCe ga, de! Eto ti moga Cede, pljunuti on… Lijep si Cedo, ko slika, jebo sliku svoju…

Nije se jednom dogodilo, da su nakon završene priredbe, ljudi pitali za djeda iz igrokaza, kuda je nestao? Kada bi im pokazali „djeda“, nisu mogli vjerovati, da je maska bila tak vjerna.

Moram priznati, i mladić ju je jako dobro nosil.

Program je tekao bez problema, a mi smo uživali u oduševljenju publike, kako je sa oduševljenjem primila cijeli program. Naravno, bilo je i prepoznavanja izvoCaca, pa cak i dobacivanja:

- Vidi Peru iz druge desetine… a ja mislio, da je on pametan???

Prepoznati glumac, se nije dal smesti, da pokvari scenu, onako pognute glave, ispod oka je pogledal prema publikci i onako u pola glasa promrmljal si u brk:

- Glas ti prepoznajem, majku ti jebajem, al' pred publiku neću da bidnem vulgaran…

Nakon cega je nastavio tocku, kao da se ništa nije dogodilo, iako su oni najbliži culi kaj je rekal i prasnuli u gromki smijeh, dok su se ostali pogledavali, pitajući se, kaj su to propustili?

Ja sam izvodil svoju pantomimu, kak vojnik treba izaći u grad, ali mu na uniformi nedostaje gumb. Onak nespretno sam pripremal imaginarnu iglu i konac i šival takaj, imaginarni gumb. Trebal sam „docarati da oko mog stolca na bini ima još puno namještaja, prozor i na kraju vrata, kroz koja ću napustiti zamišljenu prostoriju, u kojoj sam upalil radio aparat (orkestar iza scene) da mi lagano svira. Cijelo sam vrijeme pratil, koliko su me u publici prihvatili i kak prate to kaj delam. Po smijehu na izvedena gegove, sam znal da sam na prevom putu, a kad mi se je „špula konca“ otkotrljala ispod kreveta, iz publike su mi pomagali da ju naCem, vicući mi kroz smjeh, gdi ju oni „vidiju“??? Morti se netko od njih i prepoznal, jer je isto tak moral šivati gumbe?

Program je napunil skro dva sata zabave i na sveopće veselje izvoCaća, velike salve aplauza od publike, od naših kolega vojnika i starješina za koje smo to napravili.

Poslije priredbe u prostorijama oficirske menze je bila pripremljena zakuska za sve ucesnike programa i oficire. Đapo, komandant inžinjerije i Vinko, komandant PZO pukovnije su nas sve skupa još jedan puta nagradili sa velikim pohvalama za odlicno odraCen zabavni program.


SANJAR MIŠO

Topla je proljetna noć. Da uhvatim "krivinu", Imao sam "neodgodiv" posao u vojnickom klubu, i sve mi je bilo žao što neću moći prije povecerja cistiti spavaonicu, hodnik ili sanitarije.
Dakle, sjedio sam u kancelariji vojnickog kluba i na pisaćem stroju tipkao tekst skeca koji bi trebalo izvoditi u sklopu programa, u našim gostovanjima. Kroz otvoren prozor prizemne prostorije gledal me je puni mjesec sa vedrog zvjezdanog neba. Skec je trebal pokazati kak decko sa curom traži u parku slobodnu klupu, ali su sve zauzete. Sada će on, "osloboditi" klupu na kojoj sjedi jedan zaljubljen par. "Slucajno" im dosaCuje sa Nespretnim glupostima, od pitanja dali imaju vatre, ili kada ide slijedeća trola (trolejbus), za Zemun, Pa gdje stoji trola…dojadi paru, koji se ljutito diže sa klupe, a on zove svog komada na slobodnu klupu i frajerski je doceka sa strastvenim poljpcem…Teško bi bilo pogoditi, tko će glumiti frajera? Onako zadubljen u pisanje nisam primjetio da me sa prozora osim mjeseca promatra jedna vojnicka spodoba, naslonjena na okvir prozora. Preplašo me kada mi se obratio:

- Dobro veće!
- Hej, Bok. Kak si me prestrašil…
- Nije mi bila namjera, ali sam vidio da gori svetlo pa sam hteo da vidim što se radi?
- Ma, evo ureCujem dodatke za naš zabavni program…
- Što sve ima u tom programu? Bio sam na terenu, pa na žalost nisam video…
- Pa…Kako da ti velim, im tu svega. Glazba, popularna zabavna, narodna, folklor, pantomima, dramski recital i upravo pišem još jedan skec…ima svega po malo…
- Dobro, bre jel ima poezije?

IznenaCen ovakvim pitanjem, malo bolje sam pogledal svojeg sugovornika. Prepoznal sam staru kvrgu, starog vojnika, kaj bu se za mjesec - dva skinul i išal doma. Faca mu je bila onak tamna, pomalo ciganska, uokvirena u dosta dugu crnu kuštravu kosu, kakvu su si mogli priuštiti samo stare kvrge ko on. Onako osvijetljen svijetlom iz prozora kancelarije, a sa pozadinom mracnog zvjezdanog neba, lice mi se cinilo tamnije neg je, a krupne se oci svjetlije jace isticale, kao i bijeli zubi ispod crnih brkova. ViCal sam ga tu i tam na krugu, al nikad nismo kontaktirali.

- Cekaj kak to misliš, poezija? Znaš kakva je vojska, kak njima servirati nekaj ozbiljnijega, da ne velim kulturnijega. Reci na kaj si mislil?
- Pa recimo, Barbara od Žaka Prevera?
- Da ti priznam, to sam slušal samo kak zabavni šlager, francusku šansonu. Za praf neznam ni kak ide?
- Eto, sada ću ti je reći, a ti razmisli…

…rece on i polagano skine pogled sa moje figure i zagleda se nekam daleko, rekal bi da mu se sanjivi pogled zgubil negdje u beskonacnosti, ko da je i on otišal tam i da više nije tu pod prozorom i zapocne

- Žak Prever, BARBARA

Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom tog dana
A ti si hodala nasmijana
Rascvjetana ocarana pokapana
Pod kišom
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom
A ja sam te sreo u ulici Sijama
Smješkala si se
A ja, ja sam se isto tako smješkao

Tek kad je zapoceo recitaciju, tek tada mi je do svijesti došla ugodna boja njegovog toplog baritona, koja se u recitaciji pretvorila u nježni baršun.

- Stani, stani!!! Nemoj se ljutiti kaj sam te prekinul… - posegnem rukom pokraj sebe i uzmem gitaru, koja je bila naslonjena na pisaci stol, lagano stisnem jedan tihi akord i velim - Oprosti, ajde pocni još jedan puta…

Nekak ko da je ocekival da bu se nekaj dogodilo, opet je otišal sa svojim pogledom izvan kasarne i stvarnosti, a ja skupa s njim. Više nije postajala zgrada i ograda kasarne, kroz daleku tek prolistalu krošnju treperile su zvijezde i svoj sjaj uplele u sklad prekrasne pjesme i nježnog, tihog prebiranja po žicama gitare, kao da su se pretvorile u cakljenje kišnih kapi iznad Bresta. Dok je njegov glas pun topline i ljubavi zazivao svoju draganu, svoju Barbaru.

Žak Prever: BARBARA


Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom tog dana
A ti si hodala nasmijana
Rascvjetana ocarana pokapana
Pod kišom
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom
A ja sam te sreo u ulici Sijama
Smješkala si se
A ja, ja sam se isto tako smješkao
Sjeti se Barbara
Ti koju ja nisam poznavao
Ti koja me nisi poznavala
Sjeti se
Sjeti se ipak tog dana
Ne zaboravi
Neki se covjek pod trijemom sklonio
I on te zvao po imenu
Barbara
I ti si potrcala k njemu pod kišom
Pokapana ocarana rascvjetana
I njemu se bacila u narucaj
Sjeti se tog Barbara
I ne ljuti se na mene ako ti kažem ti
Ja kažem ti svima koje volim
Pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput
Ja kažem ti svima koji se vole
Pa i onda ako ih ne poznajem
Sjeti se Barbara
Ne zaboravi
Onu pametnu i sretnu kišu
Na tvome sretnom licu
Nad onim sretnim gradom
Onu kišu nad morem
Nad arsenalom
Nad brodom Quessant
O Barbara
Kakve li bljezgarije rat
Što je od tebe postalo sada
Pod ovom kišom od željeza
Od vatre celika krvi
A onaj koji te u svom stiskao zagrljaju
Zaljubljeno
Da li je mrtav nestao ili još uvijek živi
O Barbara
Bez prestanka kiši nad Brestom
Kao što je kišilo onda
Ali to više nije isto i sve je upropašteno
Ovo je kiša od strašne i neutješne žalosti
Ovo više ni oluja nije
Od željeza celika krvi
Posve jednostavno oblaci
Koji crkavaju kao štenad
Štenad što nestaje uzvodno nad Brestom
I odlazi da trune daleko
Daleko veoma daleko od Bresta
Od koga ne ostaje ništa…




Zadnja strofa, zadnji akord i nakon toga duga, duga puza, kao da nam je trebalo vremena da se vratimo nazad u stvarnost kasarne.

- Nisam te pital, kak se zoveš? Ja sam Željko.
- Drago mi je, ja sam Mišo.
- Mišo, ovo je super, jesi za da to ponovimo na predstavi?
- Ma nisam ti ja za binu, a još malo skidam se u civilku, pa kući…

Ipak je nastpio s nama, iako samo jedan puta, kada smo davali predstavu u našoj velikoj dvorani. Trebalo je vojsci pokazati, što smo to pripremali za naš KZŽ, kulturno zabavni život, ili kako se to onda zvalo. Došli su naši PZO i inženjerci. Kao gosti su nam bili pitomci vojne muzicke škole, štićenice internata više pedagoške škole i štićenici doma slijepe djece, ako se izuzmu visoki gosti u prvim redovima, cijelo susjedstvo je bilo tu. Sve je bilo puno pa su vojnici stajali u uz zidove dvorane. Šaren program, po svacijem ukusu, nagraCivan je sa veseljem publike i velikim aplauzima. Tada je najavljen Mišo i "Barbara" i kada je poceo, u dvorani je vladao žamor, a onda se dogodilo cudo. Nakon treće, cetvrte strofe zavladala je tišina, svi pogledi su bili upereni na crnog brku i kao da su lovili njegove rijeci, njegov zalutali pogled, koji je izmeCu publike otišao voljenoj, koju je dozivao. Nakon zadnje strofe, tišina, dok se Mišo nije elegantno naklonio publici. Pobrao je veliki pljesak, publika je bila oduševljena, a nastup mu je bio više nego profesionalan, pa sam mislil da mu to i nije prvi, ali sa nama na žalost posljednji. Par tjedana iza toga otišal je doma. To kaj je Mišo napravil, nitko to nije mogal napraviti kao on. Ne znam zakaj nismo razmjenili adrese, kak to nisam kasnije napravil niti sa mnogima iz vojske, pa cak niti iz orkestra. On je otišal odsluživši vojni rok iz JNA i nije nam se nikad javil. Da budem iskren, sjajan je bil na pozornici, ali njegovu recitaciju ispod prozora u kasarni, u proljetnoj noći, nebum zabravil dok sam živ.

PROSLAVA GODIŠNJICE „ISTOČNO BOSANSKIH PARTIZANSKIH BRIGADA“

U „Domu armije“ u Zemunu, prireCena je velika fešta, veliko slavlje, godišnjica Istocnobosanskih brigada. Rekli su nam, da će tu biti „krema“ JNA, SUBNOR-a i ne znam koga još? Bilo bu tu narodnih heroja i vrijednih boraca za stvaranje SFRJ… itd. itd…

Shvatili smo da je to ozbiljna stvar i trebalo se ozbiljno pripremiti. Trebalo bu svirati od 19:00 do 23:00 sati sa urednim stankama za govorancije, veceru i ostale stvari po protokolu. Taj „protokol“, kojega nismo znali, malo nam ga je u kratko objasnil naš puki, nam je dal i naj veću glavobolju. Jedino je preostalo, onako kaj nam je puki rekal na kraju:

- Sve će da vidite na licu mesta, razumeš ti mene?... Uopšte ne sumnjam i verujem da ćete vi to odraditi kako treba, vi ste moji najbolji momci, razumeš ti…Al pazite bre, bit će tamo velikih, Bogu mi mojega, jako velikih, uradite sve kako oni kažu…razumeš… ajde se pripremite i pazite na naš obraz, razumeš ti mene.

Lijepo smo se zglancali i uredili, obrisali naše instrumente, pod zavidnim pogledima naših kolega. Uskoro je po nas došal autobus i mi smo krenuli u „Dom armije“, sat vremena prije pocetka, kako bi mogli postaviti i spojiti razglas i uštimati instrumente. Lijepo su nas docekali u domu, iako smo za njih još bili nepoznat sastav, ali izgleda da su već culi o nama, jer se dobar glas o nama procul dalje od Zemuna. Covo koji nas je docekal, je bil glavni šef doma(barem tak smo ga shvatili).

Uskoro smo culi informaciju, kojoj odmah nismo mogli vjerovati, ali nakon toga je briga o protokolu postala sitnica, jer su nam trebali doći pjevati Hanka Paldum i Safet Isović, legende bosanskog sevdaha. Najpopularniji pjevaci narodnjaka tih vremena, prave zvijezde.

Polagano su poceli pristizati uzvanici sa svojim damama. Muškarci u svecanim uniformama i smokinzima, okićeni medaljama i odlikovanjima, a dame u dugackim vecernjim haljinama sa debelim zlatnim lancima, biserima i koraljima oko vrata, da je sve blještalo visokim sjajem, koji je širio veliki rešpekt. Na ulazu ih je docekao konobar sa velikim pladnjem pića i razne fine žestice. Nismo niti mi oskudjevali, pokraj podija na kojemu smo svirali, bil je naš stol, dobro „nakićen“, da niš nije nedostajalo, osim obicne vode…

Za to vrijeme, mi smo svirali „piano slow“ repertoar za „backgraund“, i promatrali kako se uzvanici, stari ratni drugovi, pozdravljaju i uzimaju mjesto za velikim i dugackim svecano bogato postavljenim stolom. Neki su još stajali sa cašama u ruci, pijuckali uz razgovor.

Dat nam je signal da dolaze „glavonje“, generali i narodni heroji. I mi smo imali spremno iznenaCenje za njih i kada smo vidjeli da dolaze hodnikom prema velikoj dvorani, mi smo zasvirali „Marš na Drini“. Glave prisutnih su se sa zacuđenim pogledima okrenule prema orkestru, zatim su svi ustali oko stola i pljeskom docekali visoke goste koji su u ritmu marša stupajući u korak, svecano ušli u svecanu dvoranu. Kada su došli do svojih mjesta na celu stola, sjeli na svoja mjesta, mi smo odsvirali finale marša i posjedali na naše stolce. Upalilo je!!! U samom pocetku dali smo jako svecani pocetak slavlju, a na licima prisutnih se to moglo i vidjeti. Šef doma, je bil izgleda i šef protokola, on nam je onak skrivecki pokazal podignutim palcem nad šakom da smo to dobro izveli.

Nakon toga je krenula govorancija o ratu, zapoceta sa minutom šutnje za pale drugove partizane i pale drugove pripadnike Istocnobosanske… formirana je naredbom Vrhovnog štaba NOV i POJ 6. kolovoza 1942. godine u Šehovićima, i istocno-bosanska proleterska bataljuna. Na dan formiranja imala je 580 boraca. Prvi komandant brigade bio je Vojo Ljujić, narodni heroj, a politicki komesar Pašaga Mandžić Murat, narodni heroj. Povodom petnaest godišnjice bitke na Sutjesci, juna 1958. godine, odlikovana je Ordenom Narodnog heroja Jugoslavije.

Onda je nastavljeno o borbi i junaštvu i na kraju, izgradnji socijalizma i SFRJ… kada su govorancije završile podignutom zdravicom, mi smo zasvirali „Sjećaš li se ratni druže, kad smo vojevali“. Opet pogodak u „sridu“ (po Alkarski!). Nekima smo natjerali suzu na oko, a svi su prihvatili pjesmu. Slijedeća je bila opet dobro tempirana, jer im nismo dali sjesti i jesti, poceli smo svrati, „Druže Tito, mi ti se kunemo“! Svi su gromoglasno zapjevali, a završili su sa velikim aplauzom, za njih i za nas?

U meCu vremenu su došle i pjevacke zvijezde te se pridružile veceri. Nakon vecere je krenulo u opuštenijem stilu. Mi smo svirali za ples, Hanka i Safet su se izmjenjivali sa sevdahom i sve je išlo divno, svecano i veselo. Dobili smo komplimente od pjevackih zvijezda, da su se bojali kako ćemo ih pratiti, ali kao orkestar smo bili tako dobri, da bi rado sa nama nastupali, da nismo vezani vojnim rokom.

Kako je vrijeme promicalo, flaše se praznile, nestajala je profinjena ukocenost. Od jednom se od nekuda pojavila bosanska tambura sa dugackim vratom i oko nje su se brzo skupili bosanci i zapjevali po svom ćefu. Mi smo uredno odložili instrumente da ih ne smetamo u pjesmi i zavicajnom ugoCaju. Kada bi oni prestali, mi bi nastavili svirati za ples ili ono što su nam gosti poželjeli, ali već druga stvar prije nego je došla do pola, pojavila se tambura i pocela je pjesma koju je uskoro alkohol pretvoril u zavijanje, a svecana dvorana u bosansku kafanu.

Već je prošlo 23:00 sati, vrijeme našeg dogovorenog sviranja, ali se nije naziral kraj veselice. Nazval je dežurni oficir iz naše kasarne, da se orkestar trebal već davno vratit u kasarnu, jer tak stoji u zapovjedi koju on ima. Telefon je uzel glavni slavljenik.

- 'Ko je tamo na liniji?... kakva bre zapovest, druže!... jel ti znaš sa kime razgovaraš druže… Ja ću da kažem, kad se orkestar vraca… jesi li razmeo, ja ću to da odredim… Ponovi, što si razmeo?... Voljno si, razumeš!!!

Mogli smo pretpostaviti jadnika sa druge strane žice, kako se ukocio u stavu „mirno“ kraj telefona, kada je shvatio da razgovara sa narodnim herojem i visoko pozicioniranim generalom.

Mi smo se vratili u kasarnu negdje pred zoru. Onako neispavani, pod parom, bacili smo instrumente u klub i otišli spavati, baš kada su naši vonici išli na jutarnju fiskulturu, dorucak i na zanimanje. Požarni ispred naših vratiju su dobili zapovijed, da nam osiguraju tišinu i da nas se ne dira, dok se ne probudimo…

TV „SERVISNA STANICA“ GOSTUJE U KONJIČKOJ ŠKOLI

Redali su se nastupi i naš program je svagdje bil više ego dobro primljen. U kasarni i okolici nije bilo više slavlja bez nas. Moglo bi se reći da smo postali popularni. Poceli smo suraCivati na podrucju kulturno-zabavnog rada, sa svima oko nas, pa i šire. Orkestar naše kasarne Konjicka škola je bio cesto pozivan i na Dedinje, kada je tamo general, narodni heroj, organiziral prijem za pionire ili omladinu.

Tako smo za feštu godišnjice formiranja PZO, pripremili prošireni program, a u njemu su sa nekoliko kratkih skeceva i šaljivih tocki u goste došli, u ono vrijeme najpopularniji gosti. Došli su nam u goste glumci iz popularne TV serije Radivoja-Lole Đukića, Mija Aleksić, koji je tamo glumio Raku, šefa stanice, Miodrag-Petrović Ckalja, u stanici je držal cevapdžinicu, Cevapcicko, Đokica Milaković, konobar i Vera Ilić Đukić, sobarica.

Napravljen je prekrasan kolaž program, koji će se dugo pamtiti. Mija je došal na jako kratko vrijeme, da kratko nastupil sam, u ulozi lika iz jednog kazališnog komada te sa Ckaljom, Verom i Đokicom u šaljivoj sekvenci, uzetoj iz njihovog nastupa u TV seriji „Servisna stanica“. Nakon toga se je žurno moral vratiti u Beograd na probu kazališnog komada, „Sumnjivo lice“, od Branislava Nušića.

Niti Ckalja nije mogal ostati do kraja priredbe, jer je moral žurit u TV Beograd, gdje je imal nastup „u živo“. Ne znam, gdje smo mu se više nasmijali, dali na sceni ili iza kulisa. Tu sam saznal, da je on u mladosti završil veterinu, ali kada se pojavil onda su krave i svinje krepavale od smijeha, odlucil je da ide glumiti, jer mu je to bilo predodreCeno od samog roCenja na 1. 4. 1923. godine. Glumil je ozbiljne ljude, a mi smo se valjali od smijeha, cim smo ga vidli.

Sigurno da ćemo pamtiti njegovu pohvalu našeg programa, kojom se prikljucil pohvalama i ostalih gostiju. Najupecatljivije je bilo i to što su rekli svi gosti da im je bilo drago i prava uživancija nastupati u našem programu.

Nakon jednog solo nastupa sa aktualnim vijestima iz „Vesele veceri“, emisije radio Beograda, u zadnji tren je odjuril pravac Beograd. Njegovi kolege i kolegice su komentirali:

- Tako mu je bilo lepo ovde, da je zaboravio na vreme…
- Ma nema bre šanse da stigne na snimanje…

Program je završio, publika je cetiri puta aplauzom pozivala izvoCace pred zavjesu, oduševljenje programom je bilo veliko.

- Ajde bre, sad će Ckalja… pali taj televizor u coše, pa će da vidimo njegov nastup…
- I ju! Vidi bre, što je to ovde? Pa to je ostao njegov tekst!
- Ajde ne panicari, bre, on ga nije ni procitao…
- Važno je da zna, što će da igra…

Mi smo imali malu zakusku sa našim dragim gostima, koja je nastavila veselo raspoloženje sa kojim smo odigrali predstavu. Bili smo jako zahvalni i ponosni, što su nam došli u goste veliki glumci ondašnjeg glumišta, što smo im u jednoj zdravici lijepo izreceno, još lijepše sroceno, uputili.
A ovako je završili:

- …ovu cašu, punu zahvalnosti i poštovanja, dižem u ime svih ucesnika programa i cijele vojne pošte 1063, našim dragim i cenjenim gostima, uz želju za dug i uspešan život, pun zdravlja i veselja!

Redale su se zdravice, ali je na TV poceo nastup naše zvijezde humora i smijeha Ckalje. Svi smo se nagurali oko TV prijemnika da vidimo i taj njegov nastup.

Nakon što smo pogledali, naravno uspješan nastup Ckalje, vratili smo se za stol. Tu mi je Đokica Milaković rekal veliki kompliment:

- Mladi kolega, ona vam je pantomima izvanredna. Tako ste napunili pozornicu iluzornim namještajem i dobro ste se kretali meCu njim, a dugme je dobro prišiveno…

Iz usta velikog glumca, ovo mi je bilo više nego priznanje, a svima nama, veliki poticaj za daljnji rad. Koliko je u svemu tome užival naš puki, da i ne govorim.

VOJNIČKI FILMOVI

Prekopaval sam stare papire u potrazi za tko zna cime, našal sam već požutjeli papir iz davnih vremena. Nemam pojma kak je ostal tak dugo tu, ovak u komadu i žal mi je kak cucku, kaj nisam na njemu napisal datum, jer znam da je to ostatak iz mojeg vojnikovanja, al bi bilo guba da ima upisan dan nastanka. Ja bum vam ga u cijelosti prepisal, makar znam da bu vam ga teško skužiti, jer su mnogima pojmovi iz prve kolone strani i nepoznati, a u desnoj koloni su filmovi od kojih je tek nekoliko ostalo u analima kinematografije, a kamo li u našim sjećanjima.

Vojnički filmovi:

Ustajanje Dobar dan tugo
Namještanje kreveta Momak za sve
Fiskultura Hrabri i smjeli
Umivanje Neki to vole vruce
Dorucak Gorka riža
Smotra Artisti i modeli
Takticka obuka Heroji su umorni
Povratak s poligona Heroji su umorni
Odlazak na zbor Krvavi put
Pošta Veliko išcekivanje
Zapovijest Smrt dolazi
Odlazak na rucak Brži od zvuka
Vecera Mutne vode teku
Spavanje Daleko je sunce
Dežurni u ceti Veliki diktator
Desetar Alibaba
Odjeljenje 40 hajduka
Požarni Nevino osuCen
Kupanje Pet minuta raja
Kantina Dvoboj na srebrnom potoku
Ambulanta Slatki život
Zatvor Pakao
Kurs kom. Odjeljenja Put u visoko društvo
Odlazak na odsustvo Zbogom oružje
Izlazak u grad Jedan dan života
Kasarna Deveti krug
Noćna vježba Noćas nastupamo
Uzbuna Cirkus
Gađanje Hitac u prazno
Radni vod Nepoznati lopovi
Prekomanda Vlak bez dnevnog reda
Posjeta Sreća u torbi
Posjeta djevojke Povratak u život
Odlazak iz armije Divljac je puštena
Put kući Vlak bez voznog reda



Malo sam toga donesal sa sobom iz vojske, a i to malo se zagubilo i pokraj moje navike da cuvam stvari kak hrcak. Bili su tu neki novinski clanci, slike, primjerci sacuvanih „Džepnih novina“ i još nekih sitnica, kao što je moj prvi elektricni brijaći aparat „Philips“, koji je još u funkciji.

Pa kaj onda, ak necega nema, ja sam još tu sa svojim sjećanjima, koja sam vam del na papir u nadi da bu to ostali i možda zutra nekoga zainteresiralo, kak je to negdar zgledalo služiti vojsku.

Cijeli sastav zabavne priredbe ide na gostovanje!

Zimsko je vrijeme. Još nešto više od mjesec dana da napustimo ovu godinu, cijeli sastav ide na gostovanje. To više nije bilo kakav sastav, već je to ansambl kulturno zabavnog programa. Teško je povjerovati, zabavni program sa kojim smo nastupali po školama, mjesnim zajednicama Zemuna i Beograda, je dobio na vrijednosti i spominje ga se sa respektom. Ugovoreno je gostovanje, turneja.

Dobili smo na raspolaganje veliki udobni autobus i krenuli na put. Nastupat ćemo sa kompletnim programom u mjestima OCaci, Garda, Bac, Deronje, Vajska i Karavukovo. Tko bi zapamtil redosljed kojim smo išli, kao i to, ako je koji gradić ili mjesto ispušteno.

U svakom mjestu dajemo kompletnu priredbu u trajanju od 2 sata, a nakon toga, se ide na veceru, bogatu zakusku. To sa cime su nam napunili stol se moglo mjeriti sa bogatijim svatovima. Tu je bilo zbilja svega za piti i jesti. Nicega nije falilo i ne daj Bože da necega nije bilo, osim možda, obicne vode??? Kao da su se natjecali, tko bu nas bolje ugostil. To je bil još jedan veliki napor, koji smo trebali „podnesti“.

Na svakom rucku i veceri, redali su se svi opcinski i mjesni dužnosnici i sekretari sa hvalospjevima o našem ansamblu, programu i naravno, Titovoj Gardi JNA.

Poslije vecere orkestar ide svirati za cagu, igranku. Obicno se ide u neku veću sportsku dvoranu. Na brzinu se spajaju pojacala i razglas, pa kreće veselica.

Priredba je trebala pocinjati izmeCu 16:00 i 17:00 sati, a caga poslije 19:00 sati, pa do 23:00, ali cešće do sitnih noćnih sati. Oduševljenu mladež nije bilo svaki puta moguće napustiti u odreCeno vrijeme, pa smo koji puta zaglibili do jutra. Clanovi orkestra su koji puta i poslije svirke znali „zaglaviti“, jer tamo jako vole vojnike, a cure ih obožavaju, narocito gardiste, da ne velim svirce…

Nakon kratkog spavanja i dorucka, sjeda se u autobus i kreće u slijedeće mjesto. Tamo nas ceka rucak i poslije njega, nastup. Sve je najavljeno i dogovoreno. Bili smo oduševljeni sa spoznajom da idemo na turneju i nismo bili svjesni napora koji nas tamo ceka.

Bili smo dobro uigrani, pa smo scenu, garderobu i šminku obavljali jako brzo pred sam nastup. Uz sve već opisane tocke, obogatili smo program sa folklornom skupinom, koji su nastupali sa dva-tri narodna kola. Djevojke sam uspio „dobiti“ u Zemunskoj višoj pedagoškoj školi i Voždovackoj gimnaziji, jer smo mladića imali dovoljno.

Glas o našem programu je bio brži od našeg autobusa, tako da su ljudi već rano poslije podne dolazili zauzeti mjesta u dvoranama domova kulture. Kada smo dolazili, zatekli bi mnoštva ljudi kako cekaju da se otvore vrata gledališta. Kada su vidjeli naš autobus kako dolazi, napravili bi koridor i uputili nam veliki pljesak dobrodošlice. Gledali smo ih natiskani na prozore i pozdravljali ih, a u nama je raslo uzbuCenje. Srca su mahnito kucala od sreće i uzbuCenja.

Od svih u ansamblu je najbolje funkcioniral orkestar. Imali smo veliki broj nastupa i preboljeli smo one prve groznice, ali treme pred nastup se nikada sasvim nismo riješili, jedino što smo je znali možda bolje sakriti.

Stojimo na pozornici iza spuštene zavjese, vrše se pripreme. Orkestar zauzima pozicije jer će on otvoriti program. Bacaju se posljednji pogledi kroz odšrinut zastor prema punom gledalištu. Pocinje se otvarati zastor, a Kosta svira "rastegnuti" uvod melodije "Jabuke i trešnje". U natrpanoj dvorani, publika stoji i u prolazima izmeCu redova. U gledalištu zavlada mir. Iako je vani snijeg i bjelina zime, mi nudimo publici "Kompot" od jabuka i trešanja. Priredba pocinje!

VOJNIČKA IGRA – ZUCA

Ne znate kaj je to „zuca“, „zuj-zuj“? pa to je naj bolja intelektualna vojnička muška igra za dokolicu, koje ima na pretek. Ograđen sa zidom od civilizacije, okružen sa svime i svačime, veliki je dio pristaša te nazovi „igre“ pravila su jednostavna. Dali brojalicom, ili dobrovoljno se odredi „zujo“ (prva žrtva). On savine desnu ruku koja je uz tijelo i podigne je tako da dlanom zakloni oči, kako nebi vidil šta mu se događa sa njegove desne strane. Zatim ispod pazuha desne ruke progura šaku lijeve ruke i nasloni ga prema ramenu, tako da je dlan okrenut prema van. Uf, kakva komplicirana poza? Nakon par puta, svatko bi shvatil kak se treba postaviti i da treba stati u mali raskorak, radi ravnoteže.

Suigrači bi se natiskali iza leđa „zuje“, dok jedan od njih zamahne otvorenom rukom i pljesne po dlanu „zuje“. Odmah kako je pao udarac, svi suigraći drže u zraku, prema „zuji“ podignuta dva prsta desne ruke i u jedan glas zuje, kao muhe, ose, bumbari… ili kak hoćete. „Zujo“ se okreće i gleda nevina lica i među njima treba pogoditi od koga je primio udarac.

Prava „muška“ igra za dokolicu i relaksaciju. Znalo se tu udariti i tako jako, da bi „zujo“ dugo lovil dah i trljao brideči dlan. Zabavno, nema šta. Ne prihvatiti ponuđeno učešće u toj igri je bila sramota, a isti bi bil podvrgnut uvredama u vezi muškosti i još mnogo čega.

Moral sam i ja prihvatiti uljudni poziv, da se malo zabavim sa dijelom moje desetine. Prihvatil sam, pa kaj košta, košta. Zujo je bil desetar Jozo. Gurnuli su me napred da ga ja lupim. Kaj sam drugo mogal, nego ispružiti dlan i o okinuti jedan kratki udarac po dlanu grdosije, kojoj nisam dosezal ni do ramena, a njegova lopata od dlana, je bila po veličini za moja tri dlana. Odjeknul je udarac i mi svi počeli „zujati“, onak ispruživši dva prsta prema Jozi.

Zzzzzzzzzzzzzzzzzzz! Zzzzzzzzzzzzzzzz…
- Uf, ova je bila žestoka… Uf čoče, taj me dobrano opali! Stani de da ja malo udahnem…
Zzzzzzzzzzzzz…
Eeee, to je bila tvoja ruka!

Kaže Jozo i pokaže ljudinu od 100 kila pokraj mene. Nije pogodio, pa opet zauzme položaj „zuje“ sa okrenutim dlanom. Sada su me moji „suigrači“ gurali da ponovim udarac. Kada je tome već bilo tako, ja onak ohrabren, udarim malo jače, da je sve zazvovilo.

Zzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzz…
Uf, uf,… Bogu mi, ova je bila žestoka, ma to možeš samo ti…

Pokaže Jozo najjačeg među nama, onog 100 kilaša.

- Ma di bi ja tebe… bolan Jozo, matere mi, ja te samo mazim… di bi ja tebe?

Opet Jozo zauzme pozu, a ja se izvučem iz grupe i krenem prema klupi ispred zapovjedništva baterije.

- Nemojte zamjeriti, ali to je grubi sport za mene, a ja moram čuvati svoje prste za gitaru…

Dobro sam se uspio izvući, jer da je Jozo povjeroval da sam ga ja to vudril, mislim, da me samo malo potapšal svojom ručetinom, bi me odbacil na drugi kraj piste za postrojavanje, al je bilo nezgodno kaj su to drugi skužili da imam „tešku“ ruku, kaj nije bilo za očekivat od nekog, kaj nema ni 60 kila.

PRVOMAJSKA PARADA

Zavladala je velika napetost u kasarni. Svakom velikom dogaCanju prvo krenu glasine iz «povjerljivih» i «dobro upućenih» izvora. Znaci, što je veća tajna, brže nam doCe do uha sa puno detalja. Ova je krenula kao «prvoaprilska» šala, ali smo brzo skužili da u njoj ima više istine nego šale, kao mnoge bi stvari bile šala, da nisu istinite.

Naša će LPVO Pukovnija nastupiti u velikoj vojnoj paradi povodom 1. maja. Možete si zamisliti ushićenje, u velikom defileu kroz Beograd, mi ćemo prolaziti ispred tribina na kojima će biti cijeli vrh SFRJ na celu sa našim vrhovnim zapovjednikom, maršalom Titom. Punili su nam uši sa velikom ulogom i cašću, pokazati svojoj zemlji i svijetu svu snagu i sjaj JNA, koje smo i mi pripadnici, u sastavu gardijskih jedinica, najbližih maršalu. Kad sam si razmislil, nije to baš niti macji kašalj biti tak pocašćen.

Culi smo, kak se na Banjici, Voždovcu i Topcideru već sakupila velika vojska i da su pocele pripreme. Velik je broj bil onih koji buju stupali u tom mimohodu. Oni su već svakodnevno lupali «strojevi korak» i uvježbavali poravnanja po pravcu i dubini. Svi su morali biti kao jedan, a radi svake uocene greške, vježba je ponavljana, sve dok svaki ucesnik nije postal mašina za stupanje. Veliki dio je završil u bolnici VMA sa bruhom. Dobivali bi ga od bjesomućnog udaranja punim stopalom u asvalt, od cega si mogal dobit i potres mozga. O žuljevima koji su bili tak normalna stvar, nebi trebalo niš posebno reci, osim da žulj nije bil razlog za osloboCenje od stupanja. Tek vece upaljene rane su se sanirale. Svaka je postrojba imala sa sobom svoj sanitet, koji je imal fest posla po toplom suncanom proljeću.

Toplina i napor su uzimali svoj danak na svoj nacin. Svi oni koji su htjeli na bilo koji nacin izbjegnuti taj nepodnošljivi dril, ubrzo su shvatili, da im je jedini izlaz, odraditi paradu do kraja, jer su ubrzo «shvatili» svu svoju veliku ulogu u toj predstavi.

Naši su se topovi i vozila friško pofarbali u specificnu SMB, farbu svojstvenu JNA. Cak su pofarbane i naše Aamericke» ANGRC bile friško pofarbane. Saznali smo, kak bumo zgledali. Te velike radio stanice bumo držali na leCima, a u nosac štap antene bu se upiknul izolator sa dugackom štap antenom. Za one kaj ne znaju, ti radio ureCaji nisu u opće predviCeni za rad u pokretu, na leCima, kao RUP i još dosta drugih prašinarskih stanica domaće proizvodnje. Tak smo i mi otišli na Topcider, na skupne pripreme.

Dobili smo nove uniforme, novo remenje, kaiševe i uprtace i nove cizme. Moje su bile prva klasa i kaj je najbolje, prva liga. Naime, jedna je sara bila kruta kak da je od pleha, a druga tak mekana ko da je od dreka. Probal sam reklamirati, ali su me tak lijepo otkantali, kak to ima bit, pak sam zašutil, jer nije na meni da mislim, jer oni znaju, kak ogledno izgledaju pripadnici elite JNA. Naravno, kada smo se pojavili na Topcideru, bilo je smijeha do suza, kada sam stupal strojevi korak pred pajdašima sa jednom cizmom do koljena, a drugom, kaj se sfrknula do gležnja. Našal se tu i fotoaparat, pak me pajdaš slikal, a tu sliku sada išćem, da pokažem kak zgleda Gardista, živa karikatura.

Vjerojatno su imali praf, jer se nas vidlo samo od struka prema gore, kaj smo sedeli po cetvorica na klimavim drvenim klupama. Na leCima su nam bile ANGRC sa klimavim držacima antena. Na prsima smo držali automate sa noževima na cijevi. Vozili smo se i škiljili, dali su nam antene poravnate na leCima i noževi automata na prsima.

Sve bi bilo dobro, da nisam imal peh. Na jednom silaženju sa kamiona, iskliznula je antena (nicim ucvršćena) iz nosaca i preko moje glave, aterirala na betonsku pistu. Velika glava izolatora izraCenog od keramike i bakelita, rasipala se po betonu. Pocela je dernjava oficira i kaplara o nepažnji, o namjeri, a nitko se nije obaziral na naša upozorenja, da se antene moraju osigurati, jer se klimaju i samo mali potres kamiona bu ju izbacil iz ležišta.

Sastavljen je zapisnik, a protiv men je povedena ni malo ugodna istraga KOS-a i kak se sve nisu zvale službe sigurnosti JNA. Skoro kao državni neprijatelj br. 1, imal sam dojam da buju me streljali. To je po njima bila namjerna destrukcija, uništavanje imovine JNA, i SFRJ. Istraživalo se koga imam u inozemstvu, neprijatelj iz vana, neprijatelj u nutra. Sada imaju neodgovornog pocinioca. Bogmeć, su me jako preplašili, a scena ispitivanja i optuživanja se nerado sjećam, a dosta sam detalja zbrisal iz memorije.

Pošto smo se našli iz raznih postrojbi na pripremama za paradu, umor priprema nije umanjio veliki skup mladosti na jednom mjestu, jer sav dril i napor nije smanjil veselja susreta. U cijelom tom redu, šminkanja JNA, ja sam bil ogledni primjerak urednosti i kvalitete opreme, sa svojim cizmama, a moja prica, kak sam postal državni neprijatelj br. 1, jer nisam dobro sa robusnom ANGRC odglumil suvremena sredstva veza jake JNA?

Došal je i taj veliki 1. Maj, veliki praznik. Na ulicama Beograda su bili postrojeni ešaloni, brigade i svi rodovi JNA, mornari, avijaticari, prašinari… i naravno naša pukovnija. Ipak je to bil veliki doživljaj. Dugi kordoni graCana, koji su nam mahali zastavama, veliki puhacki orkestri su svirali borbene marševe, a na velikoj okićenoj tribini na Terazijama ispred Skupštine SFRJ, bil je veliki portret našega Maršala koji je sa svoga pocasnog mjesta, okružen partijskim visoko dostojanstvenicima salutiral i pozdravljal mahanjem rukom, a mahala nam je i njegova Jovanka. Cijelu paradu je prenosila JRTV. Iz razglasa se cula najava slijedećih koji će proci ispred pocasnih tribina:

- A sada nastupa ešalon, gardijske pukovnije lake prtuvazdušne obrane, sa svojim borbenim sredstvima, kojima brane nebo naše SFRJ. Na celu ešalona je komandant gardijske pukovnije lake prtuvazdušne obrane, major Vinko Frleta!

Mi smo se onako ukrućeni provozali u našim kamionima i ponosno ravnali naše klimave antene, na radiostanicama koje nikada na takav nacin neće držati vezu, ravnali naše noževe na automatima i naše noseve, koje smo okrenuli na pozdrav prema pocasnoj tribini. Ja sam jedva cekal da to cudo od stanice skinem sa leCa i da vratim novu opremu skup sa cizmama, jer sam u svojoj staroj uniformi više licil na vojnika, kaj u stvari nigdar nisam ni bil.

SUSRET SA ŠKOLSKIM KOLEGOM

Na pripremama za paradu, u velikim begradskim kasarnama se sakupila vojska svih rodova i tko zna sve od kuda. Za vrijeme odmora poslije rucka, najprometnije mjesto je bila vojnicka kantina. Prava relaksacija, izmeCu SMB uniformi koje već tak dugo gledaš i svakog dana susrećeš, evo od jednom prilike da se u toj monotoniji pronaCe i neko poznato lice. Sve je puno naših vršnjaka i bilo bi nevjerojatno da nekoga ne naCeš, iako smo svi nekak jednaki u tim uniformama. Pa cak i same uniforme tak promjeniju face, jer ih još uvjek pamtimo onak u šarenilu civilki. Sve je nekak SMB.

Meni se to upravo i dogodilo. Zapravo, on je pronašal mene. Sedel sam sa društvom iz moje komandne baterije i mljeli smo već potrcane gluposti o smislu parade i o paradi kao maksimalnoj gluposti za ubijanje mladosti. Žal nam je bilo onih koji su radi vježbanja strojevog koraka završili u bolnici sa bruhom ili suncanicom. Žuljevi su bili, već normalna stvar, ako u tomu svemu ima nekaj normalnoga.


- Hej Žac! Jesi to ti?

Pogledal sam u smjeru od kuda je dolazil glas. Pogledal sam to lice, bil mi je nekak pre star ba bi bil moj kompa, makar mi je glas nekak poznato zvonil. Bil sam bunjen i zatecen.

- Jesam Željko, ali koji si pak ti? Nemoj se ljutiti, jel se mi znamo, ili si me s nekim zamjenil?
- Željko jesi, onda si iz Zagreba?
- Jesam…
- Išal si u Elektroprivrednu školu?
- Jesam… al mi još nije jasno…
- Strojar?
- To se razme…
- Kaj onda zajebavaš, ja sam Đumla!
- Ma kaj ne veliš? Sad sam ti malo bolje pogledal kvaku na surli… Pa to si zbiljam ti? Oprosti Đumla, prijatelju, nisam te prepoznal…
- Kaj se sekiraš, nisi ti jedini…kaj mi je to rekal… Srel sam i malog Iveka iz «C» razreda…
- Nemoj se ljutiti, iskreno ti velim… deset let si mi stariji, a sad bu dve godine kak se nismo vidli…
- Je, vrijeme je protutnjalo… neg di si ti završil?
- Ja sam ti u Zemunu, u Konjickoj školi. Tam ti je laka PVO pukovnija. Ja sam vezista u prvom vodu komandne baterije. Kak se tu veli: «Banja armija!» Sviram u orkestru na priredbama, subotom za cagu… u ženskom internatu više pedagoške škole… Kad tak nekaj delaš, odma si kinfa… pak ni komadi nisu problem. Više sam vani nek u kasarni i više sam uz gitaru nek uz pušku. Škvadra je fora, tu se malo fura JNA… bar za mene… ne znam, jel me moreš zamislit ko vojnika? Gadi mi se, al tak, kak je sad, potpisujem još jedan vojni rok. Di god dojdemo, klope i cuge ima koko hoćeš i boli me kita za vojsku, osim kaj moram nosit tu uniformu, a i to mi je zeka-peka.
- Nisam znal da sviraš? Znam da si u školi vodil foto sekciju, da si bil zajebant i dobar fernd. Cesto se sjetim kak si mi pomogal spigat onaj drot za crtu u tri projekcije. Ma ti si uvjek bil macak, kaj se zna docekat na sve cetri. Pak se sjetim i tvoje maturalne teme. Uvjek si fural fore…
- Ma kaj god, to mi je bila zeka, nego di si ti, kak si kaj?
- Ja sam nahrdal. Tu sam u Beogradu u 101. gardijskom pješadijskom puku…
- Daj ne seri…Ti si u zloglasnom «stocrnom pješadijskom»? Kaj zbilja tak crni?
- I više od toga. Kak smo tam došli, pocel je takav dril, da nemreš vjerovat. Osim dernjave i štajganja na svaki tvoj pokret te izluCuje. Još kak smo imali kofere, nisi ga mogal tak složit da bi kaplaru bilo dobro. Okrenul bi ti ga naopak, da se sve streslo po podu, pak si ga moral ponovno slagat. Onda smo dobili drvene ormariće. Kad ti je kapo otprl vrata, iza vratiju, je ono na policama moralo biti ravno, speglano, kak da si na daski nacrtal pruge. Samo jedan vuglek od maje ili šulje, nek nebu na mjestu, ormar se jednim pokretom ruke, uz dernjavu da si nesposoban da živiš, stresal cijeli sadržaj na pod. I to nije bilo sve… nakon toga ti je bila obavezna kazna, od ribanja šekreta, do sakupljanja lišća po krugu ili ravnanja pjeska… i kaj sve nisu zmislili… neznam di su našli sav taj ološ i dali im na rukave cvarke da muciju ljude… a ti kak god da si prošal, moraš reci da si mogal proci i gorje. Nemaš se kome požalit i nedao ti Bog da se požališ, jer buš žalil kaj si se požalil…
- Ma daj… briši… cul sam da je «stocrni» opaki, al da je to tak kaj veliš, nisam ni misliti mogal…
- Kaj god, to je samo jedan dio price. Ak ti se dogodilo da si rekal «Razumijem», mjesto «Razumem», onda si ševil ježa u leCa… Više voliju vraga neg nas… A za praf, nas se bojiju, pa se iživljavaju u moći moju im daje cvarak… Naše vježbe su opako iscrpljujuće, a stega, kakve nigdje nema ko tu… Možeš si zamislit podizanje logora u sred zime, na minus 150 – 200, na Delibatskoj pješćari, kada je sve zmrznuto, da je pjesak tvrCi od betona, da nemreš cavel zabit, a morali smo dizat šatore. Onda smo ukopavali rovove punog profila, a kramp se odbijal od pjeska, ko od betona…
- E, moj Đumla, pa ti si naje… ko žuti macak? Sad mi je jasno zakaj si se tak postaral, na suncu su te spržili, a na ledu zmrznuli? Onda je kod mene u Konjickoj školi i više neg «Banja armija». Naši nam desetari nisu dali dugo slagati krevete, da bi bili i ostali «prva liga», a takticke vježbe su nam «pic-nic», uživancija. A mi smo mislili kak su naši kaplari frajeri? Pa ti si praf za praf na robiji, a ne na odsluženju vojnog roka?
- Ma daj, kinfa, na robiji imaš neka prava, a tu nisi ni covjek… tu si velika nula… ovo tu mi je sada banja na ovoj pripremi.
- Da su ti zvadili mast, jesu, da su ti krv i živce popili, jesu, ali su te tak fest promjenili, da mi se nisi javil, ja te nebi prepoznal… Nemreš vjerovat…

Moja je škvadra zašutila oko nas i pozorno su slušali nevjerovatne price mog školskog prijatelja. Svašta smo već culo o «Stocrnom gardijskom pješadinskom puku», pa smo mislili da su to pretjerivanja. Sada smo imali živu priliku slušati iz prve ruke, moj Đumla je bil žalosni svjedok. Tu smo se razišli i na žalost, poslije se više nismo sreli.




TKO MI JE UKRAL DVA BOŽOĆA I NOVE GODINE?

U jesen sam pocel odsluženje vojnog roka, docekalo me dosta stvari o kojima sam slušal od starijih, kao koferi, dugi vojni rok (24 mjeseca), slamarice, popara, obojci i tko se može više sjetiti divota koje su resile vojnicki život. Za kratko vrijeme od kak sam došal u vojsku, se dosta promijenilo. Tak je došlo i skraćenje vojnog roka na 18 mjeseci. Kak god sam si racunal, dva Božića i dvije Nove godine bum docekal u uniformi, daleko od doma i porodice.



Upravo dok ovo pišem, treći je tjedan Adventa, a da ne kažem koliko godina je prošlo od dogaCanja koja opisujem i postajem sve svjesniji kako sam ušal u tamnu ulicu mojih sjećanja. Do sada sam se lakoćom sjećal starih fora i slike su same dolazile pred oci, a u nekim slikama se mutil vid od suza zakotrljalih niz obraz. Ovo je nekaj jace i mucim se pokrenuti sjećanja, meCutim, kao da su zakljucana, kao da mi nisu dostupna, kao da toga nije niti bilo? Pa nije to neki mali beznacajan dogaCaj? I manje važnih sam se sa lakocom sjetil, naprosto su se sama koturala i prelazila na papir.

Tek tu i tamo se pojavljuju mutne slike. Zimsko je hladno jutro, budi se novi dan tek pristigle nove godine. Ja hodam sam pustim ulicama središta Beograda. Okićene Terazije odaju praznicni ugoCaj. Okićeni su i osvetljeni borovi u parkovima, pa i stabla drvoreda puna su malih šarenih lampica. Na plocnicima su hrpe snijega, a travnjaci se bijele u zimskom ugoCaju. Ispred ulaza u hotel, na pustoj terasi orkestar svira budnice. Zagrnuli na sebe zimske kapute, iznjeli instrumente i glazbom docekujun raCanje sunca, prvi puta, prvoga dana u ovoj godini. Malo niže, na drugoj strani terazija, je hotel Moskva. Na plocniku ispred ulaza veliki orkestar svira «U ranu zoru…», oko njih su gosti hotela, koji su tu docekali Novu godinu, i sa bocama i cašama u ruci pjevaju u sav glas i nazdravljaju dolasku zore.

Kao zvona crkvi što oznacavaju puni sat svojim zvonima, orkestri i kapele ispred svojih lokala, kafana, hotela, pozdravljaju roCenje prvoga dana u novoj godini. Cuju se «Tamo daleko, daleko kraj mora», «Marš na Drini», «Ponocni zvon», «Marijana», «Još jedna litra i sifon»… sve se to sliva u jednu zajednicku melodiju, koja nosi puno želja u novu godinu i briše sve loše iz stare da se ne ponove. Ja sam tu, ali ne znam od kuda sam došal, di sam bil i prema kuda idem?

Dolazim do Skadarlije. Kapela žicanih instrumenata, i velika grupa gostiju puni korjandola i šarenih papirnatih traka

- «Ponoć, već je davno, davno prošla,
al' Marjana nije došla…»
- Stani bre vojnice! Gde si navro?
- Pa… idem ja…
- Nema nigde da ideš! Sretna ti Nova godina!

Još se nisam niti snašal, a u ruci mi je bila puna caša i redaljka veselih cestitara. Kucni se sa svakim, sa svakom, izljubi se popij cašu za zdravlje, pa onda za sreću, pa tako redom. Oni su još u zaletu od lani, a ja ne znam od kada? Već je krenula nova pjesma:

- «U tom Somboru,
svega na volju,
svega ima, to istina,
cak i žene piju vina
u tom Somboru…»

Malo sam zapjevao s njima, a kada su se oni poceli vraćati u lokal, ja sam se oprostil s njima i nastavil put… vrti mi se pitanje, od kuda idem? Kamo idem? Odgovora nema. Idem pustim ulicama i susrećem vesele grupe koje se vraćaju kući sa doceka, ili mijenjaju lokal? Svaki susret, ponavljanje cestitanja, kao da smo se sreli stari znanci, zagrljaji, poljupci i nekoliko gutljaja iz flaše koja ide u krug, a ja idem dalje «u svoj nespokoj»…

Onda puca film, nema slike nema tona… Znam da mi je iz Zgreba trebala doći cura Vesna, ali niti to nisam siguran? Vjerojatno smo trebali biti zajedno, ali nismo? Kada, gdje, zašto, kuda, s kime… odgovora nema. Od kuda sam se stvoril tu u centru Beograda. Dva Božića, dvije Nove godine su mi jednostavno ostale negdje daleko, daleko u nekom skrivenom kutku mojih sjećanja. Dali su tamo ikada bile, u toj blagdanskoj noći, ili je to samo privid? Verojatno ih zna onaj moj drugi ja i to cuva za sebe, ili krije od mene, jer to možda i nije tako važno i sigurno nije lijepo da se toga sjetim. Da mogu, ja bi ga pital zakaj mi baš to neda? Ali kaj da ga pitam, kad odgovora nema.

Možda ga je obrlatil neki zeleni Grinch, koji mrzi Božićne blagdane, mrzi da se ljudi daruju, vesele, sve mu to smeta? Kaj god, sa takvim se ja sigurno nebi družil. Nemam kaj skrivati i nemam se nicega sramiti da bi to trebal skrivati, jer sa svim tim i sve to cini mene i to sam ja. Ak bi nekaj maknul, to više nebi bil ja.

Kada razmišljamo o životu, od jedanput nam se javljaju ovakve kratke ne vezane slike, flash backovi, bez reda i znacenja, a ostavljaju iza sebe otvorena pitanja, na koje nemamo odgovore.

Ovo kaj mi se skrilo, nek bu tak kak je, možda cak i nije još vrijeme da to doCe na red, pa na posljetku, kakve veze imaju Božićni blagdani sa odsluživanjem vojnog roka, jer u ta vremena vjeri i vjerovanju nije bilo pristupa u JNA kasarnu, niti u rijeci, niti u misli, pa kaj se onda ja tu lomim?

NOĆNI JAZZ SESION U KASARNI

Pravi praznik za uho i dušu su bile noći kada je dežurni oficir kasarne bil zastavnik Zagorac. To mu je bilo prezime, a sa našim hrvatskim Zagorjem nije imal nikakve veze. Meni taj covjek nikak nije pasal u vojnicku uniformu, pa sam se cesto pital, dali je on simo zalutal? Onak punašan, plavokos nježnih i dobroćudnih crta lica, licio je na intelektualca u uniformi. Nekak uniforma i on nikak nisu išli skupa. Tekar kada sm ga videl sa gitarom u ruci, bil sam siguran da mu u kasarni nije mjesto, iako nikada nisam saznal, kak je došal sim. Možda isto tako slucajno, kao što sam i ja došal do njega?

Jedan desetar, slavonaci iz Crvenke, je došal do mene u kancelariju, di sam pripremal program. Baš sam pisal kratki skec o vojniku koji izlazi sa curom u park, a tamo nema slobodne klupe. On dosaCuje ljubavnom paru na klupi, sve dok im ne dojadi i oni odu, kako bi on sa curom imal slobodnu klupu.

- Jel slobodno?
- Zakaj nebi bilo? Uđi…
- Ja sam Mata.
- Drago mi je, Željko. Škvadra me doma zvala Meki.
- Baš dobro, Meki, Mata…Mata, Meki? Cuo sam te kako sviraš, dobro ti ide.
- Paaaa, trudim se, kolko mogu…
- Ozbiljno ti kašem, dobar si, lipo te je slušat.
- Jel i ti nekaj sviraš?
- Brac, tamburu, onu našu Slavonsku i gitaru.
- Pa nisi se javil u naš orkestar.
- Nisam mogo, nisam imo vrimena, kada su drugi svirili, ja sam bio na kursu, onda sam morao zanimati sa remcima, pa opet kurs, a sada još malo pa ću kući.
- Viš vraga, sada mi je sinulo, nemamo ništa Slavonskoga u repertoaru…
- Što bi „Bećarca“?
- Ma, bilo kaj, ali se toga nitko nije sjetil.
- Dal znaš onu malu lastu, „Kolombinu“?
- Ne znam, kak ide? Evo tu su gitare… uštimane su…

Uzeli smo gitare, Mata je zapjeval ugodnim glasom za mene sasvim novu pjesmu koju do tada nisam cul:

- „… Odletjela je moja lasta,

malo gnijeto osta prazno,
otišla je dol' na jug,
tužno je,
moja mala Kolombina,
ja te molim vrati se…“

- Hej ovo ti je dobro, daj još jenput…


Već nakon trećeg ponavljanja, pjevali smo je u terci sa prekrasnom kontrom. Ta prekrasna melodija je ušla u uho i u srce. Zbilja je imal lijepi glas, i jako dobro je sviral, pa mi je bilo žal, kaj ga nisam mogal nagovoriti da svira s nama. No on je nagovoril mene. Rekal mi je da ima jedan oficir koji fantasticno svira „Jazz“, pa bu me pozval, ako hoću svirati s njima, kad bu on dežurni u kasarni.

Došal je i taj dan, zapravo noć, kada je zastavnik Zagorac bil dežurni oficir kasarne. Do ponoći je moral biti u „dežurani“, a tak smo zvali kancelariju pokraj prostorija gdje su boravili stražari. Poslije pola noći, službu je preuzel njegov zamjenik, a mi smo otišli u njegovu baterijsku kancelariju. Tu smo se upoznali i uštimali gitare. Zagorac je vodil i soliral, a mi smo ga pratili. Svirale su se lijepe stare stvari kao „Caj za dvoje“, „Ljetno doba“, „Kad sveci marširaju“, „Zvijezdana prašina“, „Obraz uz obraz“… Zagorac me podsjetil na mojeg susjeda iz Tkalcićeve, Ivicu Justina, koji nas je ucil svirati gitaru, a on je sviral sa svojim bratom i Đimijem Stanićem. Cesto sam moral pricati Zagorcu o njima, jer je već cul za njih.

Od melodije do melodije, sve smo se bolje uigravali i naprosto uživali u muziciranju. Za mene je to bilo prekrasno iskustvo, jer je gitara u pratnji imala skoro svaki takt drugi dur, mol, septimu, dim, maj… i kak se sve ne zovu zahvati na tih šest žica naših instrumenata. To je bila „Svirka za vlastiti groš“, jer smo svirali samo za sebe, bez publike, bez obaveze, pa smo se dosta puta upuštali i u improvizacije, pa smo bili oduševljeni, kada bi nam to „zazvonilo“ u uhu. Dobro mi je išlo imitiranje starog trubaca Sachma (Luis Arnstrong) i njegovog promuklog glasa. Kada bi se dobro „zagrijali“, zasvirali bi „blues music“, ali na poznatu narodnu pjesmu ili djecju brojalicu. Te su stvari u bluz ruhu zazvucale sasvim novo, prpošno veselo a uz sve to jako prepoznatljivo. Tako zaigrani smo znali docekati mnoga jutra, a Mata i ja smo opet, jedva cekali da Zagorac bude dežuran. U tim noćima smo bili sasvim izvan kasarne i vojnicke uniforme, bili smo negdje daleko od vojnicke svakodnevnice, koju će Mata uskoro napustiti, ja godinu dana iza njega, a Zagorac bu valjda našal druge gitariste za svoje nocne koncerte.

Zagorca sam doživio kao velikim gitaristom i covjekom koji jako voli svoj instrument, pa me cudilo da to skriva i nigdje ne nastupa, ili je to krio od nas, (ne sjećam se da nam je ikada prical o svojim nastupima???). Znal je slušati probe našeg orkestra u klubu, ali se nikada nije ponudil za pomoć ili da bi sviral s nama. U stvari je bil jako zadovoljan našom svirkom, a ja sam izbjegaval u orkestru puno pricati o zastavniku, virtuozu na gitari. Tu sam jako puno profitiral u mojem ucenju sviranja gitare, jer sam ju sviral kao samouk sluhista, pa mi je i danas krivo što se nisam više posvetil glazbi i školoval svoj po familiji naslijeCen talent.

BLAGDANSKA ISKRICA – PRAZNIČNA TRPEZARIJA

Ipak se vrati neki mali dio izgubljenog sjećanja na neke proživljene dogaCaje. Prva trpezarija u kojoj smo imali tri obroka su bili dugacki drveni hangari sa sa polukruglim stropom, pa sam imal dojam da kroz mala vrata ulazimo u tunel. Tu su nizovi drvenih stolova stolova i pokraj njih drvene klupe bez naslona. Na svaki stol su servirana dvanaest limenih tanjura i žlica, vilica i nož su bili rijetko u upotrebi, a na sredini stola su bile dvije zdjele sa velikom šefljom (zaimacom), ciji je volumen bil jedna porcija, kolko je stalo u tanjur. Pokraj toga je stajale dvije štruce kruha, podijeljena na šest «jednakih» dijelova. Ako je nekome trebalo još klope, mogal se javiti za «repetu», pa bi na taj stol eventualno došla još jedna zdjela klope. U koliko je u glavnom jelu bilo meso, svaki je dobil jedan komad, ali u «repeti» nije bilo mesa.

To sam već malo opisal, ali da se podsjetimo, kak je to bilo u normalnom životu. Kada je bila fešta, kao Svećana zakletva vojnika, Nova godina, Dan republike, RoCendan vrhovnog zapovjednika, maršala Tita, Dan JNA ili neke godišnjice borbenih brigada ili roda vojske. Tada je bila i trpeza bogatija. Za Novo leto bi nam dali juhu, pecenog pajceka, kaj bi trebal biti malo veći odojak, sa prilogom i nekakvom salatom, obavezna porcija kruha, a u limenom lonceku iz kojega smo obicno pili caj ili bijeli kavu (dorucak ili loja većera), dobili smo vino. Pokraj kruha je bilo narezane orehnjace ili makovnjace, onak za svakoga po jedna dobra šnita. Kad je pir nek je pir. Ipak je bilo nekak svecanije. Tada smo si mogli malo okititi i naše spavaonice i ucionice i skrivecki si cestitati Božić. Puno je otvorenije bilo 6. sjecnja, kada se cestitalo, na njihov nacin koji smo mi jedva docekali:

- Hristos se rodil
- Dok se vaš rodil, naš je već po svijetu hodil…

No vratimo se svecanoj klopi u trpezariji. Kada smo znali da nekaj takvoga slijedi, gledali smo da se sjednemo pokraj našis «suboraca» muslimanske vjere. Njima vjera brani svinjetinu i alkohol, pa se mogla ogrepsti dupla porcija mesa, a ti si mu velikodušno uzvratil sa malo od svojeg priloga. Nije to bilo tak loše, ali tu se skrivala i velika opasnost za one koji to nisu znali. Ak je muslić sel za stol i primil se jela, nedaj ti Bog da spomeneš, da je to kaj on jede svinjetina. Mogal si popušiti dobre batine, a u drasticnijim slucajevima i nož. Oni jedu meso i nije greh, ako im je «podmetnuto» nekaj kaj oni nebi smjeli, jer ih «neznanje» oslobaCalo odgovornosti pred Alahom. Grdo je bilo, ako mu je to upozorenje bilo dato od njegovog muslića, to je bilo tumaceno kao uvredljiva provokacija, gorja od kletve?

Pak onda nek netko veli, kak mi nismo imali fešte u JNA?

Uskoro su srušene stare drvene trpezarije, na veliku žalost štakora, jer im je tu bilo kraljevstvo ispod drvenog poda i plitkih temelja. Otvoreno je novo zidano zdanje sa velikim prozorima, puno svijetlosti i zraka. Sve je mirisalo po svježini. Dugacki pult prekriven sjajnim nehrCajucim inoks celicnim limom sa kadicama za podjelu hrane, zaštićen debelim staklom, iza kojega su se šepurili kuhari i trpezarci u cistim bijelim bluzama i kutama, a glave su im pokrivene bijelim kapama. Uzduž pulta je bila postavljena konzola od sjajnih cijevi, po kojima su klizali plasticni pladnjevi, a prolaz je bio ograCen niskom ogradom, protiv «padobranaca». Na pocetku pulta su stajali složeni pladnjevi, a do njih kadice sa sa novim priborom za jelo. Zamislite, mogli smo uzeti žlicu, vilicu i nož. Izbaceni su iz upotrebe limeni tanjuri, a umjesto njih smo dobili bijele plasticne zdjelice za juhu, veliki plitki tanjur za glavno jelo i mali tanjur za salatu i na kraju mali tanjur za kolać. Prostrana dvorana trpezarije bila je puna uredno složenih stolova za cetiri osobe i naravno, cetiri stolca.

Klopa se nije baš jako promijenila. U kuhinji su instalirani novi kazani i nova oprwma, ali su kuhari, recepti i namirnice ostali isti. Znaci, ostala bu najbolja klopa, na prvom mjestu, vojnicki grah, pa onda atomski kupus, mesna pecenja sa prilogom i tako redom. Kada sam pri klopi, nemrem a da ne velim, da smo samo jedanput za klopu dobili znamenitu vojnicku poparu (nekak skuhani stari kruh???). Znam da se puno govorilo o cicvari i popari, ali izgleda da smo mi «mlaCe» generacije bili osloboCeni od toga i mislim da niš nismo s tim zgubili.

Baš je bilo lijepo se sjetiti na dan cetvrtog Adventa, kada nam predstoje dani Blagdanskih delicija u krugu svojih najbližih, sjetiti se davnih dana. Uz ta sjećanja današnjica dobiva na vrijednosti, a sa time je i moja cestitka još iskrenija,

Pa neka vam Blagoslov ovog Božića donese zdravlje, sreću i mir pod Vaše krovove, a Nova godina zadovoljstvo, blagostanje i ispunjenje svih Vaših želja!

VOJNA VJEŽBA PVO

TEREN – LOGOR KOD ŽIČKOG MANASTIRA

Ljetno je doba, vrše se velike pripreme, sve se nešto ubrzalo, vlada neka napetost. Idemo na teren. Bit će neka vježba, PZO gaCanje u metu koju vuce avion MIG. Cijela se pukovnija pakira, a u kasarni će ostati najnužniji sastav i dio pozadine.

Mi glancamo naše Cipove „Dodge“. Kontroliramo komplete radio ureCaja i ostale opreme. Na kamion se utovaruju šatori i sanduci. Vrše se smotre i zadnje pripreme, u koje je ukljuceno informiranje o predstojećem zadatku. To će biti vojna vježba udruženog PZP, kao što bi bilo i u ratnim djelovanjima. Ups, to nije bez vraga, bilo bu ozbiljno. Ona naša takticka obuka do sada je bila samo igrarija. Sad idemo za „istac“, u nekaj pravoga.

Dat je signal za uzbunu. Svi se trkom oblacimo, uzimamo naoružanje, vozaci odlaze u vozni parki postavljaju vozila do komande naše baterije. Zadnje postrojavanje pod uzbunom, svi smo u stroju pod punom ratnom spremom. Cita se zapovijed i mi utrpavamo, po već uvježbanoj proceduri, našu opremu u Cipove i kamione te smo se u rekordnom roku postrojili. Svako je odjeljenje postrojeno pred svojim vozilom. Na Cipovima su već postavljene radiostanice i antene za rad u pokretu. Mi ćemo biti rasporeCeni duž marševske kolone i održavat ćemo vezu cijelim putem. U cijeloj se kasarni osjećala napetost.

Topovci su kvacili svoje topove za dajceve i dođeve teške kamione. Dat je signal za pokret. Vojnici uskacu u vozila, otvara se velika kapija kasarne. Na cesti Konjcke škole vojna policija zaustavlja promet i prvi komandni đip izlazi iz kasarne, a za njime cijela kolona i kreće niz cestu. Znali smo, to bu „usiljeni marš“, kaj znaci, do cilja nema pauze ni stanke.

Stigli smo do malog mjesta Žica i stali na velikoj livadi do malog brdovitog šumarka. Nama je odreCeno da podignemo šatore na jednoj zaravni u šumici, nedaleko od Žickog Manastira. Malo niže kroz travnatu udolinu je tekla mala rijecica, Žicka reka.

Odmah smo se podijelili u skupine i poceli dizati šatore, dok je druga grupa po logoru razvlacila telefonske linije i vezala ih na centralu u komandnom šatoru, našeg komandnog voda.

U samom pocetku logorovanja smo dobili zadatak da „isturimo VOST-ove“ i oformimo operativni centar. Tu smo već bili pravi maheri. Sada se pokazalo znanje steceno na brojnim taktickim vježbama. Sve je postavljeno u odreCeno, dato nam vrijeme. Veze su uspostavljene i pocele su naše najave situacije u „vazdušnom prostoru“. Vježba će trajati do opoziva.

Mi smo sa našim doCom imali poziciju na jednom lijepom proplanku. Naš šofer Kermendi, je bil dobar vozac. Zabil je dođa u sredinu jednog velikog grma. Mi smo oko njega vratili granje i đip je nestal u grmu.

Odmah je odreCen naš izviCac, koji će vidjeti gdje se šta može nabaviti. Kao i uvijek do sada, bil je zadovoljavajuće uspješan. Vratil se sa dva demižona domaćeg vina. Gazda nije štel uzeti novac.

- Što bre, da ja naplatim našoj JNA? Nemoj bre se vreCamo! Neka je vama u zdravlje i cast. Slave mi moje, kod mene je vojska uvek dobro došla!

Do vecere smo imali suhi vojnicki obrok, obogaćen sa domaćom „slaninom i hlebom“. Veceru nismo dobili, jer nas vozilo za opskrbu, naše pozadine, nije moglo pronaći. Tak smo dobro bili kamuflirani, da nismo trebali postavljati stražu i osiguravati položaj.

Drugi dan poslije ručka na položaju, dobili smo zapovjed da je ova naša vježba završena i da se povlačimo u logor. Da ne bi toga dana ostali bez obroka, već u jutro su dvojica dočekali opskrbno vozilo, preuzeli doručak, a kasnije na istom mjestu i manjerku sa ručkom.

Kada smo se smjestili u naše šatore u logoru, imali smo rekapitulaciju održane vježbe. Bili smo pohvaljeni od glavnog komandanta pukovnije Vinka i ocjenjivaca PZO, sa jako visokim ocjenama. Naš je kapetan Zirić blistal od zadovoljstva.

- Nego, bre drugi VOST, gde ste se izgubili, za celo vreme vežbe, nismo mogli da vas nađemo.
- Druže kapetane, tacno na koordinatama koje smo dobili, od tamo smo se javljali.
- Ma što bre koordinate? Zapovednik, kontrolor vežbe i jasmo vas tamo tražili.
- Druže kapetane, tako smo ucili da VOST mora da vidi, al ne sme da bude viđen. Veliki grm na proplanku, pokraj kojeg ste prolazili, tu smo bili mi.
- Što ste bre dobri! Vrlo dobro desetaru Bojane!
- Služimo narodu, druže kapetane!

Bili smo više nego ponosni sa tako dobro odrađenim zadatkom.

BOJEVO GAĐANJE ARTILJERIJE PZO- VATRENO KRŠTENJE

Mi smo nastavili sa „ljetovanjem“ nakon uspješno odrađene pokazne vježbe i kupali se u Žickoj reki. Za to vrijeme su topovci odmah poslije dorucka sjedali u svoje kamione i odlazili na pripreme za gaCanje na poligon gdje su bili postavljeni njihovi topovi 20 i 40 milimetara. Mi smo ih se nagledali na poligonu u Zemunu i nismo im zavidjeli kako skacu na topove, vrtiju cijevi, pratiju i našaniju zamišljene avione. Nekoliko puta dnevno su imali nalete pravih aviona, Galeba i Migova, pak su gaCali i u njih.

Iza svakog topa se nalazil kontrolor nišanjenja. Držal je u ruci ravni štap, kojega je poravnaval sa cijevi topa ispred sebe i videl je dali je nišanCija dobro nanišanil, dali je uzel dobro „preticanje“ prema brzini i udaljenosti mete. Okretale su se sumanuto rucice za okretanje topa po pravcu i elevaciji. Brujali su agregati topova koji su imali servo motore za pracenje mete, a nišanCija je držal polugu u obliku boomeranga, sa kojom je usmjeraval cijev prema meti.

Uvježbavale su se ekipe topovaca, koji su morali svoje zadatke izvršavati svi kao jedan. Ako je jedan zakazal, nije uspjelo praćenje, nišanjenje, pa niti nebi bilo pogodaka, da su imali municiju. Umjesto detonacija topova, kroz dreku komandi i odgovora nišanCija, na zapovjed: Pali!!!, culo se škljocanje mehanizama za okidanje.

Odletjeli su avioni iz vidokruga, slijedila je komanda:

- Isprazni, zakoći!
- Odjeljenje, zboooor!
- Voljno!!!

Vojnici bi krenuli preko livade u hladovinu šumarka. Skidala se oprema i raskapcale se znojem natopljene košulje. Pravo olakšanje je bilo skinuti suncem zagrijani šljem sa glave. Ispod njega bi im i mozak zakipil da nisu dobili dugo ocekivan u pauzu za odmor. Iz cuturica se popilo nekoliko gutljaja vode, da se smoće suha usta i osušena grla. Ostatkom vode su se polijevali po zagrijanom znojnom tjemenu i umival se znoj iz ociju. Iz borbenih torbi su se vadili rucnici i brisalo se znojno mokro celo.

Nedaleko od njih je stajao kamion-cisterna sa hladnom, pitkom vodom. Vojnici su se gurali sa cuturicama u rukama da se što prije domognu dugacke cijevi, na kojoj je bilo desetak pipa. Napunila bi se cutura, i pljusnulo bi se vodom po znojnome licu i već bi bili odgurani od slijedećih, koji su cekali spas u svežoj vodi.

- Uzbuna!!! Neprijateljski avioni!!! Mala grupa, tri casa, nisko!!!
- Trkom na oruCa!

Zakopcavale bi se cuturice na opasac, grabila se ratna oprema, uzimalo oružje i trcalo preko livade do topova. Skakalo se na topove, a komande su pljuštale:

- Tri casa, nisko, mala grupa!!!
- Vidim!!! Pratim!!!
- Puni!!!
- Napunjeno!!!
- Paliii!!!

Škljocali su zatvaraci. Plavo nebo iznad livade na proplanku, proparala su tri Galeba u niskom letu. Njihovi su su mlazni motori zaglušnom bukom nestali iza slijedećeg brda. Ocekival se slijedeći nalet. Nije se znali od kuda će se pojaviti. Cijevi su se postavljale u neutralni položaj, prema procijeni od kuda bi se mogal ocekivati slijedeći dolazak. Vladala je sveopća tišina. Zvuk generatora i zujanje muha u zraku.

- Avion, jedan čas, jako nisko!!!!
- Nišani!!! Pali!!!

Tek što su se cijevi okrenule u receni pravac, iz udoline se velikom brzinom uzdizal iz brišućeg leta jedan galeb i tek iznad glava topovaca je preletil vatreni položaj uz gromoglasni tutanj njegovih mlaznica. Već se zgubil u daljini, a tutanj je ostal u ušima zbumjenih topCija. Mogli su osjetiti vrucinu ispušnih plinova. Pokazal im je kak to zgleda, kad jedan „pobjegne“ radarima i ocima VOS-tova u jako niskom letu i iznenadi PZO, koja nije imala vremena za reakciju, a kamo li uništenje „neprijateljskog“ aviona. Ovo je ostala stresna lekcija, koju će zacijelo naduže pamtiti svi na ovom poligonu. Dugo im je trebalo da doCu k sebi od šoka, vidno prestrašeni su kasnije to komentirali kao njihovo prvo vatreno krštenje.
BOJEVO GAĐANJE ARTILJERIJE PZO- PRAVO VATRENO KRŠTENJE

Danas počinje veliki dan našeg logorovanja, kulminacija naše vojne vježbe. Rano jutro su artiljerci imali uzbunu. Makar su to već desetak puta imali kao početak njihovog „radnog dana“, ovo je išlo nekako drugačije. Sa punom ratnom opremom, na položaj se vozila bojeva municija.

Nakon što su oni otišli, i mi smo se utovarili u naša vozila i krenuli za njima. Vozila smo ostavili u hladovini šume i pješice nastavili do „vatrenog položaja“ PVO beogradskog zbornog područja. Na vrhu brda, široka livada, a uz rub livade prema padini, poredani su u nizu protu avionski topovi, 20 i 40 mm. Impresivna je bila grupa samohodki, oklopnih topnjača, koje će se okušati u gađanju aviona. Skidale su se zaštitne navlake sa cijevi i oruđa. Vršila se provjera spremnosti i znanja. Bilo ih je lijepo vidjeti onak u punoj ratnoj spremi. Vidjela se ozbiljnost i uigranost posada topova, a u zraku se osjećala velika napetost. Svi smo znali kaj bu se dogodilo, ali to bumo prvi puta doživjeli.

Trubač je zatrubil „zbor“. Trkom su se na sredini livade postrojili svi artiljerci. Mi nismo morali u stroj, jer smo tamo imali ulogu posmatrača, a radi ozbiljnosti bojevog gađanja nitko osim učesnika gađanja nije smio stupiti na livadu, a kamo li do vatrene linije.

Postrojenoj se je vojsci obratil zapovjednik PVO područja. Klasična govorancija nije ispustila NOB u kojemu je veliku ulogu odigrala PVO, čije tradicije slijede ovdje skupljene postrojbe, među kojima se nalazi i naša gardijska LPVO pukovnija. Jutarnje vruče sunce je zapeklo po limovima šljemova na glavama postrojene vojske. Zategnuti u punu ratnu opremu slušali su „velike“ rijeci.

Pošto je to potrajalo, a već sam tolko puta to slušal, da sam već na pamet to mogal ponoviti, a sinoć sam do kasnoga kucal primjerke svojih novina, ja sam zaspal. Onak izvaljen u hladovini mladog hrasta, raskopčal sam bluzu i predal se snu pravednika. Više nisam čul govorancije, niti zezancije mojih pajdaša.

Artiljerci su dobili uzbunu. Najavljen im je „neprijateljski avion“ iz tog i tog pravca. Svi su zauzeli svoja mjesta na topovima. U rukama punioca su po prvi puta okviri napunjeni bojevom municijom. Sa lijeve strane od proplanka, pojavil se mlažnjak Galeb, koji je na dugačkom čeličnom užetu, sajli, vlekal dugačku zelenu mrežu. Ona je bila pričvršćena na jednoj kratkoj vertikalno postavljenoj cijevi, koja je na doljnjem djelu imala uteg a snop gurti se skupil u čvor do sajle. Iza mlaznjaka se vijorila duga zelena mreža iza aviona, koja je zapravo bila meta za gađanje. Topovci, nišanđije su počeli nišaniti, pratiti metu, nakon čega je počela sveopća paljba. Tutnjalo je iz svih cijevi, štektali su kratki i dugi rafali iz 20 mm trocjevaca. Nebo prema meti je bilo rasparano tragovima ispaljenih projektila. Daleko iza mete mali crni oblačići su pokazivali eksplozije projektila koji su prošli kroz metu ili je promašili. Iznad proplanka se iz topovskih cijevi dizao bijeli dim, a nos se ispunio mirisom baruta.

Od jednom, meta se odvaja od sajle i potegnuta utegom se sunovračuje u dolinu pod brijegom. Netko je pogodil u samu sajlu, i prerezal ju. Možete si zamisliti preciznost pogotka u sajlu koju se jedva zamjećuje između aviona i zelene mete.

Prekinuto je gađanje, jer avion mora sletjeti da mu prikopčaju drugu mrežu. Kontrolori gađanja su odmah znali o kojem se strelcu radi, tko je srušil metu. Posada topa je poskakala sa topa i uz gjasno juškanje i skakanje se grlili i ljubili od veselja. Njihov je komandant pojuril prema voznom parku, sjel u „Jamesa“ i onak poprek se sjuril kroz šumu, niz brdo, u pravcu di je pala meta.

Za to vrijeme je vojska imala odmor, pa su među sobom komentirali prve ispaljene salve. Iz doline, kroz šumu dobrujal je „James“, sa uključenih šest kotaca se uspinjal, vijugajući između stabala prema livadi. Preko kabine kamiona je bila prebačena mreža, koja se prostirala iza truge kamiona, na kojoj je ponosno sjedil komandant artiljerijskog odjeljenja, čiji je strijelac oboril metu. Svi su ga dočekali sa gromoglasnim aplauzom, a on se slavodobno naklanjal na lijevo i desno i odpozdravljal ponosno mašući rukom.

Došal je signal da je u zraku druga meta. Topovci su na mjestima. Dolazi meta u vidno polje i u domet gađanja. Artiljerci pratiju metu i tek što nije pala komanda „Pali“, jedan je kontrolor počel štapom kojim je kontroliral gađanje topa, lupati nišanđiju po leđima i glavi. Pukal je štap na kacigi, videl se kratki rafal, pravo ispod mlaznjaka, tegljača mete. Pomoćnici topđije su na rukama skinuli nišanđiju sa topa. On je blijed, zelen zuril pred sebe i bespomoćno je krilil rukama. Od jedanput se zaletel deset koraka od topa, kleknul na travudo malog grma i počel povraćati po travi.

On je u naletu mete, umjesto nje počel pratit avion koji je vlekal metu. Zadnji trenutak je to primjetil kontrolor gađanja, jer ni sam nije mogal vjerovati da ovaj prati avion. Počel ga je lupati, jer su ostali počeli pucati, pa topovac dernjavu ne bi ni čul. Prije nego je skužil o čemu se radi, preplašen je nišanđija ipak stisnul pedalu, pa je kratki rafal proletil knap ispod krila „Galeba“.

Još nekoliko naleta mete i onda su upalili samohodku da i oni gađaju sa svoje dvije cijevi od 40 mm. Kada su upalili teške strojeve, počelo se tresti brdo iznad Žiće. A kada su zapucali to su bile gromoglasne detonacije iznad svih do sada, a nakon detonacije zvonjava dvije velike čahure koje su iz kupole bile izbačene u metalnu mrežu kraj izlaznih tunela.

Ta buka me je probudila, jer sam i ja poskakival na zemlji, koja se tresla, kao da će se sada otvoriti brdo. Kraj te buke nisam mogal spavat. Mada su moji pajdaši vidjeli da sam se probudil, prasnuli su u osmjeh, da su skoro nadmašili buku kanonada tak puno topova.

- Da mi to netko ispričo, bre, reko bi da laže!
- Mali je celo vreme spavo ko top!
- E, rođo jesi l' pravi, ti umeš da spavaš!
- Ti ćeš bre i vlastitu smrt da prespavaš!

Onda sam čul, kaj sam sve prespaval. Ovo je gađanje po riječima oficira bilo jedinstveno, jer je meta pet puta padala. Pet puta je padala meta, pet puta se prekidalo gađanje, pet puta juril teški kamion između drveća u dolinu po metu. Sa ovime, mi smo znali da je to kraj naše vježbe i da ćemo se vratiti u Zemun.

Po povratku u logor, sakupili smo novce i u dogovoru sa našim komandantom baterije kupili smo u selu odojka i vina. Za posljednju noć u logoru do manastira Žica, kraj Žicke reke smo okrenuli odojka i pozvali komandanta pukovnije i zbornog područja na malu zakusku. Kratko nam je došal i pilot, koji nam je malo pripovjedal, kak mu je bilo.

- Sve u svemu, bilo je dobro, osim onog rafala ispod krila. Već mi je ruka bila na katapultu da se sku sa stolcem izbaci iz kabine... Tek kada sam sleteo, onda se videla tri prostrela. Sve u svemu dobro… eto sam tu… a moglo je ne biti me…

Ipak smo mi Komandna baterija gardijske LPVO pukovnije. Sa time smo proslavili našu uspješnu vezu i ostatak ljetovanja uz Žicku reku. počela je priprema za povratak. Zadnji sam puta otišal pogledat, jel bu se pojavila karoca sa bačvom za napoj a na njoj ona mlada lijepa časna sestra. Je, došla je u predvečerje sa kolima. Više nije silazila iz kola. Vojnici su joj spremno utovarili bačve. Onako iz daljine sam vidio kako se lijepo lice nakitilo prekrasnim smiješkom, dok se opraštala sa vojnicima i prije nego je okrenula kola prema vratima manastira, okrenula se prema okupljenim vojnicima i desnom je ispruženom rukom u njihovom smjeru, u zraku napravila križ, blagoslov koji će oni sigurno dugo pamtiti. Pa nisam ga niti ja zaboravi nakon toliko godina.

Formirala se kolona, a mi smo imali opet zadatak da se rasporedimo našim „Dodgevima“ duž kolone i da vezom sa našim ANGRC i RUP-ovkama, kontroliramo kolonu i osiguramo njezino „marševsko“ kretanje do Zemuna, gdje nas je čekala velika kasarna, sa velikim spavaonicama i sa ugodnim madracima, na koje ćemo leći nakon tuširanja i promjene veša.







DŽEPNE NOVINE



Sunčano ljetno vrijeme, kao stvoreno za kampiranje. Mi smo uživali u hladovini šumice pokraj žickog manastira, a pedesetak metara niže teče Žicka reka (potok), pokraj koje se izležavamo, kupamo i suncamo. Kako bi popunio vrijeme, smislio sam dobru zanimaciju.

Još u Zemunu, prije odlaska na teren, došli su nam rezervisti, koji će s nama na vježbu. Među njima sam prokužil grafičare kaj delaju u štampariji. Odmah mi se upalila žaruljica i sfektal sam da mi se štampaju „korice“ za džepne novine, koje bum izdaval na terenu. Računal sam da bi radi toga mogal biti pošteđen vojničkih gluposti i da bum oslobođen od mnogo toga na terenu. Najzad, ideja o izdavanju džepnih novina, koje su bile rijetkost u KMPV (kulturno-moralno-politickom vaspitanju), kak su to onda zvali, je došla od mojega bratića Pepeka koji mi je pripovedal kak se on profural kroz vojni rok radom na tom kulturaškom polju. Tak sam i ja nekih petnaestak godina prodal istu foru. To nam je tak po familiji.

Naslovnicu smo lijepo riješili sa pronađenim klišejima u kištri sraih klišeja u štampariji. Tako je na naslovnici bil trocjevni top 20 mm, kakve smo mi imali u pukovniji, a iznad toga masnim plavim slovima cijeli naziv kao amblem naše PVO gardijske pukovnije, a ispod toga kitnjastim slovima, „MLADI GARDISTA“. Na zadnju smo stranicu stavili jednu karikaturu vojnika i okvir u kojem je gornjem djelu bio naslov „HUMOR“. Iza naslovnice je bila uvodna rijeć i uputa da se „Novine“ pročitaju i šalju drugome na čitanje, jer nema primjeraka za sve, da bi ih netko spremil ili zadržal kod sebe. Odmah su mi to odštampali u podosta debelom buntu finog, malo debljeg A4 papira. Kada se to presavinulo, bila je to lijepa džepna knjižica.

Dakle, ja sam na taj teren otišal dobro „naoružan“ sa dost papira, pisačom mašinom i puno indigo papira. Tražil sam da zememo geštetner, ali mi to nisu odobrili, jer je bil prevelik i ne baš u nekom dobrom stanju. Imal sam jednu tekicu u kojoj sam bilježil najnovije vijesti i skice za članke.

Kad je ostala vojska kužila kak to zgodno izgleda, odazvali su se na moj poziv u prvom izdanju i poceli me zasipati svojim prilozima. Bilo je to zbiljam dost posla i lupanja po pisacoj mašini, jer je i zadnja kopija trebala biti citka. Najviše posla je bilo sa karikaturama na posljednjoj stranici, koje je trebalo kopirati i podebljavati tintom.

Onda je trebalo poslagati napisane stranice po redu, presavinuti ih na pola i uložiti u „korice“ naslovnice. Nisam imal klamemašinu za takvo uvezivanje, nego sam šilom propiknul cetiri rupice, del u njih klamere i stisnul ih šrafcigerom, da se džepne novine nebi raspale. Onda je krenula podjela novina po kampu, od voda do voda, svakom po jedan primjerak. Bilo mi je derago vidjeti da su se primjerci „otimali“, tko će prvi čitati.

Bilo je tu članaka svake vrste. Od poučnih, vezane uz PVO obuku i rad, aktuelne vijesti, uzete iz novina, ili koje sam čul na mojem malom tranzistorskom prijemniku. Taj je mali Japanac imal tak dobar prijem, da sam imal kasnih nočnih vijesti sa glasa Amerike. Trebalo znati izabrati prave vijesti da se ne lupi kaj nebi terbalo, a moral sam biti originalan da ne citiram radio Beograd, ćiji smo dnevnik obavezno na većer morali svi slušati. Puno puta sam malog Japanca namjerno del na Vatikan, pa se čulo : „Ave Maria, gracia plena, dominus tecum…“ nisam im štel puštati „Maramica svilenica lepršala mala“, kaj se čulo kam si se god okrenul. Moj je radio bil „kronično pokvaren“ i ni se niš drugo čulo (osim kad bi del slušalicu u uho). Takve su male igračkice u to doba bile rijetkost, pa je trebali za njih nalaziti baterije, koje sam ja vadil iz nekih potrošenih radio baterija za vojne uređaje.

Bile su tu i vijesti iz našeg života u logoru, pohvaljeni vojnici i pripreme za slijedeće aktivnosti. Oficiri su uredno pisali male clanke, a još rađe vidjeli da im je clanak izašal. U kulturnoj rubrici bilo je i poezije. U svakoj se grupi nađe i po neki poeta, samo kaj ga mi ne vidimo, dok mu ne damo priliku da se pokaže.

Vicevi i šale karikature na stranici humora su bili uglavnom iz vojnickog života, kao onaj:

- Vojnici što to nosite u sanduku?

- Ne mogu da ti kažem, vojna tajna!

- A, jel teško?

- Kako ne, kad je sanduk pun municije…

Moje su mi novine donesle velike simpatije i povlastice koliko kod „starješina“, toliko i kod vojske. Više se nitko nije bunil kada je moral ići na vježbu ili marš, a ja sam lupal po mojoj pisačoj mašini, tak da nisam išal niti na stražu, niti požarstvo, ukratko, nene nije bilo na listi službujućih.

Danas, kada se sjećam tih vremena, cini mi se da sam skupo plaćal svoju „slobodu“ i bijeg od vojnih gluposti, koje mi nikada nisu pasale.

KUPANJE NA ŽIČKOJ RIJECI (POTOKU)


Za našu komandnu bateriju je nakon vježbe bilo ljetovanje. Dok su topovci na jednoj uzvisini postavljali topove i svakodnevno vježbali, mi bi sišli do rjecice i uživali u ljetnom suncu i pračakajući se u bistroj plitkoj vodi Žičke reke.

Rijeka je bila plitka, nešto iznad koljena. Kako su nam rekli, njome teče mineralna ljekovita voda, jer svuda u okolo su „banje“ sa ljekovitom vodom. Nas nekoliko se odmah primilo posla i krenulo u izgradnju male brane. Pregradili smo jedan dio rječice kamenjem i za kratko se vrijeme podigla voda do iznad struka. To je već bilo dovoljno za kupanje u pravom smislu te rijeci.

Sa nama su bili i naši starješine, pa smo zauzeli dobar dio livadice pokraj obale. Bilo nas je smiješno za vidjeti onako bijela tijela, obučena u SMB platnene kratke gaće. I tu smo bili „uniformirani“. Već smo se svi dobro poznavali, pa smo svi bili dosta opušteni. Moja je bitnica bila na glasu po dobrom uspjehu i svi su nas hvalili. Sa mnogo čime smo potvrđivali, da smo elita, što se nebi moglo reči i za nas Zagrepčane. Mi smo im i dalje bili problemi, jer smo se na neki drugi način izdvajali iz prosjeka vojničkog ponašanja. Ja, osobno nikada nisam volil vojsku, al sam skužil da radi mira u vojničkoj sredini, koji puta treba odglumiti vojnika ili Tumpleka, pa te nitko nije diral.

Jednoga je dana na livadu pokraj naše „plaže“ došla mlada seljančica sa svojim kravama na pašu i pojilo. Onako, čuvajući krave, naslonila se na stablo i iz hladovine krošnje promatrala čudne kupače. Tak nekaj se tu nije tak skoro vidjelo. Bila je zgodna curička, što nije mogla pobjeći mom oku. Ispod jednostavne platnene suknje, naziralo se lijpo skladno razvijeno tijelo. Počeo sam se lagano dizati, da pređem do nje, da nabacim „liru“(hofiranciju“), da se malo porazgovaramo i tek što sam se počel dizati, uhvati me čvrsto za nogu jedna ruka. Bil je to zastavnik Zagorac. Onak me je blago pogledal i kroz ljubazni osmjeh tiho rekal:

- Kuda ćeš bre? Vidim, neda ti vrag mira. Nije ti bilo dovoljno dva dana zatvora radi devojke?

- Hebi ga, baš je dobra…

- Ostavi to bre, budi, gde si…

Naravno, odustal sam od moje namjere da upoznam lijepu čobancicu. Prije odlaska na teren sam odležal dva dana u zatvoru, što mi je namjestil desetar, Nišlija Živojica, jer me prijavil da sam bježal iz kasarne u civilnom odjelu, a to je već druga priča?

DVA DANA ZATVORA


Služiti vojni rok, a ne upoznati kaj je to vojni zatvor, bi bilo kao da se nije bilo u vojsci, pa makar tamo završili iz gluposti kao što se to i meni dogodilo. Makar, svi u zatvoru tvrde da su tu radi greške??? Kakva greška? Odgovor na to pitanje prepuštam svakome, da si ga sam nađe.

Poslije jedne svirke u ženskom internatu, prošetali smo se jedan prijatelj pitomac muzičke akademije i ja sa curama, po ulicama Zemuna oko kasarne. Iako sam imal dozvolu za izlaz do ponoći, ja sam se vratil poslije te šetnje u pola dvanaest u kasarnu. Kako sam ušao u spavaonicu i skidal sa sebe uniformu, našal sam u džepu bluze novčanik sa osobnim dokumentima cure sa kojom sam bil, a ona je u jutro putovala na vikend doma. Znal sam da idu prema akademiji, na brzinu sam obukal trenirku na sebe i izašal na vrata kasarnskog kruga, nedaleko naše spavaonice. Stražu je davala naša baterija, pa je stražar bil naš vojnik Abut. Pital sam ga, jel videl pitomca i dve cure,

- Upravo su prošli, evo ih niti sto metara, gore prema akademiji.

- Gle, ostal mi je novčanik sa osobni dokumentima od cure, idem joj to vratiti…

Živojica je sve to gledal, sakriven iza ograde i odjuril prijaviti dežurnom oficiru, zastavniku Zagorcu. Ja sam otrčal do cure i vratil joj novčanik. Nismo razmijenili par riječi, ja sam se vratil istim putem nazad. Stražar uperi pušku u mene.

- Stoj!!!
- Hej Abe, koji ti je vrag? To sam ja.
- Nema veze, ko je to, bio ovde dežurni baterije i zapovjedio da te držim ovde dok se on ne vrati sa dežurnim oficirom…
- Nemoj biti šašav, pusti me u nutra, ili ćemo naje.. oba dva…
- Ne može, stoj ovde i ne mići se, dok ne dođu…
- Abe, ne vidiš da si i ti nahrdal, ti si me pustil van! Sad me brzo pusti u nutra, i nisi me videl… jel ti jasno?

Jadan Abe, još se više prestrašil, al sam ga uspio ubjediti da me pusti u nutra. Brzo sam se skinul i tek kaj sam legnul, dolazi Živica i naređuje da se obučem i da se javim dežurnom oficiru na raport. On bi mi to progledal kroz prste, ali se sa pravom bojal Živice, cinkera, da ne uvalja i njega, kak je uvaljal i mene. Bilo mu je jasno, da nebu odustal.

U to je vrijeme, našeg komandira zapovjedne batrije, kapetana Đure, mjenjal naš baterijski starješina iskompleksiran stariji vodnik prve klase i odredil mi je kaznu od dva dana zatvora.

Za par dana, sa torbicom u kojoj su bili rekviziti za osobnu higijenu, prebaćenu prek ramena, dopremljen sam u Beograd u ulicu Majora Ilića, di je bil vojni zatvor.

U zatvoru me dočekal moj pajdaš i susjed iz Zagrebačke Tkalče, Marjan.

- Baš lijepo da si došal do mene u posjetu, kaj si mi to dofural? Pljuge?

- Kakve pljuge? Ja sam k'o frajer popljugal dva dana bukse.

- Kaj god, kaj se za..bavaš, Kaj bi ti nekaj popljugal, to nemre bit?

- Ne kenjaj, sad sam tu na dva dana i hebi ga… Sve je to radi zavisti i ljubomore na moju svirku, bil furt po vani i to kaj sam fural komada…

- Koja fora, onda idemo skupa nazad, jer su meni preostala još dva dana… Pitaj sve frajere kaj su tu, rekli buju isti razlog svog dolaska simo..

To sam i napravi, kada smo se svi zatvorenici našli na okupu, na ručku. Povikal sam glasno pitanje:

- Tko je tu radi pič.e nek digne ruku!!!

Svi, redom svi su digli ruke u zrak.

- Prijatno prava vojsko!!!
- Još 3 (2, 1, 7…koliko je kome preostalo) dana!!!

Tak smo si nas dva suseda i prijatelja gulili skupa vojni rok i skup bili u zatvoru. Skup spavali na „palači“ (drveni ležaj i jedna deka). No, kaj onda i to je trebalo probat, i zatvor je za ljude, kaj ne?



MLADA LIJEPA REDOVNICA


No, vratimo se u Žiću. Naš logor je bil u šumici iznad Žicke reke, a kroz logor je prolazil šumski utabani put do Manastira Žica. Svaki dan, pred veće, iz Manastira su dolazila zaprežna kola po „pomije“ (napoj). U kolima su se vozile dvije redovnice u crnim haljama, iz kojih se vidjelo samo njihovo blijedo lice i nježne ruke.

Mi smo na maloj čistini imali određeno mjesto za podjelu hrane, improvizirane stolove i klupe, trpezariju, gdje smo jeli, a pokraj ceste su bile dvije limene bačve u koje smo bacali ostatke hrane. Tu su dolazila kola, pa su vojnici sa njih skidali prazne i utovarali pune bačve. Ja dugo nisam kužil, kaj se tu događa, dok me jedan moj prijatelj nije pital,

- Što ima da kažeš na redovnice?
- Kakve redovnice, o čemu ti govoriš?
- Ma ona bre mlađa, koja lepota…
- Nemam pojma, ja nisam niš videl.
- Pa gde ti živiš bre? To se ne viđa svaki dan, bilo gde…

Sada sam i ja postal znatiželjan, pa sam pazil, kada bu išla kola od manastira. Odšetal sam se bliže „trpezariji“. Vojska je već napravila špalir uz cestu. Prolazila su kola sa jednim upregnutim konjem, a uzde su držale nježne ruke mlade redovnice. Prvi puta sam bolje zagledal i iz veće blizine pogledal to cudo od ljepote. Tako lijepo lice, uokvireno crninom haljine i marame na glavi, koja je još više isticala bijelinu nježne puti, blago rumenilo obraza i punih senzualnih usana. Dva krasna krupna smeCa oka, okrunjena dugim trepavicama, a iznad njih kao iznenaCene lijepo oblikovane crne obrve. Blagi osmjeh na licu, koje se svako malo sramežljivo naginjalo naprijed, sa pogledom prema zemlji.

Kada su kola stala, sišla je sa kola da pridrži konja, koji je preplašeno rzao. Onako, dok je stajala, široka, duga crna halja nije mogla sasvim sakriti obline njezinog tijela. Svaki pokret, više je otkrival njezine linije, a mladenacka je mašta u sakrivenom još više vidjela.

Vojnici su u tišini utovarili bacve na kola, obje su se redovnice okrenule u njihovom pravci i jedva se culo, jedno tiho

- Hvala…
- Bogu hvala…

Odgovorili bi vojnici i ispraćali ih pogledima dok su se penjale na kola. Od dugih halja, vidjele su se samo crne cipele na njihovim nogama. Sjele bi na klupicu , a mlada je redovnica lagano potjerala konja prema manastiru. Drvena kola su škripala po neravnom šumskom putu uz zveket metalnih okova i lanaca koji su držali stranice kola.

Vojnici su stajali uz put i po šumi i nijemo promatrali kako kola nestaju iza velikih vratiju manastira. Tog sam trena postal svjestan da sam i ja opčinjen izvanrednom ljepotom mlade redovnice. Još više ponašanje vojnika, koji su ovdje bili suprotnost, inače uvriježenom ponašanju ljudi u uniformi, koji bi u „normalnim“ uvjetima, svakoj ženi htjeli obratiti pozornost na sebe i često u tome znali pretjerati i preči granice do vulgarnog neukusa.

Ovdje nisu niti riječju ni gestom htjeli reagirati na prekrasnu redovnicu. Sve je ostalo samo pristojno promatranje, ili čak bojazan bilo čime izazvati nešto što bi moglo povrijediti narušiti tu ljepotu.

TEREN – VOJNA VJEŽBA PJEŠADIJE – MANEVAR KROZ ŠUMADIJU

PREKOMANDA



Završili smo obuku i na vježbama pokazali da smo gradivo dobro savladali. Došlo je vrijeme za smjenu. Još malo, pa će doći neki novi remci, a ovdje im treba napraviti mjesta. Bio sam više nego iznenaCen sa odlukom da idem u prekomandu, da ću biti premješten u neku drugu postrojbu.

Mislio sam da je za mene sve riješeno i da bum ostal u vojnickom klubu, dalje voditi kulturno zabavni život. Iz dobrih izvora sam saznal, da mi je prekomandu namjestil baterijski starješina zastavnik Velić, koji je mjenjal našeg kapetana koji u to vrijeme bil u Zadru, u oficirskoj školi, di je odradil još jednu zvjezdicu. Vratil se u Zemun kao kapetan prve klase, par dana prije našeg odlaska iz Konjicke škole. Obrazloženje moje prekomande je bila moja kazna od dva dana zatvora, koju sam „odgulil“ u beogradskom vojnom zatvoru u ulici majora Ilića.

Ta spoznaja, da sam popušil rad u klubu i razlog radi kojega moram u prekomandu su me potresli do kocena. Na žalost, tu si nisam mogal pomoći, pa ni oni koji su znali da mi je buksa namještena, kak i prekomanda, nisu mogli mijenjat potpisanu zapovijed glavno komandujućeg majora Vinka, koji je dobil listu i ne čitajući je potpisal.

Razdužil sam opremu i naoružanje i sa rancem, kak sa pinklecom se našal na pisti za postrojavanje sa ostalima koji napuštaju Konjicku školu. Procitana nam je zapovijest o prekomandi i da će moja grupa otići u Beograd, na Voždovac, u pješadijski puk. Prihvatil sam to kao kaznu i u meni se stvoril prkos. Niš mi nemreju, a sve je to u vojnom roku. Gdi bum, da bum, odslužit moram taj vojni rok, a kak mi bu, zavisi o meni. Da se nisam snašal, ni tu mi nebi bilo tak lijepo kak je bilo, makar se tak grdo završilo. Kaj bi se sad grizal i troval sa crnim mislima, idemo dalje, jer je tak moralo biti. Zato bum se i dalje sjećal lijepih trenutaka, kojih je ipak, kada si malo bolje porazmislim, bilo više.

Onak postrojeni smo saslušali govorancije i pred našim strojem, komandne baterije, se pojavil naš kapetan Đuro, sa četiri zvjezdice na paletama i brkovima pod nosom. Pustil ih je u Zadru, valjda da bi sa većim cinom i on sam izgledal malo respektabilnije?

Razmaknuli smo vrste, a Đuro je išal od vojnika do vojnika da se osobno pozdravi i stisne
ruku, jer nakon skoro godinu dana druženja, bili smo dobra ekipa. Tak je došal i do mene. Dok mi je prilazil, videl sam žalost u njegovim ocima. Nije mu bilo svejedno…

- Ti znaš zašto ideš u prekomandu?
- Rekli su mi, druže kapetane prve klase…
- Željko sine, ti da mi to napraviš…
- Žal mi je…

Nisam više mogal reći ni slova, jer zam gutal, veliku knedlu. Znal sam da sam mu bil jako drag i da sam kod njega bil privilegiran, za razliku od drugih vojnika. Isto tako smo, izgleda, obadva znali da se to nije trebalo dogoditi, ali sada smo obadva pred gotovim cinom. RaCe bi propal u zemlju, neg gledal njegovo razocaranje i kako se suzdržava da veli ono kaj misli, a ja nemam rijeći opravdanja, niti snage da bilo kaj velim, jer mi je u glavi tutnjalo od gušenja, od srama, bijesa i žalosti. Ostal sam nemocno stajati, dok su me moji pajdaši pogledavali, kak da pitaju…

- Zakaj i ti? To nemremo vjerovati da se tebi dogaCa???

Došal je kamion i mi smo se utovarili i sjeli na klupe uz stranice ispod arnjeva. Ja sam se zadnji popel i iza mene su zatvorili zadnju stranicu.

Kamion je polagano krenul sa piste prema izlazu iz kasarne, a naš kapetan je ostal okružen vojskom koja dalje ostaje sa njime, pogledom ispraćao naš odlazak. Ja sam poveo pjesmu, koju su nakon prvih taktova prihvatili svi u kamionu…

- Oj kapijo, otvori se sama,
Odlazi vojska, Đure kapetana…

Kapetan Đuro je zauzel stav mirno i podignul ruku do šapke na pozdrav. Nismo bili tako daleko, da nebi vidjeli suze kako mu se kotrljaju niz obraz. Mi smo mu mahanjem otpozdravljali i pjevali sve dok kamion nije skrenul na glavnu ulicu prema Beogradu.
PRAŠINARIJA I MOJ ŠARAC

Kako smo došli na Voždovac, bili smo zapanjeni velicinom te kasarne, koja se protezala na voždovackoj uzbrdici. Razmjestili su nas po pješadijskim cetama i uputili se prema paviljonima, koji će do kraja vojnog roka biti naš novi dom. Sada već navikli na vojnicki život, sa statusom „starih kvrga“, nije bilo dobacivanja, kao remcima, nego su nas gledali sa respektom, jer smo mi završili osnovnu i specijalisticku obuku.

Drugi dan smo već zaduživali našu opremu i naoružanje. Pošto sam došal tamo sa karakteristikom u kojoj piše da sam odgulil zatvor, ja sam dobil puškomitraljez. Tako sam postal „nišanđija“ na „šarcu“. Primil sam tu tešku mrcinu od 14 kila i rekal

- Kaj sam zaslužil, to sam i dobil, šarac bu moja karma i bormeć, bum ga nosil muški… nebum im pokazal kak sam s time kažnjen i da mi uopće nije lako..

Tak je i bilo. Drugi su mi se podsmijavali i pokušavali su me zezat radi ove kazne, a ja sam im odgovoril sa još većom zezancijom. Bil sam karikatura vojnika, kakav nebi trebal biti ni u najboljem komicnom filmu. Možete li zamisliti vojnika sitne konstitucije, teškog 60 kila, skup sa krevetom, sa naocalima na nosu, kak na desnom ramenu nosi velikog starog šarca?

Nitko nije skužil, da sam si pod uniformom podfutral desno rame, jer me ta gvožđurija žuljala, ali nisam štel nikome dati zadovoljstvo da primjeti, kak je mi to teško. Prav za prav, teži je bil ruksak koji sam nosil po planinama u Terenskoj jedinici grada Zagreba, nego taj šarac. Težak mi je bil, jer sam ga nosil po kazni. To mi je bilo teže nek tih 14 kila, al mi to moj ponos ni dal da priznam, a kamo li da se opravdavam, da sam kažnjen radi namještaljke.

Malo sam u Konjickoj školi ostal bez konde za hodanje, ali nakon par marševa sa mojom novom četom, sam si brzo vratil kondiciju, pa nije bilo frke od pješaciti do Bubanj potoka ili reke, kak se to već zvalo? Do tam je bilo negdje oko 10 do 15,00 km. Mlađi vojak, koji mi je dat, kak ti za pomoćnika strelca, on je rikaval pod postoljem puškomitraljeza, puškom i kutijama za municiju. Na sreću njegovu, to nije baš uvijek išlo sa nama.

U glavi mi se vrtjela prica, koju sam tamo cul o jednom simulantu, koji je isto tak došal u prašinariju, pa je glumil „povijenu“ kicmu. Nikada nije hodal uspravno i pazil je jako da se ne prevari i uspravi. Bil je takaj nišanđija i nosil je šarca. Na maršu do Bubanj potoka i nazad je onak pognut nosil teškog šarca, da ga je bilo grdo za vidjeti. Slali su ga na preglede i u VMA (vojna medicinska akademija), ali ga nisu uspjeli uspraviti.

U stacionar na Voždovcu, došal je jedan mladi doktor stažista i kad je čul za „pacijenta“, je rekal da bu ga on „izravnal“. Pozval je vojnika kod sebe i rekal mu:

- Ja sam specijalizirao ortopediju i specijalnost su mi lumbalne tegobe. Na tvoju sreću, ja sam vidio iz povijesti tvoje bolesti da se radi o kronicnoj malformaciji, koju ću ti ja pokušati ispraviti, samo ti trebaš na to pristati.

- Već ih je jako puno pokušavalo, pa ne znam o čemu se radi?

- Pazi, ovo je novost u medicini iz Amerike. Imam sredstvo koje ću ti ubrizgati u leđni mišić. To će sredstvo zategnuti mišić da ispravi kičmu, ali je više nećeš moći jako savijati, to će ti biti ograničeno kretanje, pa zato tražim tvoj pisani pristanak, jer u slucaju da ti se kicma ispravi bit ćeš otpušten iz vojske, radi ogranicene sposobnosti.

- A koje su tu nus pojave, i što ako ne uspije?

- Jedino što može biti, je da će dok djeluje biti bolno jedno kratko vrijeme. U koliko mišići ne „podignu“ kičmu, ostat će isto stanje, koje je i sada, iako se to još nije dogodilo. Mišić se jednostavno zategne i digne, uspravi kičmu.

- U redu, gdje je to da potpišem?

Potpisao vojnik neku izjavu, a doktor mu spraši bolnu injekciju. Peklo je i boljelo, a vojnik se onako ležečki izravna. Ostane onako ravan ležati, pa odspava noć u stacionaru. U jutro dođe mladi stažista u vizitu te naredi vojniku da ustane. Vojnik ustane polagano iz kreveta, ravan kao svijeća.

- Prošetaj po sobi…
- Čućni…ustani…hodaj…

Onako uspravno ukočen, vojnik je izvršaval sve radnje.

- Odlično,.. Kako se osjećaš?
- Super! Malo zatežu leđa i još me malo pecka od injekcije…
- U redu, možeš se obući i vrati se u svoju jedinicu, papiri idu za tobom…

Veselo napusti vojnik stacionar i ode u svoju jedinicu. Tu ga dočeka vojna policija i veseljak završi u zatvoru, do konačne presude. Konačna je presuda bila, radi simuliranja i izbjegavanja služenja vojnog roka, na mjesec dana zatvora, koji će odslužiti nakon isteka vojnog roka.

Čarobna injekcija, super lijeka, super doktora specijalizanta, je bila čista, destilirana voda.


ORKESTAR DALJE SVIRA U NOVOJ VP

Nije dugo potrajalo, skupil se orkestar. Veći dio orkestra je završil na Voždovcu, i mi smo opet dobili prostor za vježbanje i nastavili naše sviranje po Beogradu i okolici. Tu smo već znali da uvjetujemo naše sviranje. Davno je u orkestru shvaćeno, kako se razgovara sa potumplanim oficirima, željnim da se kulturno „prosvijetle“.

Naš prvi nastup za zapovjedništvo kasarne, je svima nama osigural poštovanje i privilegiranje muzicara. Malo po malo, uhvatili smo kolotecinu i ubrzali prolaz vremena, koji je u vojsci jako spor.

Ako imaš ispunjene dane nekim interesantnim poslom, vrijeme jako brzo prolazi.

Nedugo poslije našeg dolaska u prekomandu, bila je neka godišnjica pješadijske gardijske postrojbe, pa smo svirali za naše oficire i komandu kasarne. Na proslavi su bili i visoki gosti iz generalštaba i poslanik vrhovnog komandanta, maršala Tita.

Bili smo oslobođeni svih aktivnosti jer smo radi „duge pauze“ ostali bez „ambažura“, a novo došli u orkestar se moraju „uklopiti“ i „uigrati“. Ima li kaj ljepšega, od sviranja, dok ostali idu na „zanimanje“?

Tako smo svirali za svoju dušu i bilo nam je više nego lijepo. Za vrijeme jedne pauze, trubac Kosta je sjeo za bubnjeve, dok smo uz cigaretu raspravljali o svemu i svacemu i pricali naše dogodovštine. Kako je Kosta odložil trbu, uredno, u kutiju i imal je slobodne ruke. Onako uz čavrljanje, uzme Kosta palice i počne lupati po metalnom rubu doboša, onako bez veze, uz put:

- Tak, tak, tak, tak… Tak, tak, tak, tak!

Pa nakon nekoliko takvih „krugova“, uzme i drugu palicu i udari:

- Tak, tak, tak, tak…tada,ta,rrrrata… Tak, tak, tak, tak…tada,ta rrrata…

Pa nastavi u tom novo dobivenom ritmu, a mi smo jedan za drugim uzimali naše instrumente i u istom ritmu poceli improvizirati, dok je Janez uzel saksafon i ukljucil se u melodiju, koja je sve više „rasla“. Bubnjar preuzme palice od Koste, a on uzme svoju trubu i pridruži se Janezu, kao da su dva instrumenta nastavila naše čavrljanje, malo kao u svađi, pa odmah nakon toga u mirnoj nježnoj harmi… uplela se piskava gitara, visokoj lagi, sa ubacenim akordima, kao da je uzimala dah za daljnji trac… sve je to ispalo tako vrckavo i izmjene tema i instrumenata je bilo, kao da smo to već svirali i davno uvježbavali. Neznam kako dugo smo svirali, ali sigurno je bilo više od pola sata, jer smo završili jako glasnim (forte, fortisimo) krajem i krešendo finalom. Svi smo redom bili znojni, veseli, oduševljeni…

- To je bila svirka i po!!!

Složili smo se svi u glas. Odsvirano, nismo nikada ponovili, niti smo to pokušavali, jer smo znali da je to bilo tada u nama, izašlo je van iz nas i bilo kakvo ponavljanje nebi moglo biti isto.

PRAŠINARSKA VOJNA VJEŽBA KROZ ŠUMADIJU

Pocelo se šuškati, da se sprema velika vojna vježba, u koju će biti dignuta cijela beogradska vojna oblast, pa i šire. Vojna će vježba prerasti u vojni manevar, znači, vježba velikih razmjera i značenja, na kojemu će biti i naš vrhovni zapovjednik, maršal Tito.

To je bila velika vojna tajna, o kojoj se sve više šaptalo. Ja sam slušal i skupljal informacije, pa ni sam nisam znal, kaj da napravim. Videl sam da me moj zapovjednik gledal i osječal sam da jedva čeka moj krivi korak. Na četnom informiranju nam je govoril da je za par dana pred nama teška vojna vježba, pa svi oni koji misle da nisu sposobni i da neće moći izdržati tu vježbu, neka se kod njega jave na raport.

Dugo sam razmišljal, kaj da napravim, jer sam osječal da me čeka kapetan kao zapeta puška, da mi zapapri. Toga se osjećaja nisam mogal nikak osloboditi. Zbrojal sam u glavi svoje fore, koje sam već „prodal“ i koje su prošle, kao na primjer, kada sam tumačio da je prijedlog za moja ograničenja sposobnosti radi lošeg vida i nošenja naočala, po nekom članku 124-E i D, pravilnika ili zakona o sposobnosti i obnašanju dužnosti, moje oslobađajuće i konačno riješenje za moje „nesposobnosti“. Pročital sam crvenu knjižicu „Pravila službe u JNA“, nategnul uho te čul neke informacije i hrabro se prijavil na raport mom zapovjedniku, koji je to, možda mi se činilo, jedva dočekal. Onak zglancan, obrijan, zategnut ušal sam oštro vojnički u kancelariju zapovjednika, koji me je sa smješkom dočekal, zavaljen za svojim velikim hrastovim šrajbtišom.

- Druže kapetane, vojnik Željko, javljam se na raport po vlastitom nahođenju!

- Na mjestu voljno! Vojniče Željko, govori radi čega si došao na raport?

- Druže kapetane, naša četa u sklopu Beogradske vojne oblasti ide na vojnu vježbu, manevar, a ja po Pravilu službe član 19. stav treći koji govori da vojnik oštećenoga vida ne može biti nišanđija na težem oružju i oruđu.

- Vidim ja bre, da imaš naočale…

- Druže kapetane, u mojem zdravstvenom kartonu stoji ograničenje po članku 124E i D…(preskočil sam riječ „predlog“)…

- U redu, a dali češ da ideš na teren? Dali češ bre da izdrši vežbu?

Cijelo mu se vrijeme osmjeh nije skidal sa lica, mada je jednog trenutka bio iznenađen mojim nastupom, ali dalje mi je izgledalo, da je nešto takvo od mene očekival, možda u drugom smjeru?

- Naravno da ću moći, druže kapetane, kako drugi, tako i ja!

- Javi se četnom starešini da te razduži od puškomitraljeza i neka te zaduži sa puškom. Slobodan si, voljno!

- Druže kapetane, ima još nešto…

Tu je stao sada već još više iznenađen, ali mu se vratil onaj mali zluradi smješak, jer je naslučival da sada slijedi moje izvlačenje, moja krivina, jer moja titula „kralja krivinaša“ mora da je stigla i do njega, a ono o Zagrebčanima kao največim problemima, je ostalo nezaobilazno potvrđeno.

- Kaži vojniče, o čemu se radi?

- Druže kapetane, našoj četi nije stigao po formaciji pripadajući četni sanitetlija, pa se javljam da preuzmem njegovu dužnost.

- Čekaj bre, tačno je to što kažeš, ali bre jel ti to reče, da bi ti bio sanitetlija?

- Upravo tako, imam položenu prvu pomoć, kućnu njegu i arsanacije logora u civilstvu.

- Stan malo bre Željko! Što ti to nabroja? To sve imaš položeno?

- Naravno druže kapetane. U civilstvu sam bio član Terenske jedinice PCK grada Zagreba i da to nemam položeno, nebi tamo bio, niti bi se ovdje sada prijavio.

- Dobro, bre Željko, nema razlog da ti ne verujem, a u pravu si da formacijski sanitetlija nije došao, niti će da dođe, pa se ti javi gore u stacionar, reci da si u našoj četi sanitetlija i zaduži sve što ti treba, a ja ću da ih obavestim, kao i sve u četi i bataljunu. Nego, imaš li još što god…

- To bi bilo sve, druže kapetane!

- Ajde ti odma do stacionara, a ja ću da ih nazovem.

- Iz ovih stopa, ja sam u ambulanti…

Pozdravim ga rukom, našto mi on odzdravi i izađem iz njegove kancelarije, kao poslije spike dva frenda, a ne poslije raporta, kako smo službeno počeli, pa je on sam izostavio, „vojniče Željko“ i ostale vojničke fore, kako se do tada ponašal prema meni, kao da ga je nekaj kod mene smetalo. Dali svirka, ili to kaj sam iz Zagreba, ili kažnjeni vojnik, sad više nije važno, pa nebum ni pital. Izgledalo je kao da smo zakopali ratnu sjekiru. Neka tak i ostane.



ZADUŽIVANJE SANITETSKOG MATERIJALA

Naj viši paviljon na vrhu uzbrdice Voždovacke kasarne je bil paviljon sanitetskog stacionara. Javil sam se kako mi je moj kapetan rekal, a ja sam već znal kome, jer sam dosta njih iz saniteta već upoznal, isto kak su i oni znali za mene, gitaristu u orkestru…

Dobil sam sanitetsku torbicu, ali za preko pola kaj sam tražil je odgovor bil: Nema! Tako da sam imal nekaj zavoja, vate, alkohola, joda, tableta za čišćenje vode za piće i jedne škarice. Pošto nije bilo šanse da još nekaj dobijem, krenul sam prema izlazu,

- Čekaj malo! Bit ćeš četni sanitetlija, moraš uzeti jedna nosila. To ti ide u obavezni pribor.

Ja se okrenem i bacim pogled u čošak prostorije u kojemu je stajala hrpa teških okovanih nosila, sa debelim drvenim ručkama, metalnim nožicama i škarama za otvaranje nosila i debelom teškom SMB ceradom. Ovako glomazna, cinila su mi se, a i bila su teža od šarca. Ups, ja sam popušil! Riješil sam se puškomitraljeza i sada dobivam još teža nezgrapna nosila. Netko je ovdje lud, a ovo sve govori da sam ja jedini koji je ispal lud. Pravo mi bilo, jer sam si sam priuštil tu glupost, da budem sanitetlija, sam sam se gurnul u govna, pa je red da ih sam kusam…

- Čuj dok, kak bi bilo bez nosila? Nisam baš raspoložen za te vratolomije…

- Evo, tu ti je lista zaduženja po PPS-u, sanitetlija mora imati i nosila.

- Pa krepal bum pod njima…

- Ajde, nisam ih ja izmislio, a bez njih si nekompletan, a teren je pred nama.

Nije preostalo ništa drugo, nego moram uzeti nosila i platiti ceh svoje gluposti. Informacija mi nije bila kompletna, ma kako lijepo izgledala i kako god prijateljski mi sugerirana. Rekli su neki, da se bolje roditi bez neke stvari, nego bez sreće, jer ak imaš sreće, bu ti stvar narasla?

Otišal sam do čoška i pokušaval sam dignuti nosila. Bila su prokleto teška, jedva sam ih mogal dignuti jednom rukom. Počel sam ih birati, jer, ak su već teška, neka barem dobro izgledaju i da nije cerada zasrana.

Kako sam razgledaval nosila, između njih mi se otkriju nosila bez metalnih nožica. Dvije okrugle letve, a između njih ceradno platno. EVO MOJIH NOSILA! Izvukao sam ih van iz hrpe. Bila su lagana, a i cerada je bila fina i tanka. Kao stvoreno za mene. Uzeo sam svoja „nosila“ i nestal iz stacionara, sa pola torbice sanitetskog materijala i dvije letve povezane sa ceradom na ramenu. Dok su se svi tamo ostali valjati od smijeha, sa kakvim ću ja nosilima na teren, i dok se netko ne predomisli, jer će zacijelo nekoga od njih zapasti na teška nosila sa metalnim okovom i nogicama. Znači, imam i ja malo sreće u mojem životu! Bogu fala.
MARŠ KROZ ŠUMADIJU

Krenuli smo kamionima iz Beograda, pravac Šumadija. Tu su nas iskrcali pa smo nastavili pješice do prvog mjesta, gdje ćemo se ulogoriti. Bila je, s jedne strane na sreću, topla suha jesen pa nije bilo kiše, a sa druge strane na nesreću, jer je sasušena zemlja bila tvrda ko kamen. Od seljaka sam kasnije čuo da ovu jesen, dok ne padne nešto kiše, neće moći zaorati. Jedan je probao i slomio plug. Ne asfaltirane ceste po kojima smo hodali, kamenite kaldrme, su bile pokrivene dubokom, kao pudar finom prašinom, da su nam čizme duboko tonule u nju kao u fino brašno.

Kretali smo se u dvije kolone sa svake strane ceste ide jedna kolona, a ja izvan stroja, na začelju dugih kolona. Sunce nam je peklo glave ispod šljemova. Onako u punoj ratnoj spremi, sa puškom o desno rame, visoko smo dizali prašinu, koja nam se uvlačila u sve naše pore.

Planine i doline su me jako podsjetile na naše brdovito Zagorje. Jedan je vojnik zavapio:

- Šumadijo, kolika si? Da mi je pegla i ispeglati te, bila bi veća od Jugoslavije.

Naš marš po prekrasnoj prirodi je često bivao prekidan zapoviješću:

- Neprijatelj s leva!!!

Hitno se skidala puška sa ramena, trčalo se u zaklone i čekalo se da „vidimo neprijatelja“. Iza toga bi oglašen prestanak napada i nastavljali bi sa marširanjem. Sve bi bilo dobro za mene, jer ja sam se samo ščućuril u jarku pokraj ceste i čekal da „napad prestane“, jer ja sam moral biti na saobračajnici, jer u slučaju povreda i ranjavanja, povrijeđeni se moral „dovući“ do ceste, ja bi ga „obradil“ i vračal bi se na bojnu crtu ili bi ako je jača povreda, čekal sanitetsko vozilo za daljnji transport.

Tako su se redali „neprijatelji s desna ili lijeva“, „vazduhoplovni napad“, pa „ABH napad ili hemijska opasnost“. Došli smo do jednog šumarka i tu nam je određen odmor za ručak. Otvorili smo naše suhe obroke i „častili se delicijama“ iz konzervi sa obrocima, da bum godinama posle toga mrzil čuti za konzerve, a kamo li ih otvarati i jesti.

Do nas je došla i cisterna sa pitkom vodom da smo se mogli napiti i napuniti naše čuturice svježom vodom.

Poslije odmora, nastavlja se marširati. Kao po lancu prenosi se od vojnika do vojnika, od čela kolone prema začelju:

- Bolničar, napred, jednome je pozlilo…
- Bolničar, napred, jednome je pozlilo…
- Bolničar, napred, jednome je pozlilo…

Ja pružim korak i pogledavam lijevo i desno, gdje je nesretnik kojemu treba pomoć? Dolazim do čela kolone i onako zapuhan i oznojen pitam:

- Kome je pozlilo, tko treba pomoć?

- Milojica ima lupanje srca i dizanje kurca!!!

Svi prasnu u smijeh. Neki se šaljivcina dosjetil dobre šale, svaka mu čast.

- Baš vam je štos, mulci jedni. Kad nekom stvarno pozli, zovite nekog drugog, jer ja neću nasjedati na vaše glupe štoseve.

- Nemoj doktore da se ljutiš. Šala mala…Ha ha…

- Budale, vama je smiješno, al vam je glup vaš humor. Vidjet ćemo, tko će se zadnji smijati?

Sjednem u hladovinu, zapalim cigaretu i sačekam da kolona prođe, pa ću ja nastaviti dalje na začelju. Vojnici su me pogledavali i jedni se smješkali štosu, koji je dopreo do njih, a drugi su me gledali kako pušim, jer u koloni za vrijeme marša je pušenje bilo zabranjeno. Mene su zvali sa tri imena na terenu, a to je zavisilo o raspoloženju i koliko su me trebali. Pogotovo što se tiće cigareta. Dali se radilo o cigareti, čiku ili ako nisam dao ni jedno ni drugo. Tako sam za neke bio bolničar, za neke doktor, a za neke grobar.

PODIŽEMO LOGOR


Došli smo na odredište, gdje ćemo se odmoriti i prenociti. Poceli su se podizati šatori, a ja sam išao od desetine do desetine da mi daju vojnike, koji će kopati latrinu i improvizirati poljski WC. Konstrukciju smo već uigrali i samo je trebalo zabiti kolje i nategnuti šatorska krila. Drugi su kopali jamu za pomije (napoj), a treći su formirali mjesto za podjelu hrane i gdje će stajati voda za pice.

Šatori su se podizali strogo poravnati po visini i u liniju. Šator, koji je malo štrcal, rušil se do temelja i moral se dizati od pocetka, a sastav šatora je po kazni imao stražarsku ili protivpožarnu službu u logoru i voznom parku.

Pošto sam cijelo vrijeme bil okupiran organiziranjem logora i „ljecenju“ žuljeva, ja sam od jednog šatorskog krila napravil šator iznad nosila, koja sam postavil na rašlje zabijene u zemlju. Da bi se znalo tko je u toj minijaturi od šatota, na ulaz sam nategnul bijelu traku sa crvenim križok, koju sm inaće nosil oko rukava, da se zna moja funkcija. Nakon nekog vremena sam skužil da je ta traka u sebi ima veće vrijednosti i respekta od činova. Mnogi su shvatili koliko im trebam i koliko im dobro dođe moje znanje o prvoj pomoći i o logorovanju, da sam za kratko vrijeme stekal visoku cijenu.

Prije svakog obroka sam napravil smotru cistoće ruku i porcija. Prljavi nokti su posljednji dobivali obrok, kao i masna i neoprana porcija ili pribor za jelo. Prodal sam im štos, da su u grmlju odrezali granu sa rašljama, očistili je od lišća i zapiknuli iza šatora. Na nju su naopačke objesili oprane porcije da se ocijede i osuše.

Kod oficira sam već imal dobru cijenu, ako radi niceg drugog, onda radi cigareta. Naime, samo odabrani visoko rangirani su znali da kod mene možeju dobiti „paklo“ cigareta, na trenu, u svako doba, jer sam ja drugu polovicu samitetske torbice napunil sa cigaretama. Da ih ja opskrbljujem sa cigaretama, je bila dobro cuvana tajna, pa cak i kad su došli po cigarete, nitko to nije smio primjetiti.

Tako je za vrijeme vježbe, cestom po kojoj sam se šetal sa mojim „nosilima“ na ramenu, dok je vojska jurišala preko livada i šumaraka, došal đip sa mojim komandantom i zaustavil se do mene

- Zdravo doktore! Ima li ranjenih?

- Dobar dan majore, nema ranjenih, ali ako treba, sad ih ja napravim…

Pokazujem mu komad bijele krede u ruci, kojom sam označavao „ranu“ na „pogođenom“ vojniku. To bi u principu bil stariji rezervista, kojega sam videl da jedva hoda, a kamo li jurišati sa klincima.

- Imaš li bre doktore nešto za ugrožene?

- Samo malo da pogledam „pacijenta“. Mislim da je nužna terapija „Moravom“ bez filtera.

Iz torbice vadim kutiju „Morave“ i gledam, dali nas tko vidi, pa mu rukom iza leđa dodam cigarete, a on mi isto tako skrivečki utisne u dlan novac. Na taj sam način imal uvijek pola torbice cigareta za sebe i za moje „pacjente“.

Moja polu prazna sanitetska torbica se već prepunila, jer osim sanitetskog marerijala i cigareta, punil sam je sa petardama i topovskim udarima. Baš sam se dobro zabavljal, dok su ostali jurišali i osvajali teren, tjerajuć neprijatelja pred sobom. Vojna vježba prerasta u veliki vojni manevar.
ŠATOR NIT NA ZEMLJI NIT NA NEBU

Odredili su nam da logor podignemo u šumi, gdje ćemo imati dva dana odmora. Dok su se podizali šatori, ja sam po već ustaljenom redu, odredil gdje će biti klopa, gdje latrina itd. nakon silnog marširanja, jurišanja i ostalih vojnih gluposti opake cizme po vrućini su uništavale noge.

Javljalo mi se dosta vojnika sa žuljevima. To oduzima puno vremena. Moram im se posvetiti, ali im malo mogu pomoći. Ja sam imal sreću da su mi cizme bile mekane, jer sam ih u pocetku nošenja dobro potopio u topovsko ulje, što su me davno prije naucili stari planinari. Trebalo ih je slušati i naučiti njihovo iskustvo. Moje su čizme prošle dvije zime, a stopala u njima nikada nisu bila mokra.

No vratimo se logoru. Jedva sam čekal da dobijemo veceru i da se bacim na nosila, zamotam u deku, jer sam bil i ja umoran. Ne tolko kao ostala vojska, ali dovoljno da bum spaval snom pravednika. Još nisam postavil šator, jer sam zujal okolo, pa sam se o sebi brinul na kraju. Našal sam četri mlade bukvice, između kojih sam zavezal moja nosila, skoro jedan metar od zemlje. Iznad njih sam razapel šatorsko krilo, pa je sve to izgledalo kao škatulja, uglavljena između stabala. Kako god čudno izgledalo, dopala mi se ta ideja da spavam što dalje od rosne trave. Naravno, na „ulazu“ u „šator“ je stajala moja svemoćna traka sa crvenim križem, pa je to bila još jedna od privilegija koju je nosila sa sobom.

Za nas su dopremali bale sjena ili slame, koju smo prostirali na zemljani pod šatora. To nam je bila prostirka na terenu. Koliko je god bila suha i suncana jesen, noći su bivale sve hladnije, a jutrom su nas poceli docekivati mrazovi. Nije bil problem tražiti i naravno dobiti dodatne deke. Najgore je bilo u jutro omekšati čizme da ih možemo obući. Po danu su se noge uznojile, pa su sare smrdljivih čizama bile vlažne. Smrad smo ostavljali izvan šatora. Šator se zagrijal od tijela i daha, pa je pod ceradom bilo toplije nego vani. U jutro su i moje sare bile tvrde, k'o da su napravljene od pleha. Bilo je smiješno gledati u jutro, kako se otvara ulaz šatora, iz njega promole ćupave glave i uzimaju čizme bijele od mraza. Zaleđene, krute sare su morali udarcima šakom omekšati, kako bi ih mogli nataknuti na noge.

Morl bum se prikrpati u neki šator sa ostalom vojskom. Postalo je prehladano spavati sam, ma koliko deka imal na sebi i pod sobom. Uvijek se sjećam kako je cigan vikal kad mu je bilo zima

- Ojte cigani oko mene, ja sam vaša peć!

MOJA PRVA OPERACIJA

Idemo kroz sela, negdje oslobaCamo selo od „neprijatelja“, negdje opet, osvojeno selo ili podrucje trebamo braniti, pa se kopaju rovovi i utvrđuje se obrambena linija. U tvrdoj zemlji, koju seljaci ne mogu orati zbog dugotrajne suše, kopaju se rovovi i tranšize u punom profilu. Mi smo u ratu, samo kaj nemamo bojevu municiju, nego „corke“, u puškama su nam manevarski meci sa drvenim zrnima.

Oko nas tutnje jake petarde i „topovski udari“. Seljaci sa zanimanjem i oduševljenjem promatraju što se oko njih događa. JNA demonstrira snagu, kojom će braniti tekovinu NOR-a i našu SFRJ. Sa tim i takvim parolama su nas hranili više nego sa vojničkim grahom.

Ja se po obicaju krećem po saobraćajnici. Mojega sam zapovjednika oduševil znanjem orijentacije na terenu, pomoću karte i kompasa (busole). On mi je prije pokreta znao reći koordinate slijedećeg položaja, a ja sam mu na karti pokazal cestu po kojoj ću se ja kretati i gdje ću se locirati u slucaju da me netko treba za intervenciju. Naprosto mu nije bilo jasno, koja je to bila „Terenska jedinica PCK grada Zagreba“ u kojoj sam sve to naucil. Ja sam mu to objašnjaval tak da sam mu puno pripovjedal, a nisam mu baš objasnil kaj je to, jer on je „sve znal i sve mu je bilo jasno“, pa nije postavljal pitanja, da ne pokaže svu svoju zadrtu glupost.

Marš do slijedećeg položaja je trajal cijelo prije podne. Moji su hodali u koloni po cesti, a ja iza njih. Već su savladali gradivo da se mene bez veće nužde ne smije smetati. Definitivni respekt kod njih sam zaradil da su u jednom našem logoru, prije spavanja gledali moju „operaciju“ pod vedrim nebom. U uvjetima terena, gdje nam je higijena pala na niske grane, imal sam par vojnika koji su dobili cir. Koincidencija je htjela da vojnik, koji se zval Cirić dobije veliki gnojni cir, kojega sam ja nazval „furunkul vulgaris“, na pregibu iza koljena. Daleko od sanitetskog stacionara, sa svojim skromnim znanjem i sa još skromnijim priborom koji sam imal u svojoj torbici, trebal sam čovjeku olakšati hodanje. Za naše starješine, mi smo u ratnom stanju i nema poštede, dok se ne radi o većoj povredi, kada se povriječenom osigurava transport u najbližu bolnicu.

Jedino slobodno vrijeme smo imali poslije većere, a prije spavanja. Došal mi je Čirić, sa par vojnika iz svog odjeljenja i skinul hlace. Polegnul sam ga ne cebe (deku) kraj mojeg šatora i pod svijetlom baterijske lampe pogledal debeli cir sa „žutom kapicom“. Nije mi preostalo ništa drugo, moral sam ga prerezati, ocistiti i staviti nešto za dren, pa nakon toga previti nogu, da Cirić može hodati. Lakše je to bilo reci, nego napraviti. Nisam imal ništa oštroga pri ruci, osim žileta. Koso sam slomil sam žilet, tak da sam dobil špicastu oštricu i nasadil ga u procjep drvenog štapića te učvrstil sve to komadom izolirbanda, jer ono malo flastera, koji sam dobil, sam čuval za druge prilike. Tak sam napravil skalpel. Pripremil sam tampone gaze i vate za cišćenje a za dezinfekciju sam imal flašicu alkohola.


Ostala vojska je vidjela da se nekaj događa kod mojeg šatora, pa su došlo gledati, kaj bu sada sa Čirićem, koji je ležal na cebetu, a dvojica su mu pridržavala nogu, da se ne zritne. Ja sam se sagnul sa mojim „skalpelom“ u jednoj i tamponom od gaze u drugoj ruci. Od jednom je u pravcu čira posvijetlilo još nekoliko baterijskih lampi. Ćiriću baš nije bilo svejedno, kaj se događa, iako sam mu prije toga objasnil kaj ga čeka. Ja sam pridošle probal rastjerati, ali bez uspjeha, jer je znatiželja bila jaca od svake rijeci. Većina ih je znala kakve je patnje za vrijeme marša imal Čirić, koji je šepesal za njima. Napetost je rasla, i svi su prisutni utihnuli. Utihnul je i Čirić.

Ja sam jednim potezom „skalpela“ razrezal čir preko sredine, od jednog do drugog kraja. Bil je tak pun gnoja da je tak prsnulo iz čira i špricnulo prema mom nosu, da sam ga za dlaku izbjegnul.

Pobrisal sam gnoj sa čira i drugim rezom „skalpela“ napravil križ. Nastavil sam čistiti čir, a dobar dio „publike“ je ubrzano okrenul leđa gnoju i brzim korakom napustil „operaciju“. Jedan je vojnik odtrcal u šumarak i stresal kraj mlade bukve tek pojedenu većeru. A kaj sam ja tu mogal? Nisam ih ja zval gledati nekaj kaj je i meni okretalo želudac, ali je to netko moral napravit, a to sam bil ja. Naravno, da mi nije bilo sve jedno, makar sam već to gledal i delal. Najteže mi je bilo, kaj sam moral to delat u tako groznim uvjetima i bez pravog pribora, a o uvjetima da ne govorim. U ocišćeni sam čir del dren, mali komadić tankog gumenog šlaufića i pokril to sa velikim tupferom sterilne gaze. To sam uredno previl zavojem i pokupil svoje „instrumente“ u torbicu. Čirić se ustal, napravil nekoliko koraka…

- Doktore, svaka ti čast, nisam osetio, ama baš ništa… Vidi bre, hodam ko da ništa nije ni bilo…

- Sada ti je lakše, jer ti zglob nije pod pritiskom gnoja. Sutra ili prekosutra buš mi došal na previjanje, a ja bum videl ak se čujem sa sanitetom da dobiš neki antibiotik…

- Baš ti fala doktore, pravi si drug…

- Nemoj mi zahvaljivati, jer se kod nas veli, ak se hvali, lijek ne pomaže… Ak bu te jače bolilo, dojdi do mene…

- Hej dok!... poviče Mika izlazeci iz šatora… Eto vam malo antiidiotika…

Reče on kroz smijeh i pruži nam čuturicu. U njoj je bila šumadijska brlja (rakija), koju su seljaci skrivečki davali vojsci. Svima nam je pasao gutljaj dobrog raspoloženja prije spavanja. Još jedan je dan ostal iza nas…

Mi smo dalje napredovali prema selu, gdje ćemo se razviti u strelce, „potisnuti neprijatelja“ i ukopati se uz rub sela. Tu će biti uspostavljena crta obrane osloboCenog teritorija. Nocit će se u rovovima, a ja sam pronašal lijepo mjesto kraj jednog križanja uz glavnu cestu, gdje ću se „maskirati“, a tu će me svatko najlakše pronaći u slucaju potrebe. Na operativnoj karti se ucrtal križ na raskršću, da se zna da sam tu ja.

SELO OD BLATA - U KUĆI ČETNIKA


Pješaceći po Šumadiji iza redova vojme vježbe, viCal sam stvari o kojima nisam mogal niti sanjati. Da mi je netko o tome govoril, rekal bi da je lud ili da ima bujnu maštu. U tom krajoliku koji me, kak sam već rekal, jako podsjeća na hrvatsko Zagorje, krivudava neasfaltirana cesta, prekrivena dubokom finom prašinom, nas je dovelo pred malo selo.

Već izdaleka su mi kućice bile nekak cudne. Sve su bile bijelo pokrecene, kao i debla voćaka, a na kućama nije bilo oštrih kutova. Sve su bile nekak zaobljene, sa malim prozorima, na neravnim bijelim zidovima. Sve su kuće bile napravljene od blata. Krovovi su bili od slame, a rijetki sklepani od dasaka. Ograde oko njih su bile napravljene od šiblja, ko košare. Sa tako ograĐenih dvorišta lajali su psi, a na ograde su se nacickale djecje glavice, koje su širom otvorenim zacuđenim ocicama gledali nepreglednu naoružanu vojsku koja zveckajući svojom punom ratnom spremom, prolazi kroz njihovo selo. Pokraj njih su stajali njihovi roditelji, pozdravljali vojnike i isto se tako cudili nesvakidašnjem dogaCaju u njihovom selu. Oni malo odvažniji su trcali uz kolonu, a neki bi im vojnici pružali bombone dekstroze, grožCanog šećera, koje smo dobivali u našim paketima suhe vojnicke hrane. Neki bi im davali konzerve mesnog dorucka, na njihovo veliko veselje.

Ispred kućica su bile klupice, na kojima su sijedjeli domaćini. Sve je izgledalo nekako siromašno i bijedno. Po tamnoj puti, zakljucio bi da su to cigani, ali nisam baš bil jako siguran u to. Sjećam se iz nekih pricanja, da su spominjane kuće od zemlje, od blata, ali sam mislil da su to samo price. Sve mi se to ucinilo nekak nestvarno. Videl sam kleti i hiže po Zagorju, ali one su imale drvenu konstrukciju, malo veće prozore i ona škofa, slamnati krov, je bil nekak uredniji. Bilo je isto bogecki, ali ne ovak bijedno kak ovo selo u kojemu sam osjećal neku tjeskobu, gledajući te kuće i ljude. Jedina svijetla tocka su bila bosa djecica, zamusanih obraza i veselih, iskrenih djecjih ociju. Njihova vesela vriska i cika na suncanom jesenskom danu se izdizala iznad sela koje je ostajalo iza naše kolone.

Slijedeće selo u koje smo ušli bilo je sušta suprotnost od onoga koje smo napustili. Nije blještalo bogatstvo i raskoš, ali zidane kuće i crijepom pokriti krovovi su neusporedivi sa onom bijedom? Seljaci su nas docekivali veselim mahanjem i pitanjima, od kuda smo i kako smo? Sasvim druga klima. Uredne ograde od dasaka ili zidane, a neke su bile ukrašene sa sjajnim velikim staklenim kuglama, koje se moglo vidjeti i na kolcu u cvijetnjaku ispred nekih kuća. Ja jednom sam prozoru, lijepe uredne kuće, ugledal lice starca sa dugim sjedim brkovima, kako naslonjen na prozorsku dasku. Onako preko ograde sam pozdravil starca:

- Dobar dan deda! Ima li kod vas čiste vode za piće?

- Ima vojnice, dabome da ima. Uđi slobodno, uđi…

Makar nam je bilo zabranjeno uzimati u selu bilo što, ja sam si dozvoljaval taj „luksuz“, zaštićen crvenim križem na mojem rukavu. Ušal sam u kuću gdje me docekal djeda u tipicnoj srpskoj nošnji u čakširama i opancima sa zavrnutim špicama. Za njih smo u šali govorili, da srbima služe na njihovim cucavcima, da se za njih drže, kako ne bi pali u zahodsku luknju.

- Eto voda vojnice, sveža i ledena. Odakle si bre?

- Iz Zagreba…

- Uf, daleko si od kuće…

- Još se malo broji, svega par mjeseca…

- Dali bi ti voleo mleko, jutros pomuzeno, na furuni kuhano, upravo ohlađeno?

- Kako da ne? Od uvijek sam lud za mlijekom…

- Sada ću ja. Pričekaj malo, sve za našu vojsku.

Ode djeda u kuhinju a ja sam bacil pogled prema prozoru i klupu na kojoj je djeda sjedil i gledal kak prolazimo. Na klupi je ležala neka lijepo uređena revija, a na njoj četiri slova C oko križa i orao. Kokarda iznad naslova „Cetnicki glas“. Ups, ušal sam u kuću cetnika? Ja, Zagrepcan, Ustaša iz Hrvatske… Kaj je, tu je, di sam, tu sam…

Vratil se djeda sa emajliranim velikim loncekom na limenom poslužavniku, punom masnog domaćeg mlijeka a pokraj toga mala kristalna zdjelica za slatkim i žlicicom pokraj nje.

- Izvoli vojnice, dobro mi došao. Uf, davno beše kada sam ja služio vojsku bre, jako davno, još kao dete, kao ti, ja pamtim i pvi rat i drugi, bre, ne ponovilo se.

- U pravu ste djede, ne ponovilo se, Bogu hvala i vama hvala na gostoprimstvu…

- Dat će Bog, dat će mladiću, blagodarim, uzmi još slatko, to moja baba pravi, najbolje slatko, u čast ti bilo…

Pasalo mi je slatko i mlijeko, te se ja oprostim od djede četnika i požurim za mojom kolonom, koja je već izlazila iz sela.

DJED OPAO NA KALDRMI


Te noći sam odredio svoje mjesto gdje ću se stacionirati, a to je seosko groblje. Tu će me najmanje smetati, a najlakše će me naći. Obavil sam moje dnevne dužnosti i pred većer sam se uputil do groblja. Tu sam postavil nosila izmeCu dva nadgrobna spomenika i razapel šatorsko krilo, da se zaštitim od rose. Bil sam umoran i dosta sam se rano spremil spavati. Racunal sam da ću tu imati mira, ali sam se prvaril. Taman sam zaspal, kada me probudila galama. Jedna grupa seljaka me zvala i tražila po groblju.

- Bolničar!!!

- Evo me tu sam!

- Pa kud se bre smjesti na groblje?

- Kapela je zatvorena, a u birtiji je galama, pa sam tu.

- Mi smo tu iz ovog sela. Bio caca kod sestre u susjednjem selu. Po mraku se uputio nazad i pao na kaldrmi, pa razbio glavu.

Hodali smo po neosvjetljenim cestama. Jedina rasvjeta je bila na ponekoj kući od slabog svijetla koje je prodiralo kroz malene prozore. Ušli smo u sobu u kojoj je bilo puno ljudi oko kreveta na kojemu je ležal starćek sa krvavom krpom prebačenoj preko čela.

- Dobro veće, dobri ljudi!

- Dobar veće doktore, evo ded bio kod sestre. Malo covek popio i pao na glavu.

- Nisam ja doktor, nego samo sanitetlija. Najprije da vidim glavu vašeg djeda.

- Jel bre doktore, može prije rakijica ili neko piće?

- Hvala lijepa, sada je djeda na prvom mjestu… Dobro veće djede… da mi pogledamo tu glavu… Dali vas boli ili vam se vrti u glavi?

- Sve je dobro sine... mala nezgoda... zamalo ništa...

Maknul sam krpu sa glave, a kad tamo, imal sam kaj za vidjeti. Skoro kvadratni decimetar kože visjela iznad lijevog oka. Od celavog lasišta, preko cela zkoro do obrve. Djeda je bil pri svjesti, pa sam ga posjel na rub kreveta, da ocistim povredu. Sa ono malo kaj san imal, nisam mogal puno napraviti, osim kaj sam ocistil ranu koliko sam mogal, vratil sam odguljenu kožu ma mjesto i pocel sam previjati glavu. Objasnil sam familiji koja se tu skupila, da će se rana morat bolje ocistit, što ne mogu uciniti sa ponuCenom rakijom, a ja nemam tu mogućnost sa to malo pribora koji imam i da se to mora kiruški obraditi, odnosno da se rana mora zašiti u najbližem stacionaru ili bolnici i to u što kraćem vremenu, jer se sa ovakvom povredom ne može cekati. Na sreću, djed nij dobil jak udarac, pa vjerovatno nema potres mozga, tako da će lako podnijeti transport. Osim toga, treba što prije dobiti antitetanus.

Dok sam ja tako objašnjaval kako stvari stoje, djeda me onako sjedeći na rubu kreveta primil za opasac i zapital, dok sam ja na njegovoj glavi slagal kapu od zavoja, da fiksiram tampon gaze na rani:

- Od kud si bre vojnice?

- Iz Zagreba…

- Cak iz Zagreba… mlogo daleko… A koliko ti je godina sinko?

- Dvadeset godina…

- Sine moj… Unuče moj… Praunuče moj… Meni je osamdeset i peta… Koje ti je ime,
sinko?

- Ja sam Željko. Samo vi mirujte djede, sada ću ja završiti previjanje…

- Slušaj sine Željko i pamti… U koju god kuću da uCeš, iza sebe imaš bre otvorena vrata da
ostaviš… Unuce moj… Praunuce moj…

- Zapamtil bum to. A sada lijpo mirno lezite, dok ne riješimo da vas sa odveze do bolnice.

Ovi seljaci nisu imali ništa osim „taljiga“ sa volovskom vucom, a najbliža bolnica je pedesetak kilometara po prašnjavoj kaldrmi. Do zore neće stići do tamo. Izašli smo iz kuće, ali od oficira koje sam pital, nitko „nije mogao“ odvojiti vozilo da se djeda prebaci do bolnice. Najzad sam došal sa djedovim sinovima ili unucima do „glavno komandujućeg“ na ovom djelu vatrene linije vojne vježbe.

- Druže majore, vojnik Željko, sanitetlija prve čete, drugog pješadijskog… Imamo 85 godišnjeg starca sa teškom povredom glave, kojeda sam upravo sanirao, ali mu je hitno potreban prijevoz do bolnice

- Jelde bre, što si ti zamišljaš?... zadere se major da se culo do kraja sela, kroz mirnu jesensku noć… Nemože bre nitko da mrdne odavde, mi smo u ratnim okolnostima bre. Nismo mi crveni krst bre. Kakvo je to ponašanje bre, ima bre da te kaznim!

- Oprostite druže majore, mislio sam da smo mi JNA, vojska koja štiti, brani i pomaže narod SFRJ u svim okolnostima, kada nas najviše trebaju, a djed je 85 godina star…

- Ko si ti bre da mi govoriš!!! Ti će bre da me uciš što će da radi JNA!!! Sutra ima da se javiš na raport svom komandiru! Jesi razumeo? Voljno si!!!

- Razumio sam druže majore i ponosan sam što služim u gardi JNA, pa vam zahvaljujem u ime ovih seljaka na razumijevanju i pomoći.

Okrenul sam se na peti a major je zapjenjen vikom pokazival svoju moć i velicinu. Isprical sam se familiji djeda za kojega mi je bilo žal da mu nemrem bolje pomoći, jer je ovim mulcima bila važnija igra ratovanja kao „indijanaca i kauboja“, pa su pri tome oficircine izgubile ljudskost.

Tu je galamu cul jedan oficir koji je ipak bil više covjek nego oficir, pa je ugašenim svijetlima otišal po djeda i odpelal ga do bolnice, da nitko to nije znal. Moji pratioci iz djedove familije su mi zahvaljivali i nudili mi novac, što sam ja pristojno odbil, ali su mi ipak na rastanku natrpali cigareta u moju sanitetsku torbu. Ja sam se po cesti obasjanoj mjesecinom vratil do moje „kućice“ od šatora i nosila između dva nadgrobna spomenika na groblju, uvukal pod deku i požuril se zaspat, jer je blizo ponoć. Noćnu su tišinu narušavali jedino cvrcci iz obližnjih vinograda i polja i po koja sova u svom noćnom pohodu.

Da budem iskren, rijeci koje mi je rekal djeda te noći dugo nisam shvatil. Dugo mi je trebalo da uvidim u tome jednu veliku životnu pouku, a od kada sam je razumjel, nje se držim i dan danas. Zato mi je ostala neizbrisiva slika tog dogaCaja, pa gledam da svaka vrata na koja sam ušal, za mene ostaju uvijek otvorena.


VJENČANJE U SELU

Linija obrane sela se nalazila na rubu sela. Rovovi su se kopali iza ograda domaćinstava, a iza jedne takve ograde se te veceri treba održati svadba. Preko pola sela, sakupit će se da proslave sjedinjenje dvoje mladih u bracnu zajednicu. Dvoje djece, koje znaju od roCenja, pratili ih kako odrastaju, a sada će ih otpratiti u bracne vode. Po kuhinji se već od rane zore rastrcale kuharice i pripremaju gozbu, a vani se u dvorištu kolju kokice i prase, da svati ne budu gladni, jer gazda ima dva sina i sada se stariji ženi, pa svatovi nisu svaki dan. Niti se u selu ovako velike stvari ne događaju svaki dan. Jedva se ceka, da se nešto znacajnoga dogodi, pa da se do slijedeceg događanja ima o cemu pricati.

Odma preko plota, vojnici ukopavaju krampovima rovove u kojima će provesti noć ocekujući napad „neprijatelja“, koji hoće osvojiti ovaj prostor, koji je od velike strateške važnosti, jer je 50 km dalje glavna saobracajnica prema Beogradu, a i ovdje u blizini ima nekoliko vojnih objekata koji ne smiju pasti neprijatelju u ruke. Tako će vojnici ovdje ukopani ostati do daljnjega, ili će krenuti u protu napad da potisnu ili unište „neprijatelja“.



Koja je to divna slika, kako tanka crta jedne seoske tarabe dijeli veseli život ruralne sredine i veselja daljnjem životnom stvaranju i životnoj zbilji, od imaginarnog ratovanja i jurišanja na izmišljenog neprijatelja sa podocnjacima, jer neprijatelj nikada ne spava, pa se treba braniti od neprijatelja iz vana i iz nutra, kam god se okreneš, sve su neprijatelji, pa cak i oni sa druge strane tarabe, koji će se veseliti i pirovati, dok će se sa ove strane „lijati krvca“ za ocuvanje mira i tekovina NOR-a.

Ja sam se opet „sakril“ u veliom grmu, u živici izmeCu ceste i dva polja. Malo dalje od moje lokacije je bila seoska kuća i veliki bunar. Otišal sam tamo i svukal se do pasa( kaj nije bilo dozvoljeno), izvadil sam kantu vode da se operem. Iz kuće me vidjela gazdarica i donijela veliki lavor i lonac tople vode. Taman sam se pocel prati, kad eto ti jednog oficira. Najprije je dignul dreku, kak se ja usudim skinuti uniformu, a kada je na hrpi videl moju traku sa crvenim križom, smanjil je glas i otišal uz ispriku,

- Oprosti doktore, nisam video, ajde izvini… Odo ja… Zdravo…

Kada sam se opral, izaCe gazdarica sa cistim rucnikom da se dobro obrišem. Pitala me gdje ću spavati? Objasnil sam da smo pod uzbunom i da bum spaval tam u grmu. Kimala je sažaljivo glavom i ušla u kuću. Shvatila je da ja ne smijem ulaziti u kuću, pa mi je van donijela lijepi zdjelicu slatkoga , žlicicu i cašu vode. Već sam naucil da je to ovdje znak dobrodošlice, a meni slatkokuscu praznik za jezik i nepce. Pozdravili smo se, jer sam moral biti prisutan na podjeli hrane i obići vojsku, da vidim dali ima povreda ili dali moji zapovjednici imaju cigareta.

Poslije rucka sam otišal do svog skrovišta u grmu, da si malo prilegnem, kada me pozvala gazdarica iz kuće.

- Doktore, možete li da dođete, muž mi povredio ruku…

- Šta se dogodilo?

- Poskliznuo se po sjenu na štaglju i pao dole. Pri tome je povredio ruku na drvenom trozubu (vilama) za seno.

- Eto, bre, malo sam požurio i ete le ga! Razderao mišić.

Na sreću rana nije bila duboka, dugacka skoro deset centimetara, na lijevoj podlaktici, ali je trebalo ipak sašiti.

- Ma kakvo bre šivanje, nemam ja vremena za te sitnice. Danas mi brat od tetke ženi sina, a ja vodim svate. Ne mož' da odustanem ili nedođem. Ajde bre, samo ti to lepo zavi doktore, pa će sve da bude u redu.

Šta sam mogal, nego sam dobro ocistil i osušil ranu, koja na sreću nije jako krvarila i nježno je zategnul širokim zavojem da spojim i zatvorim ranu, pa sam fiksiral zavoj, da ne sklizi po ruci, jer sam znal da nebu miroval. Dok sm ja previjal domaćina, došla su dva oficira pitati, dali mogu prenociti u kući?

- Žao mi je drugovi, ali ženim sina od brata od tetke, pa nitko neće biti u kući… Tako ih je domaćin otpravio i odmah meni tiho nastavio… A vi doktore cim se smrkne, kod mene u kuću. Ne mož' bre diktor da mi spava izvan kuće. Moj si gost… a ja ću da te budim pre zore, da doruckuješ i onda će da radiš svoj poso…

Tako je i bilo. U toploj kuhinji su me do sita nahranili, onda sam dobil veliki lavor tople vode da se operem i cistu mirišljavu flanelsku pidžamu. Svi su ukućani otišli u svatove, a u kući su ostavili kćerku, da ne ostanem sam. Iz daljine se cula glazba i cika svatova, bilo je veliko veselje, koji puta „pojacano“ kojom detonacijom, jer sam domaćina opskrbil sa petardama.



PRVA „RATNA“ POVREDA



Od brda do brda, od doline do doline, od sela do sela, juriša vojska, puca, zauzima prostor, oslobađa ga od „neprijatelja“. Onda se ukopava u ocekivanju protu udara, sakriva se i maskira u zasjedama, pa onda opet juriša u toj velikoj ratnoj igri, velikom vojnom manevru. Naša je postrojba sada u punom brojcanom stanju. Podignuta je rezerva u naš sastav. Došli su nam starceki, da se igraju rata, rame uz rame, sa nama, klincima.

Gledal sam ih kako sa mukom jurišaju uz naše mladiće, hitaju se po zemlji i pucaju po neprijatelju, pa opet:

- Juriiiiiiiš!!!!... Huraaaaa!!!

Ja polagano idem po cesti, kad mi dojadi, sjednem u hladovinu ispod nekog drva i gledam „rat“. Kada mi vojska zalegne na neko vrijeme, kada se poravnava vatrena linija, prošećem kroz redove i kredom oznacim „povredu“ ili „ranjavanje“. To sam radil starcima, našim rezervistima, što mi je većina mlađe vojske odobravala, jer su i sami vidjeli kako su „starci“, izvuceni sa radnih mjesta i toplih domova, bez kondicije pa lipsali pod punom ratnom spremom.

Oznacene „ranjenike“, su mladići najkraćim putem nosili do ceste, gdje će ih pregledati i obraditi cetni sanitetlija. Za njih sam imal svježe hladne vode i nosila u hladovini. Tu bi povratili dah, popušili cigaretu i donekle osvježeni bi se vratili u boj, na vatrenu liniju.

Cijela ta dernjava, pucnjava, jurišanje, zalijeganje iza busena, panja i bacanje po zemlji kao u kaubojskim ili ratnim filmovima mi je išlo na jetra. Istina da sam toga bil osloboCen i gledal sve to sa primjerene distance, ali baš od tuda mi se sve to cinilo kao jedna velika glupost. Pa cak i kao igra rata, mi je bila glupa, jer smo se mi kao klinci na vrtu ili u parku bolje igrali Indijanaca i kauboja, a neki cak partizana i neprijatelja, kojemu, kao djeca, nismo znali ime, jer je imal jako puno imena. Sumnjam da smo i tu znali pravo ime tog „neprijatelja“ protiv kojega ratujemo.

Takva mi je razmišljanja prekinul dosta uspaniceni poziv.

- Bolnicar!!! Gde si bre doktore!!! Imamo povređenoga!!!

Dva oznojena mladića su mi dovodila jednog rezervistu. Jedan mu je pridržaval krvavu lijevu ruku. Drugi je nosil oružje i opremu ranjenika. Dok sam ih pozival u hladovinu, gdje sam razapel moja nosila, videl sam kako iza njih ostaje krvavi trag. Grdo je zgledalo, da sam se sav stresal. Povređeni je rezervista je bil mali nabiti čovo, gruboga lica, blizu cetrdeset godina. Posjel sam rezervistu na nosila i pocel sam cistiti povrijeCenu ruku da vidim ranu.

- Zdravo druže, kaj je bilo?

- Jebeš ga bre i sreću, zakućio sam nogom u nešto, poleteo i pao ko klada. Sa rukom sam udario u nišan mog rucnog bacaca! Jebo ga bre onaj ko mi rece da podignem nišan, bre i onako mi ne traba…

- Dobro, okrenite dlan više prema meni da vidim bolje kak to zgleda?

- Ma nije to bre ništa! Malo ogrebo kožu, pa to ti je… Ma gde mi se bre dele cigare?...

- Evo, izvolite ako vam odgovara moja „Opatija“? nije to ogrebotina, to je grdo prsnulo, tu će trebati koji šav… Ni baš tak malo kak zgleda, ali daj Bože da je samo to...

Čistil sam krv sa dlana jake grube šake šljakera. Kak je i on sam bil sav cvrst i nabit, tak mu je bil i dlan i prsti jaki i tvrdi. Srednji prst mu je izgledal, ko da je od udarca po plocici nišana rucnog bacaća eksplodiral. To je bila duboka rana nepravilnih rubova, koja je obilno krvarila. Cvrsto sam povezal taj prst, da skupim ranu i imobiliziral sam mu ruku sa komadom zavoja.

- Na žalost ili na veselje, vaš rat je završil prije kraja. Ovo smo sredili kolko se je dalo, pa ćete sada ovom cestom prema nazad, par kilometara pa bute vidli sanitetsko vozilo i oni vas buju odpelali na šivanje, a ovi decki vas buju odpratili.

- Ma kakvo bre šivanje, za ovu ogrebotinu… Mogu ja i sam do saniteta… Nisam ja bre…

- Znam da niste, al bu vama i njima prijala mala šetnja, jer sam ja tak odredil, nebu mi pacijent išal sam, pa da mi padne na cesti… gubitak krvi… bolna rana… šok, jesmo li se razumjeli!

- Hvala ti doktore, vidjet ćemo se mi još, da se odužim…

- Nikakva hvala niti dug, a vas dvojica, kada povrijeđenog ostavite u vozilo, trkom, polako, nazad da ne bude pretjerano, jesmo li se razumjeli?

Ode trojka u šetnju, a ja sam pocistil oko sebe ostatke od previjanja. Na bojištu je upravo dana zapovied za juriš na neprijatelja, koji se nalazi na povišenoj cuki, sa koje djeluje puškomitraljezima i drži kontrolu doline u kojoj se nalazimo. Zapocela je minobacacka priprema onda gromki:

- Jurrrrrrriš!!! Hura!!!

A ja ću se lagano premjestiti po cesti na uzvišenje kraj ili u jednom još nepobranom vinogradu koji se već lijepo vidi sa moje pozicije.

MOJ SUSRET SA ŽUTIMA (OCJENJIVAČIMA)

Već smo danima u „ratu“. U principu se igram glumeću cetnog sanitetliju i uživam u benificijama koje mi moja bijela traka sa crvenim križem na njoj donosi. Dok sva vojska trci po bregovitoj Šumadiji i igra neku ratnu igru, ja sam promatrac sa strane. Veliki dio stvari koji je njima zapovjeCen, mene se ne tice, puno toga kaj je svima zabranjeno, ja si dozvoljavam i u cijeloj glupoj igri vojske, ja sam vojnik samo kada negdje zaškripi ili kada osjetim da u nekom trenutku i u nekoj situaciji to moram biti. Onda se zbilja potrudim odglumiti vojnika, a do sada sam imal sreću, da tam gdje sam uhvaćen da nisam vojnik po mjerilu nekih oficira, oni mi gledaju „kroz prste“ ili toleriraju mi jer sam „doktor“ sa nosilima na ramenu, sanitetskom torbicom punom cigareta i petardi.

Moral sam se najviše cuvati i micati se s puta oficirima koji su bili oznaceni žutom trakom. To su u pravilu bili visoki oficircine, naši ocjenjivaci, sa neogranicenim ovlastima. Oni su pratili vježbu i upisivali svoja zapažanja i ocjene za izvršene radnje u ovoj „ratnoj“ igri .

Na jednom je proplanku, uz cestu kojom sam prolazil jedna grupa kopala rov za bestrzajni top. Ja sam tu cekal svog zapovjednika, koji je dijelio zapovijedi za našu cetu, gdje će se ukopati malo dalje od ceste.

Naslonil sam se na nosila i gledal kak se ukopavaju u tvrdu zemlju od koje se kramp odbijal. Dali su si puno truda. Rov je bil ukopan u punom profilu, pa su ga dotjerivali ašovcićima poravnavajući stijene rova,da bi bile ravne kao zid, a kutevi oštri da se moreš porezat. Zapovjednik odjeljenja, mladi podoficir, je daval upute, kak potavnati platformu za bestrzajac i kako da vojnici izvan rova sa zelenim granama maskiraju položaj.

Malo dalje od rova, uz sam rub neasfaltirane ceste, rtala je kampanjola. Iz nje izađu dva oficira sa žutim platnenim vrpcama ispod epoleta i upute se prema rovu. Ja sam ih promatral iz pristojne daljine i kako su se oni „okomili“ na odjeljenje u rovu, mene kao da nisu niti vidjeli. Kako su došli rovu, zaposleni zapovjednik odjeljenja, vjerojatno pitomac, vodnik prve klase i vojnici ih nisu vojnicki pozdravili. Na oficirima, ocjenjivacima, sam primjetil kak su nezadovoljni docekom napravili opako stroge face i krenuli:

- Što se to ovde drugovi radi?

- Upravo dovršavamo rov…

- Kakav bre to rov, vodnice?

- Pa… ovo je rov za bestrzajac… ovaj… bestrzajni top!

- Ti vojnice! Koje dimenzije su ovog rova?

- Kopa se u dubinuuuu… jedan i pppol mmmetra… ne, dddva…

- Desetaru, koliko ljudi stane u rov?

- Celo naše odelenje!

- Vodnice, zašto ste kopali baš ovde?

- Pa… tako su nam naredili da kopamo… ovde je mesto… da dobro mesto…


Ja sam to promatral i cudil se mulcima kak se neznaju vojnicki ponašati, pa ih ovaj pukovnik i major rešetaju rafalima pitanja i nedaju im da kažu niti par rijeci. Svako pitanje je bilo sve glasnije izreceno, a u zraku se osjecala napetost. Sa ovakvim deranjem su sasvim zbunili vojnike i njihovog zapovjednika odjeljenja, da nisu znali opdgovoriti niti ono kaj bi trebali znati. Da su se vojnicki ponašali, nebi uvrijedili dvae visoke oficircine koje se sada iživljavaju na njima, a oni se koprcaju u rovu, kao ribe na suhom. Znoj ih se cijedil po licu ispod šljemova po raskopcanim bluzama.

Iz takvih razmišljanja me prepadne oštar glas pukovnika, da sam skoro ispustil nosila na koja sam bil naslonjen u hladu mlade bukve kraj prašnjave ceste. Brzo sam se sabral, stegnul nosila lijevom rukom uz tijelo, jer mi je puška bila prebacena preko leCa i zauzel sam stav mirno, jako udarivši perama mojih potkovanih cizama. Desnom sam rukom u oštrom zamahu pozdravil oficira:

- Druže pukovnice, vojnik Željko, sanitetlija prve pješadijske cete, druge pješadijske
brigade…!

- Što ti radiš ovde?

- Druže pukovnice, dužnost mi je da brinem o bolesnima i ranjenima te da ih obradim i
vratim na prvu crtu ili teže slučajeve pripremim za transport!

- Odlino bre Željko, nego što radiš ovde na ovom mestu, bre?

- Služim narodu! Druže pukovnice, kao sanitet mojoj vojsci moram biti na mjestu gdje će me lakše naći a to je glavna saobracajnica, radi transporta…

- Doktore, sve je to u redu bre, nego stojiš tu kraj rova…? – sada je pukovnik spustil glas i obraća mi se onako prijateljski, kao starom znancu.

- Druže pukovnice, gledam i učim, a toga nije nikada dosta…

- Ma bre doktore, što stojiš? Eto ti tamo panj, sedi, odmori noge i zapali cigaru čoveće.

- Hvala, razumijem druže pukovnice.

Odem lagano do panja, udaljenog svega par metara od rova, na bukvu naslonim nosila, izvadim cigaretu i zapalim. Ovi iz rova su razrogacenim ocima promatrali cijelu scenu, kao da im nije bilo jasno, zakaj se pukovnik ne dere na mene? Povukal sam si dim i mislil si onak u sebi, sa zadovoljstvom:

- Si videl kinfa? Tak se to dela. Odglumiš vojnika, ono kaj nisi, zadovoljiš formu i ove napuhane oficire. Ni mi je prvi put da sam prodal tu foru. Tak su me pustili na miru, a ove mulce, kaj to nisu znali napraviti, evo i dalje ribaju u duetu…

Evo, dolazi i moj kapetan, a ja još nisam odabral „busiju“ di bum precoril ovu noć, jer bu vojska spavala na položajima. Imam jednu kuću u vidu…



MORAL SAM SE UKOPATI


Ocekivali smo protunapad „neprijatelja“. Užurbano su se kopali rovovi. Jedan dio vatrene linije na ravnici prostrane livade je ukopavao rov za ležeći stav, kao udubljenje, a od iskopane zemlje se napravil grudobran, maskiran sa busenima trave. Cak je i to kopanje licilo, kao da se morate ukopati na sred Jelacić placa, na asfaltu. Ašovcić se odbijal od tvrde zemlje, a rezanje busena trave je bil nemoguća misija, pogotovo, jer se to moralo raditi ležečki.

Do mene je došal moj kapetan:

- Doktore, ima li bre ranjenih?

- Bio jedan rezervista, udario rukom po nišanu erbejca (rucnog bacaca) i grdo rascopal prst, poslal sam ga na šivanje…

- Jel bre tako opako?

- Grdo je izgledalo, dva, tri centimetra dugacko, pa skoro do kosti…

- Uf bre, jel naš vojnik?

- Iz drugog voda… Dal sam mu pratnju, da putem ne kolabira…

- Ispravno si postupio, neko ima li što za ugrožene?

Pogledal sam oko sebe, dali nas netko vidi, izvadil kutiju cigareta iz sanitetske torbice i ugural mu u ruku, u kojoj je već pripremil kintu.

- Smanjite kuru, jer je i zaliha tanka…

- Bit će doktore, bit će… nego ukopaj se, idu žuti, da ne bude sranja… jesi li razumeo?

- Naravno da bum se ukopal, ni roCena mama me nebu vidla…

Ode kapetan, a ja gledam uz cestu, ima li kakva rupa. Kao za inat, osim duboke prašine na cesti i rijetkog grmlja uz nju, nisam videl ništa pametno, osim plitkog jarka uz cestu. Zel sam ašovčić i počel lupati po jarku, ali sam samo dignul prašinu oko sebe, a ašovcić se odbijal i zvonil, kao da lupam po betonu. Znal sam da nemam puno vremena, jer sam videl da se sva vojska smirila, i čekala „napad“, a iza sebe iz daljine sam cul dernjavu. Pet, šest žutih je dolazilo u mojem pravcu i sipali psovke i „autoritet“ derući se na vojnike, jer nisu bili zadovoljni sa uraCenim. Grdo ih je bilo za slušati. Za koju minutu buju došli i do mene. Prvi puta mi nije baš bilo svejedno, jer dernjava visokih oficira je zbilja zvucala prijeteće, kao da su bili nasaCeni da i u jajetu naCeju dlaku. Pa čak i ako ju nisu našli, neljudski su napadali izmucenu i već umornu vojsku.

Ja sam postrugal dno jarka, koliko se je dalo, tak da sam ispred sebe i iza sebe uspjel napraviti neku hrpicu prašine, suhe trave i smeća. Kada sam videl da mi se cestom približavaju, kleknul sam u svoj „rov“, raširil šinjel da se ne vidi di ja to klecim, a nosila sam odložil pokraj sebe. U meni je napetost rasla i cekal, pa kaj bude, bude. Cul sam kako mi dolaze iza leCa i nezadovoljno komentiraju položaj vojske i nadmeću se „pameću“ tko bolje zna vojnu doktrinu i strategiju.

- Što radiš ovde vojnice!!! Nisi na borbenoj liniji!!!

Skocil sam u stav mirni, ko da sam na feder navinut, pozdravim ih oštrim pokretom ruke i pocnem recitirati već naucenu pjesmu mojeg vojnickog statusa i uloge u mojoj jedinici:

- Druže pukovnice, vojnik Željko, sanitetlija 1. voda… bla bla…bla…

- U redu bre, stani! U cemu ti to kleciš bre, na što ovo lici?

- Druže pukovnice, ovo je kljeceći rov! Do malo prije sam previjal povređenog rezervistu i poslal ga na šivanje ruke. Meni rov i ne treba, jer ja sam među vojskom da im pružim medicinsku pomoć i izvlačim iz vatrene linije, a ne da se skrivam u rovu.

Koliko god je još bil u stavu napada sa opakom maskom navuenom na facu, vidlo se kak mu beži smjeh, takaj i njegovim kolegama sucima.

- Ispravno doktore! Odlično! Tako trebada bude!

- Služim vojsci, druže pukovnice! – Namjerno sam izostavil onaj obavezni odgovor na pohvalu „Služim narodu“, a njima su se usta razvlacila u smijeh, da su ga teškom mukom skrivali.

- Ma što si bre zu na suncu, pređi tamo u hlad, sada, tek što nije poceo napad.

Krenuli su dalje, a ja sam im uzvratil pozdrav i otišal u hladovinu. Vojska, koja je vidjela i cula kaj se dogaCalo nisu vjerovali svojim ocima i ušima, jer je grupa visokih oficira sa žutim oznakama, sudaca, već dvadesetak metara dalje grmila na vojnike radi loše ukopanih položaja, nemara, neposluha, nediscipline itd.

Otišal sam u hladovinu, sjel na nosila i zapalil cigaretu. Kaj se mene dotikavlje, napad može poceti.

RUŽAN KRAJ VOJNOG MANEVRA

„Napad neprijatelja“ je u punom jeku. Puške pucaju, petarde i „topovski udari“ grme dižući oblake dima. Štekću puškomitraljezi, bacaju se dimne bombe, „neprijatelj“ je zalijegao nasuprot naše „tvrde obrambene linije“. Vezom se prenosi zapovjed da se pripremi protu udar, opet će biti jurišanja.

- Juriiiiiiiš!!!... Huuuura!!!

Podigla se vojska iz svojih rovova. Iskaću iz svojih rupa i u cik-cak liniji trče prema „neprijatelju“ pucajući iz svih oružja. „Neprijatelj“ napušta svoje položaje i povlači se ispred „silne armije“. „Neprijatelj“ je razbijen, poražen, nalazi se u bijegu duboko potisnut sa „oslobođenog prostora“.

- Bolničar!!! Doktore!!! Ranjenik!!!

Dva vojnika trče prema mojoj saobračajnici i nose vojnika, držeći ga za ruke i noge. Uzel sam svoja nosila i potrčal im u susret. Spustil sam nosila na zemlju a ova dvojica su ga polegnuli na nosila, podigli ranjenika i ja sam ih odvel do hladovine malog šumarka. Ranjenik je jaukao od baoli, a ja sam gledal di je rana? Niš nisam videl?

- Kaj mu je bilo? Kaj se dogodilo?
- Leva noga, ranjen je u levo stopalo!
- Spustite ga tu u hlad… i ostanite ovdje!

Vidio sam da ranjeni vojnik nije bil iz naše gardijske brigade, imal je na nogama vojničke cipele. Tada sam videl da je lijeva cipela u predjelu malog prsta probušena. Krvava rupa je išla do džona , kroz koju je provirala krv. Izvadil sam brzo moj džepni nožić i presjekal žnirance i raširil cipelu, da se počela parati pokraj jezika. Uspio sam skinuti tu cipelu, već punu krvi. Brzo sam podvezal nogu, za svaki slučaj, iako nije bilo jako krvarenje. Skinul sam i čarapu, pa sam imal kaj za vidjeti. Mali prst se „odmaknul“ od prstenjaka koji je visjel do srednjaka. Izvadil sam veliki paket sterilne gaze, raširil ga i zamotal stopalo.

- Jedan od vas dvojice, neka ode niz cestu, tamo bi trebalo biti sanitetsko vozilo ili bilo koje drugo, nije važno koje prvo vidiš i neka hitno dođu simo, i reci da vojnik ima prostrijeljeno stopalo i da mora hitno u bolnicu!

Kada su vidjeli povredu, shvatili su i opasnost i težinu povrede, pa je jedan otrčal po vozilo, a ja sam nastavil previjanje, dok mi je drugi vojnik podržaval nogu ranjenika, kojemu smo ispod koljena stavili borbeni ranac, da je podignemo , kako bi smanjili krvarenje.

- Reci, kaj je bilo? Kak se to dogodilo?
- Šo da vi kažem? Danima i noćima već ne spavasmo… Ne moš' bre da odahneš… Drugar je već pre prolupo, al' danaske, totalno. Naslonio bre cevku tanđare na cipelu… i da gi jebeš opalio… onaj manevarski drveni… jebo ga vojna vežba,… jebo ih manevar…
- Kaj da ti velim? Drvo i plinovi su mu sjebali stopalo i karijeru…
- Šo bre karijeru? Oslobodio se vežbe i vojske…
- Kad bi to baš tak bilo? Odležal bu u bolnici, da mu spasiju, kaj se spasiti može, a nakon toga bu išal na sud radi samoranjavanja, pa bu odležal kaj se je upucal…
- Joj, jesam se sjebo…
- Šo bre sjebo? Najebo bre naje…
- Dečki, kaj je tu je, iz te kože nikam… Ovo sam ti previl, više od toga ti nemrem napraviti. Pazi, kaj bu se to više hladilo, više bu i bolilo… Evo, dolazi vozilo, sad buju te odpelali u bolnicu, pak ti želim svako dobro. Manevar je već pred krajem, pa se i mi uskoro vraćamo doma.

Nisam znal, ali sam pogodil da je kraj manevra, jer je kratko iza toga, već slijedeći dana, prekinut je manevar. Širile su se glasine, da je manevar trebal potrajati još tri-četiri dana, ali je prekinut, jer je netko ispalil bojevi metak? Ne znam jel to bilo istina, ali hvala Bogu, taj cirkus je došal do kraja.




RAT JE ZAVRŠEN


Kasno je popodne. Nakon rušenje našeg posljednjeg logora, krenuli smo na dugi marš. Više nas nije pratila neizvjesnost od „napada neprijatelja“, nikakve opasnosti od avijacije ili ABHO udara. Nema pobjednika niti pobjeCenih. Završili smo svoj „rat“, pa smo se i mi u stilu ratnika koji napuštaju bojište umorno kretali po cesti, kaldrmi, pokrivenoj dubokom mekanom prašinom, kao posljedica duge sušne jeseni. Sa te strane smo imali sreću jer nismo kisnuli i skidali blato sa naših uniformi. To smo platili na drugi nacin. Trebalo se ukopavati u suhu tvrdu zemlju, koju niti seljaci nisu mogli poorati. Izostala je kvalitetna jesenska sjetva. To sam saznal od seljaka, domacina, koji su mi pružili gostoprimstvo u toj šumadijskoj „vukojeb..i“, kako smo je mi nazvali. Kada su domacini culi da sam decko sa asvalta, iz Zagreba, još su se više trudili da mi kod njih bude još ljepše i da kaj više saznam o njihovom životu, a sa velikiom pozornošću su slušali moje priće o Zagrebu i Hrvatskom zagorju. Radi svega proživljenoga, nemrem reci da sam tam loše prošal. Zapravo, ostala su mi samo lijepa sjećanja, među kojima su se ona loša i crna zgubila.

I po koraku i po spuštenim glavama i pogledima pred noge, vidi se da je dugacka kolona umorna i iscrpljena. Za ovaj marš smo dobili vijnicki suhi obrok. Kartonska kutija sa limenkama i tvrdim dvopekom bi nas trebala džati cijeli dan. Dvije su stvari bile super. Dva paketića velike vrijednosti. Jedan je bil sa deset bonbona od grožđane dekstroze, energetska bombica. Drugi je bil paketić instant crne kave, kaj se razmutila u vodi ili mlijeku, pa kada se to popilo, nije bilo spavanja.

Prolazili smo kroz male zaseoke, pokraj ograda nacickanima znatiželjnicima. U ovoj se zabiti do nedavno ništa nije dogaCalo, a sada je tuda protutnjal rat. Sada su nudili jabuke iscrpljenim vojnicima. Dobro došlo osvježenje.

U sumrak smo došli na zborno mjesto sa kojega će nas pokupiti kamioni i odvesti nas u našu kasarnu na Voždovac. Sama pomisao na mekani krevet i cistu posteljinu. Jesen je ovdje već postala hladna, pa smo morali svako jutro onako bosi gaziti po sarama naših cizama, jer su se preko noći zamrznule, a u jutro su bile bijele od mraza. Dobili smo dodatne deke, ali se bilo teško ugrijati na slami u šatoru.

Po okolici smo sakupili suhoga granja i zapalili vatre. Posjedali smo oko njih na svoje borbene ranćeve i uživali u toplini vatre i pucketanju suharaka u vatri. Neki su umorni legli na hladnu zemlju, da bi malo odrijemali. Za svakom vatrom se sakupila jedna nacionalnost, što se culo po govoru oko vatre. Nisam brojal koliko je vatri, jer mi to nije tad palo na pamet, pa radi toga ne znam kolko je bili vatri, ali mi je bila jasna slika „bratstva i jedinstva“, još u ona vremena.

Ja sam kak sanitetlija imal par „pacijenata“ sa žuljevima i lakšim ogrebotinama, koje je trebalo previti, više da nam vrijeme brže proCe, nego kaj bi to zbilja trebalo. Kada sam to obavil, obilazil sam vatre i dizal one koji su zalegli, jer bi mu samo trebalo da sada na kraju nekog vraga nekaj navuce na sebe. Makar onak nevoljko su se dizali sa zemlje i poslušali me. Onak kak sam bil u pokretu, nije mi bilo zima, a ovakva zanimacija bu mi skratila vrijeme. Sve su grupe tiho razgovarale, pa im se cak i u glasu osjecal umor.

Onda mi je sinula ideja. Prišal sam do jedne grupe. Tu su bili Makedonci oko vatre.

- Šo bre Makedoncite? Sakate da zapoeme?

„…Brala ja na kapimi,

Na popovi vratimi…

…of aman, aman…“

Prihvatili su pjesmu, koja je postajala sve glasnija i glasnija. Malo im se povratilo raspoloženje, pa su nastavili s pjesmom. Ja sam otišal do slijedeće vatre.



- Kurbe ferdamane, lahko vaj kaj sprašam?

„…Greva na Štajersko,

Videt kaj delajo,

Videt kaj delajo,

Deklice tri…“

Nisam baš dobro govoril „Slovenšćinu“, ali je i tu upalilo, svi su prihvatili pjesmu, a na lica se vratil osmjeh. Ista se stvar dogodila i meCu MaCarima. Taj jezik nisam nikad ucil govorit niti pisat, al kada sam im zapjeval

„Piroš cizmat, tvišel o bobam,

Seret iš oz igen igozan…“

Tak svejedno, jel to bilo pravilno Mađarski ili nije, sa veseljem su nastavili pjesmu. Tak sam obišal nekoliko grupa, dok me moj kapetan, pozval k sebi. Nisam znal o cem se dela, pa sam onak pred svima zauzel onak pravi vojnicki stav

- Druže kapetane, vojnik Željko, javlja se na vaš poziv!

- Ajde sedi ovde bre i reci mi odalkle si ti?

- Iz Zagreba.

- Dobro iz Zagreba, a gde si bre rođen?

- U Zagrebu.

- Jelde bre, a od kuda ti je otac?

- Iz Zagreba.

- Dobro bre, a gde je on rođen?

- U Zagrebu.

- Jelde bre Željko, jel ti to mene zajebaješ?

- Nebi ja druže kapetane, di bi ja vas, nedaj Bože…?

- Kojim ti sve jezikom ne govoriš?

- A kaj ja tu morem, kad sam poliglot…

- Što ti je to? Ajde briši bre, dat ću ja tebi polaglota…

- Razumijem druže kapetane!

- Što ti razumeš?

- Pa to da brišem, ako može odmah.

- Ajde bre ajde, jesi ti mustra…

I tako ostavim i svijeg nadređenog, nasmijanog od uha do uha. Mislim da nitko nije s njim tak razgovaral u njegovoj vojnickoj karijeri. A kaj mu ja morem, ovaj manevar mi je zadnja vojnicka epizoda. Još malo, kada se vratimo, ostlo bu mi taman vremena da se razdužim i spremim za put prema doma. Ovo bu danas zbogom Šumadijo, a uskoro bum se oprostil i od vojske, da ju nikada više ne vidim. Mrzil sam vojsku, a sada znam zakaj. Da nisam bil u njoj, mislil bi da sam nekaj propustil.

Praf za praf, tu sam provel godinu i pol svog mladog života. Pa to nemrem zbrisati ko da nije postojalo i ničeg ni bilo. Ima tu nekaj, ke ne?

POVEČERJE



Otvorio sam posljednju stranicu mojih sjećanja na odsluženje vojnog roka zapocetog u VP Zemun i dovršenog u Beogradu na Voždovcu, VP – 8496, pješadijski bataljun. Izvadio sam staru od vremena blijedu sliku tih vremena. Mnoge likove ne mogu raspoznati, prepoznati, a nekima se ne mogu niti imena sjetiti. Vrijeme ih je potisnulo u dubinu mog sjećanja, pa možda jednog dana i ona izaCu na površinu, kao što je izašlo ime našeg trubaca, Makedonca, Sajko Koste, kojemu posvećujem moje posljednje sjećanje na moj vojni rok.

Naime, naš vojni rok od 18 mjeseci se približio kraju i za par dana skidamo uniformu Gardijskog pješadijskog puka JNA, napuštamo kasarnu na Voždovcu i vraćamo se našim kućama. Rasipat će se orkestar diljem Jugoslavije. Ne skidamo se svi istog dana, jer su neki nagrađivani, neki su dobrovoljno dali krv i za to dobili dva dana i tako redom. Prvi od našeg sastava orkestra se sutra skida iz uniforme trubač Kosta.

Posljednji nastup našeg orkestra je bio u Beogradskoj osnovnoj školi na Voždovcu. Prekrasno ožujacko proljetno poslije podne smo proveli u društvu ucenika osmih razreda i svirali smo im na njihovoj maturalnoj priredbi i nakon nje smo svirali na skromnoj zabavi. Bilo je lijepo družiti se sa mladima, koji su nas tako lijepo primili, a svaku odsviranu melodiju nagradili srdacnim i spontanim aplauzom. Neke stvari smo morali na njihov zahtjev ponoviti, kao na primjer „Jabuke i trešnje“, koju su Kosta na trubi i Janez na klarinetu virtuozno izvodili. Na kraju fešte su nas ispratili toplim oproštajnim slovom u kojemu je bilo lijepo izražena njihova velika hvala na našem gostovanju i divna paralela između njihovog napuštanja osnovnoškolskih klupa i našeg skorog odlaska iz vojske. Svečano smo proslavili završetak jednog od obaveznih događanja u našim mladim životima.

Puni lijepih emocija vratili smo se u kasarnu na obroncima Voždovca i uputili se u trpezariju, gdje nas je cekala večera. Naša je vojska već završila večeru i sada žurno završava ureCivanje hodnika, sanitarija, slaganja uniformi na ormariće ispred kreveta i osobne higijene, jer za kratko će vrijeme odsvirati povecerje. Nakon toga svi moraju biti u svojim spavaonicama i u krevetima, a na hodnicima će ih čuvati požarni i dežurni vojnici.

Pojeli smo večeru i nekoliko stolova od nas ugledali dežurnog trubaca kako upravo vecera, a pokraj njega na stolu je ležala oksidirana i ulupljena stara vojnicka trumpeta. Isti nam je tren pala zajednicka ideja, ista misao.

- Hej, trubaču, ti danas ne sviraš povečerje, nego ga svira naš Kosta!

- Razumem, drugovi stari vojnici! – uzvrati trubac i salutira orkestru iz stava „mirno“, te nakon što mu netko od nas rece:

- Truba, voljno si!

- Razumem! – sjedne za svoj tanjur i sada polaganije smireno nastavi sa većerom.

Mi smo ostavili naše tanjure na stolu i otišli na pistu za postrojavanje. Pista je bila velika betonirana ploca, velicine nogometnog igrališta, koju su okruživale zgrade komande i paviljoni za smještaj vojske. Lroz osvijetljene se prozore paviljona vidjela užurbana strka vojnika u svijetlo plavim pidžamama, kako poravnavaju puške u šoškama, šinjele na vješalicama i cizmama ispod njih. Sve mora biti besprijekorno cisto i postavljeno u ravninu „na konac“.

Kosta je na betonskom uzvišenju koje se protezalo uzduž piste za postrojavanje, nježno otvorio kutiju svoje trube. Iz nje je izvadio sjajnu trubu primivši je crvenom plišanom krpom, da ne ostavi tragove prstiju na sjajnoj ispoliranoj površini, koji se sjajio kao da je izraCea od zlata. To je bio njegov ritual vaCenja instrumenta iz kutije, kao nekog štovanog relikta. Elegantnim pokretom lijeve ruke stavi trubu pod pazuho i uspne se na betonsko uzvišenje. Zauzme stav mirno i zapovijedi:

- Orkestar, u vrstu, zbor!

Svi smo se postrojili u vrstu po velicini. Sa lijeve strane smo držali naše instrumente.

- Orkestar, na desno, ravnaaaj se!

Poravnali smo pogledom na desno naša tijela i vrhove ulaštenih cizama. Onako u gardijskim uniformama i sa šapkama na glavama, u vojnicko oštrim pokretima izvršavali smo recene zapovijesti kao nikada do sada, a skladnije od pocasne garde na službenim smotrama i postrojavanjima.

- Orkestar, miiiirno!... Orkestar, posljednji zajednicki pocasni poooozdrav!!!

Svi, kao da smo to radili i vježbali tisuću puta, digli smo ruku ravno ispruženih dlanova i prstiju do šilta naših šapki, dok je Kosta fantasticnim pokretom istovremeno prinesao trubu ustima a desnu je ruku stavio na tipke te zapocne svirati „Povecerje“. Kasarnskim se krugom razlegnuše zvukovi „Tišine“, melodije povecerja americke vojske, kroz suton vedrog proljetnog povecerja.

Mršava Kostina figura, zategnuta u gardijsku uniformu u stavu mirno, uzdizala se visoko uzdignute trube, koja je svojim nježnim zvukom ulazila u naša srca, topili se osjećaji, vrijeme je stalo.

U naočalama trubaca se odražavalo zvjezdano nebo, caklile su se zvijezde na staklima, ispod kojih su se niz obraz u sjajnom tragu spuštale suze svirača. Plakao je Kosta, jecala je njegova truba.

Onako postrojeni ispod trubača, ukočeni u stavu mirno, sa rukom na pozdrav, gledao sam prijatelja, koji sutra odlazi svom domu. Gledao sam prozore paviljona u kojima je kao čarolijom nevjerojatnog trenutka prestala jurnjava. Čuli su vojnici da se nešto izvanredno događa u krugu kasarne. Nešto što se nikada nije dogodilo, nešto neuobičajeno, nešto neponovljivo, naprosto su osjetili svećanu veličinu događanja na pisti za postrojavanje. Načičkale su se glave u svijetlo plavim pidžamama na prozore. Od jednom je zavladao mir i tišina. U dolasku proljetne noći osjećala se neka uzvišena, svećana atmosfera, koja je ispunjavala duše i prostor.

Stajao sam ukočeno, mirno, sa rukom podignutom na pozdrav, nisam vjerovao svojim čulima. Nešto se nevjerojatno događa. U ušima mi zvoni truba, neviđena slika pred okom, kao izvađena iz mašte, slika mi se počela mutiti. Zamutio mi se vid očiju punih suza, tek što nisu slapovima potekle niz moje lice, a u grlu mi je stajala knedla, koja je rasla i rasla. Samo vrisak, jecaj bi je mogao ukloniti, izbaciti iz grla, zaustaviti gušenje, ali ja stojim u počasnom stroju, stroju koji odaje poštu prijateljstvu, proživljenim sjećanjima u godinu i pol druženja, zajednickog stvaranja i kreiranja te divne univerzalne stvari koja nas je zbližila. Glazba, ta divna muzika uzburkanih emocija, koja nas upravo podsjeća da je dan rastanka pred nama. Težak kao svi rastanci. Mješavina sreće da je završen i odrađen vojni rok, da izlazimo u slobodu civilnog života, nazad u svoj rodni kraj, nazad svojim najmilijima, tuge rastanka od stećenih prijateljstava, a sve to stisnuto u prigušenoj euforiji proljetnog sutona.

Čuo sam i vidio kako mladi muškarci plaću kada odlaze u vojsku. Tada nisam plakao. Nisam čuo da plaću na odlasku iz vojske, ali ja sam plakao.



DOMOVINSKI RAT

Sjećanja na događaje 2000-2001. godine moram početi sa malim uvodom, da bi mogli shvatiti uvjeti i pozicija gledanja autora ovih redaka Željka, i njegovim aktivnostima u tom razdoblju.

Iz sjećanja na događaje koji su slijedili od početka odcjepljenja i osamostaljenja Hrvatske teško je govoriti o točnim datumima. Još uvijek pod pritiskom režima koji je padao i grčevito se borio za opstanak vrijeme je prolazilo, dok smo mi bili zaokupljeni događanjima oko nas. Radio je u TMA Me-Ba, kao rukovodilac pogona održavanja. Bio je jedini šef u firmi koji nije bio član SK. Tako je sukob počeo davno prije 1988. - 89. godine, zapravo počelo je 1980. godine kada je preuzeo to mjesto. Živio je pod stalnim pritiskom i podmetanjima. Sakriveni iza crvenih (partijskih) knjižica, «stručnjaci», kojima je jedina kvalifikacija bila podobnost, smetao ih je njegov stručni rad i uspjeh u vođenju odjela i uvođenje inovacija u održavanje strojeva. Tvornica počinje tonuti u stečaj, a nekolicina radnika su ukazivali na rušitelje firme koja je proizvodnjom preciznih mjerila i mjernih uređaja imala monopol u zemlji i Evropi. Radi različitih stavova počinje šikana prema Željku i premještanja sa radnog mjesta na druga radna mjesta, sa ciljem da bi dao otkaz u firmi, jer nisu imali argumenata da mu ga sami daju. U toj situaciji dočekali smo i raspad Jugoslavije.

Mala grupa, njih desetak, kriomice, u skladištu ili u kotlovnici poduzeća komentirali su novo nastale situacije tijekom i poslije 14. sjednice SK SFRJ. Krenula je i kampanja za odcjepljenje. Dolazili bi ranije na posao i na zidove u pogonima stavljali plakate HDZ-a koji su pozivali na izbore i osamostaljenje. Željko je nekoliko puta išao na osiguranje dr. Franje Tuđmana na predizbornim skupovima HDZ-a. Prije sastanaka u MZ Utrina, Papac, Bučar i još neki, nalaze se kod njega u stanu, radi dogovora o kandidatima za izbore i strategiju sastanka. Njegova je supruga u izbornoj komisiji, a on je dežuran za sigurnost i prijevoz rezultata u izborni stožer.

Najzad su održani izbori, HDZ pobjeđuje, a Me-Ba odlazi u stečaj, a članovi SK potkradaju i ruše mogući izlaz iz stečaja, tjeraju se nepodobni. Među njima je i Željko, a on je jedini šef odjela koji nije član SK i još k tomu, na prvom sam mjestu za dodjelu stana (obećanog bivšem sekretaru SK firme) kojega čuva član SK, nakon što su nasilno ušli u prazan stan. Pošto nije reagirao na njihovu šikanu, a kako su «rukovodioci» očekivali, otkazom, ponovno ga premještaju na radno mjesto NKV-PKV u pogon, na rad, na normu. Krajem 1990. Me-Ba propada, preko polovina zaposlenih dobiva otkaz ili ga daje, jer već dugo nema osobnog dohotka, a niti minimalac nije redovit i Željko daje otkaz te otvara svoju firmu, «SOS, servis obućarskih strojeva», jedini u Hrvatskoj i šire. To je i jedan od razloga za šikanu, stan, odlazi u stečajnu masu, a on ostaje u stanu nadstojnika zgrade u Utrinama. U svim tim gubicima, puca brak i ostaje sam…

Našao se sa svojom znanicom Verom, referenticom za građevinarstvo na opčini Novi Zagreb, u Remetincu:

- …ma koji ti je onaj mladić iz utrina? Papac…zgodan dečko, ali naprasno uporan i energičan. Traži, zamisli, da damo nalog u MZ Utrina, da tamošnji djelatnici napuste prostor, ili će ih on naglavce…

Poslije izbora sa Papac Krešimirom, Bučar Jankom i još nekolicinom uspijevaju uči u prostorije MZ Utrina iz kojih se «starosjedioci» nisu dali. Kako je prostor oslobođen, postavljaju se novi djelatnici, a Željko preuzima dokumentaciju i kasu Civilne obrane i potpisuje buduće vođenje iste. Angažiran u poduzeću, dolazi pod još jači udar sekretara SK i partijske ćelije u firmi.

Dolazi do nemira u Hrvatskoj, «Balvan revolucije». U Hrvatskoj se počinju formirati dragovoljačke postrojbe. Iz MZ Utrina nemam nikakvih vijesti, jer je bilo dogovoreno da ću biti pozvan u slučaju potrebe, kada za to dođe vrijeme.

Ginekolog Jović, vođa četnika u Petrinji, rješavajući probleme u svojim redovima, treba se riješiti za njih nepoćudnog nekog Željka, koji se priženio u nekom selu iza Petrinje. Iz Remetinca zabunom dobiva krive podatke umjesto traženih, te odlučuju da se likvidira Željko Vujanović, koji ima servis u Šišićevoj u novom Zagrebu, član HDZ-a i Tuđmanov špijun. Iz pouzdanih izvora ta informacija i upozorenje da je osuđen za «odstrel» dolazi do Željka, koji najviše vremena provodi radeći u Podsusedu iznad tvornice cementa gdje mu je sjedište firme. Kući dolazi samo na spavanje i ne mijenja stan da se sakrije, kako su mi savjetovali.
U međuvremenu slučajno saznaje da je Narodna Zaštita organizirala blokadu «Maršalke», iskopali su rovove i postavili osmatračka mjesta. Odlazi u MZ Utrina da vidi što se događa. Već je organiziran Krizni stožer i primaju se dragovoljci? Dobar dio vodećih ljudi ne poznaje a nitko mu nije mogao odgovoriti, zašto nije pozvan. Čudio se, tko je odredio kopanje rovova na opasnim pozicijama, na brisanom prostoru, bez mogućeg puta za povlačenje i kakve su to «tajne osmatračnice» o kojima bruje cijele Utrine? Tu sreće kolegu iz Prvomajske Ivu Gluščića, koji vodi vezu i tekliće u kriznom stožeru Utrina.

- Ivo, sada je tu što je, nemamo vremena za ništa drugo, nego se primiti posla. Meni je na CB-u kako znaš pozivni Mek.
- Oki ja se javljam na CB kao Britva, već su ustrojeni teklići, vezisti, stražari i ostale funkcije, ti znaš što treba i idemo naprijed.
- Dobro, ja ću se primiti obučavanjem vezista i organizacijom rada na vezi
- Mek, pazi imam dobrog vezistu, to ti je Žeka, on je vezista po VES-u
- Napravit ću i razgovornik, da se ne ide previše otvorenim tekstom…

Dva «frenda», prvomajske škole, uzimaju u svoje ruke svoj dio organizacije. Dogovorno su podijelili «posao». Ivo će kao zapovjednik imati zadaću da kontaktira sa ljudstvom i stožerom, a Mek će preuzeti organizacijsko tehničke poslove. Veće probleme i planove rješavaju u miru Mekovog stana. Uspijevaju se opremiti uređajima iz vojarni koje su se predale i raznih drugih izvora. Tako su došli i do poljskih telefona i dvije centrale. Brzo je pala odluka, uvezat će položaje oko «Maršalke», od Savskog mosta do Jakuševca. Centrala će biti u MZ Utrina. Zapovijedanje u Kriznom štabu, MZ Utrina preuzima gospodin Antun Rajčevac. Shvativši kako veza organizirano radi, samo izriče potrebu za rješavanje određenog problema i to je bilo dovoljno da se u najkraćem vremenu njegova zamisao ili problem riješi. Nikada ne pita kako i kada, jer je to suvišno za tako uigranu ekipu, kojoj daje puno povjerenje i otvorene ruke za aktivnost.
Izvedbu linije, naravno vode Mek i Žeka. Najopasnije dionice provođenja kablova vuku sami njih dvojica. Tako su vukli linije ispred zgrade koja gleda prema «Maršalki»

- Mek, pogle' gore na krovu paviljona u «Maršalki», odignuta salonit ploča, a ispod nje viri cijev…
- Daj pusti, Žeka, to je snajper koji smo vidli iz naše osmatračnice na petici.
- Bu' pucal po nama…
- Nebu, veći je šupak od nas…mahni mu i pošalji pusu…

Naravno nije u pola bijeloga dana pucao, iako je vidio dvojicu u odorama kako vuku motalicu. Postavljene su linije i telefonska veza je besprijekorno radila.
Mek, kao dugogodišnji CB operator poziva i okuplja CB operatore sa područja Utrina. Sa njima organiziram osmatranje područja i sistem javljanja. Njihove adrese i ostale podatke zna samo on i Gluščić, što je bio uvjet CB operatera radi prisutnog straha, da bi obnosili date im zadaće.
CB operatori
1. Nikša
2. Nono
3. Cipal
4. Malena
5. Šuco
6. Oki

Za vrijeme uzbuna, CB-aši ostaju u svojim zamračenim stanovima, odlaze na terase ili zauzimaju dogovorene pozicije sa kojih malim ručnim radio postajama izvješćuju o trenutnom stanju. U MZ Utrina, određena je jedna prostorija u koju mogu uči samo pripadnici veze. U funkciji su u početku dvije radio postaje. Jedna UKW za vezu sa Centrom u Remetincu i jedna CB postaja za vezu sa motriocima. Organizacijom i dobrim radom ističu se od drugih centara veze u ostalim općinama i mjesnim zajednicama grada Zagreba. Naime CB operatori su na isti način organizirali veze na svojim područjima. Negdje u kolovozu, nakon jedne uzbune u 04:00 sati u jutro, Mek poziva sve voditelje veze na 27 MHz da dođu u MZ Utrina u 16:00 sati na dogovor o daljnjem radu. Nakon poziva, putem radio postaja kreće izjašnjavanje svih voditelja i operatora, dali prihvaćaju poziv. Svi listom prihvaćaju poziv CB operatora «Meka», jer ga velika većina već više od desetak godina osobno poznaju. Mek sjedi pokraj radio postaje u mračnoj sobi središta veze Utrina, sluša izjašnjavanje CB operatora grada i dirnut velikim osjećajem zajedništva, plače i rukom skriva suze od nazočnih. Preko 90 posto operatora se izjašnjava za prijedlog.

Taj dan je u 16:00 opet uzbuna. Bez obzira na to dolazi preko 80% i više CB operatora i vezista na dogovor. Dočekali su ih sa pripremljenim planom kanala – frekvencija na kojima će se u buduće javljati, kako ne bi svojim radom ometali rad veza susjednog Kriznog stožera. Nakon toga, obilazi centre veze i pomaže im tehničkim i stručnim znanjem u ostvarenju njihovih zadaća.

Koliko su god pazili da ne ometaju rad drugih veza, za vrijeme uzbuna, CB operatori su opkolili «Maršalku» i uključili svoje radio postaje na predaju, na nižoj frekvenciji, sa uključenim linearnim pojačalima izlazne snage. Toga trenutka su «pucale» radio veze unutar «Maršalke». O našem radu i djelovanju izvješćujemo isključivo zapovjednika Antona Rajčevca, od koga primamo i zadaće.

O događanjima unutar «Maršalke» imali smo pouzdana izvješća od naše «Mata Hari», agentice Zvjezdane. Za nju je znalo samo nekoliko odabranih u Kriznom stožeru. Radila je kao namještenica JNA u «Maršalki» na poslovima osobnih dohodaka. Kada se situacija u Hrvatskoj za JNA «zaoštrila», htjela je kao mnogi zaposlenici vojske jednostavno prestati dolaziti na posao. Shvatila je koliko može biti korisna kao civilni zaposlenik, koji ima mogućnost ulaska i izlaska iz kasarne. Znalo je biti neprijatno i «gusto» za nju na toj relaciji. Nikad nije mogla znati tko će biti neugodniji i na kojoj strani, jer niti na jednoj nije bila sigurna.
Imali smo informacija o stanju iza bodljikave žice i koji od oficira kako reagira na situaciju, pa sve do detalja kako je vodnik prve klase Jakša potrčkalo i predmet zafrkancije. Znali smo za njihove strahove i tko je od njih za što spreman i kadar učiniti.
U to vrijeme smo malo prisluškivali i druge frekvencije. Čuli smo informacije na koje smo slučajno naišli i teško smo mogli vjerovati da se to događa. Na primjer, kada je «pala» Jamnica, čule su se u Utrinama detonacije vođenja borbe. U Zagrebu je bila uzbuna. Netko je tamo dotrčao do veze blizu Jamnice i uspuhano vikao:
- jeste li normalni…kaj delate…daj javi našim idiotima…topovcima, nek' odmah prekinu vatru…pucaju po našima…
U Centru Remetinec je primijećen dobar rad veze Utrina, pa veliki dio informacija koje im dolaze iz drugih MZ provjeravaju kod nas. Naša je veza tako organizirana, da funkcionira 24 sata bez problema, a za vrijeme uzbuna se pojačavaju ekipe u centru kako bi protok informacija bio još učinkovitiji. Između uzbuna, koristi se slobodno vrijeme za obuku vezista. Za vrijeme uzbune pripremljeno je sve i uvježbano da se u kratko vrijeme veza preseli u sklonište ispod tržnice od kuda nastavlja sa radom. Nije se baš uvijek sklanjala veza u «podrum», nego se to činilo ovisno o procjeni situacije.

Tako se za vrijeme jedne noćne uzbune, pucalo se iz «Maršalke» i kada su uočeni zrakoplovi koji puštaju padobrančiće sa raketama za rasvjetljavanje terena iznad Velike Gorice i nekakvu «paučinu», veza MZ Utrina odluči da se prebaci u sklonište, javlja centru u Remetincu, da na minutu prekida vezu kako bi «centar veze evakuirali i u sklonište». Neki «dobronamjerni» u centru Remetinec prenosi informaciju:
- MZ Utrina se evakuira…

Naravno, netko je posijao paniku u Remetincu. Uzbuđeni i preplašeni dolaze hitno iz Stožera u Remetincu sa gosp. Buzančićem na čelu u Utrinu gdje su zatekli normalno stanje i sve pod kontrolom. Uspaljeno pozivaju veziste na red, kako su mogli dati takvu informaciju? Odgovor na to im je bio:

- Kako vam radi operator na vašoj vezi i krivo prenosi primljene informacije.

Nečija namjera za dezinformaciju je uspjela. Kako se to tamo završilo, ne znamo, ali to bila škola za sve, da treba paziti kome pokloniti povjerenje.
Krajem rujna 1991. naslućuje se pad «Maršalke» koliko god je to izgledalo malo vjerojatno, rađa se inicijativa da dio veze ode na bojište. Ideja je da formiramo «Elektronsko izviđanje» i to u dijelu prisluškivanja i lociranja neprijateljskih veza. Počinju se sakupljati radio uređaji iz vojarni koje su se predale. Donose se u MZ Utrina u malu dvoranu, u koju nema pristup nitko osim odabranih. U najvećoj tajnosti Gluščić i Mek su napravili listu dragovoljaca i obavili razgovore sa njima te konačne izabranike počeli obučavati za rad EI. Razgovori su se vodili kod Meka, u njegovom stanu, jer je tada živio sam. Raste broj uređaja i pokrivenost frekvencija. Ivo i Mek odlaze u kasarnu u Samoboru, koja je prije par dana oslobođena od JNA i traže uređaje koji su ispravni ili se bar daju staviti u funkciju. Na kraju ćemo imati mogućnost pokrivanja širokog spektra frekvencija od 1 do 500 MHz, na svim vrstama rada. Čudili su se oficiri JNA, koji su radili EI za vrijeme svoje službe da se formirao centar za EI na taj način. Iako su pristupili u HV, nisu našli za shodno da savjetom ili na bilo koji drugi način pomognu u formiranju i obučavanju??? Za vrijeme obučavanja, slušaju se frekvencije i zapisuju informacije. S obzirom da nas je u ekipi bilo samo dvojica osposobljenih vezista Žeka i ja trebalo je ostale dobro pripremiti i obučiti. Uređaje nam pomaže osposobiti i vremešni CB-aš, bivše vojno lice koji je radio na održavanju radio uređaja u kasarni u Samoboru.
Na stolovima su prijemni uređaji za kojima sjede odabranici sa slušalicama na ušima, vrte frekvencije i traže emisije koje bi mogle imati korisnu informaciju. Šumovi, krčenje, cviljenje i fućkanja paraju uši. Između njih se čuju razgovori. Kratko se posluša razgovor i ide dalje po skali gore – dolje. Čuju se strani jezici, radio telefoni, službe koje koriste radio komunikacije i među njima karakteristična javljanja veza JNA i četnika. Bilježe se vrijeme, frekvencija i primljena informacija. Trebalo je vremena da se uho priuči na konstantnu buku i da se «uhvaćene» veze prepoznaju i počinju se shvaćati važnosti primljene informacije. Sa vremenom smo uočili da čujemo aerodrom Banja Luku i kada se čulo u tekstu razgovora pilota i kontrolnog tornja «Omarska», zrakoplovi JNA idu na Zagreb.

Na frekvencijama bežičnog telefona «uhvatio» se razgovor, kako na ranžirni kolodvor Zagreb dolazi teretna kompozicija sa većom količinom drva iz Gorskog kotara (Delnica), te da ga treba «proslijediti» dalje. Financijska konstrukcija od nekoliko miliona dolara će se «zavrtjeti» između nekoliko poznatih naših i stranih banaka. Sa obzirom da se radilo o obučavanju, ti podaci nisu arhivirani, kao niti mnogi drugi. Neke koje smo prenijeli, ostali su bez reakcije, kao da se nije ništa važno dogodilo.
Oprema je smještena u kamion sa nadogradnjom, velikom kabinom TAM-5000. Uz to smo imali specijalno malo vozilo za RGU (radio goniometar - tragač i lokator kratkovalnih radio postaja). Obuka je trajala do konačnog pada «Maršalke».
Kada je JNA napuštala «Maršalku» mi smo pratili vezu u koloni koja je napuštala Zagreb praćena «Sladoledarima», za obuku smo slušali i njihove veze u konvoju. Tu se čula i ovakva zapovijed:
- Okreni cijevi u stranu operi po ustaškim majmunima, samo pazi da te «Sladoledari» ne vide…

Otišli smo u Remetinec da nam se tamo napišu pozivi i da ispunimo obrazac za odlazak na bojište, kao i onaj kome javiti ako nam se nešto dogodi, te smo 29. 11. 1991. krenuli prema Pokupskom.
Odluka je bila da ide sastav:
1. - Britva
2. - Mek
3. - Slavica
4. - Žeka
5. - Ivana
6. - Krak
7. - Duda
8. - Zvonac

Naknadno su pozvali još trojicu naših, jer tek na terenu, kada su počeli sa radom uvidjeli su da im nisu dali osiguranje položaja, pa su sami morali ustrojiti stražu.

1. - Konac
2. - Dado
3. - Spigani
4. - Goran

Određeno nam je da se stacioniramo u jednoj kući na Šestak brdu i da tu postavimo naš prislušni centar. U blizini je bilo naše vojske, (bitnica topovaca 20/3) kojoj, naravno, nismo smjeli reći našu ulogu i funkciju. To je iziskivalo dodatni napor i u prikrivanju velikog vozila i mnogih antena.

U vremenu predaha i kratkog primirja, otišli smo na kratko u cijelom sastavu na zborno mjesto «sektora Jug», brigade u formiranju na svečanost davanja prisege i žurno se vratili nazad na dežurstvo.

Pošto je vlasnik kuće imao privatnu pilanu, kamion se pretvorio na hrpu otpada daski u dvorištu do ograde i tek izgrađene kuće. U toj kući, bez prozora i vrata, postavljene su antene. Na prozore podruma iste kuće navalili smo trupce da se u slučaju granatiranja imamo gdje skloniti. Kamuflaža je uspjela do te mjere, da nas naš zapovjednik Vinko Ožanić teško mogao naći za badnjak 1991. godine. Kamion nije vidio, iako je od njega stajao svega nekoliko metara. Dežuralo se 24 sata u smjenama po dva operatora. Oni su išli po frekvencijama, dok se nije naišlo na emisiju od interesa. Ta se emisija snimala pomoću dvo-kanalnog (stereo) magnetofona (privatno vlasništvo Meka), znači da su se dvije «uhvaćene» emisije istovremeno mogle snimati. Za to vrijeme se tražilo dalje i ako se pronašla nova emisija, ručno se zapisivala. Na ekipi je bilo da procijeni važnost snimljene emisije i da se hitno proslijedi zapis u stožer, koji je bio na žalost udaljen nekoliko kilometara od naše lokacije? Osim radio uređaja, imali smo i teleprinter sa kojega smo skidali agencijske vijesti. Po završetku smjene, a prije primopredaje, preslušavaju se snimljeni materijali i upisuju u dnevnik rada smjene, a zapovjednik grupe EI Ivo sa izvješćem i najnovijim informacijama ide u zapovjedništvo. Katkad, ako je informacija «vruća», kao zapovijed:

- Ustaški diverzanti će prelaziti Kupu, operi obalu sa po dvije granate svakih pola minute
- Koju obalu?
- Pa valjda Kupe, budalo!!!
- Da, al' koju obalu?
- Idiote…njihovu…ustašku im majku j…!

Njihova je veza bila živa jeza za slušanje. Radili su na malim međusobnim udaljenostima i jedva su se čuli, a disciplina i rječnik su im bili na visini njihove kulture. Jednoga dana, Mek počne slagati svoju torbicu sa alatom, baci je na rame i pozdravlja se sa kolegama

- Ajde Bog, idem ja…
- Ma kuda si se spremio?
- Idem preko Kupe…
- Kog' vraga ćeš tamo, jesi li poludio???
- Nisam, idem im kratko urediti veze da se bolje čuju, pa ćemo ih i mi bolje čuti…

Njegova šala unijela je veselje u malu kuhinjicu u kojoj je ekipa provodila slobodno vrijeme uz toplu peć i glazbu malog tranzistora odmarajući uši od buke slušanja frekvencija. Tih nekoliko sati smjene u kamionu, sa slušalicama na glavi, brujalo je u ušima, pa smo u našem međusobnom razgovoru u smjeni vikali jedan drugome u tišini kamiona

- Kaj se dereš na mene?
- Ko se dere?
- Ti…
- Pa ti vičeš…samo sam te pitao, jesi li gladan…

Onda smo shvatili tišinu kamiona i da je buka samo u našim glavama. Trebalo se koncentrirano iz buke i šumova razaznati slaba govorna emisija i iz isprekidanog teksta odrediti vrstu i važnost te istu zapisati ili prebaciti na snimanje. Puno puta se snimka vrtjela naprijed nazad, desetak puta i više, kako bi «dešifrirali» ključnu riječ za potpunu informaciju.

Gluščić je malim RGU vozilom svaki dan išao u V. Goricu u firmu Velkom po hranu. Tu smo priliku koristili da na smjenu jednom tjedno odu kući na pranje i presvlačenje i hitro nazad na smjenu u «prislušni centar».

Tako su dan nakon raketiranja kasarne u Velikoj Buni, otišli u razrušene hangare da se još malo bolje opremimo sa uređajima i opremom. Koliko god smo žurili, zakasnili smo. Informacija nam je prekasno stigla. Ono što nam je najviše trebalo, «Uher» specijalni magnetofoni za snimanje su razgrabljeni i završili tko zna gdje, a oni malo oštećeni su uništeni gaženjem i razbijanjem na asfaltu između hangara. Od toga nisu bili pošteđeni niti uređaji za koje nisu znali čemu služe. Uzeli smo nešto malo upotrebljivog na što smo naišli a što je preostalo nakon prethodnika.

U siječnju 1992. godine došla je do nas vijest da je potpisano primirje. Zajedno sa tom viješću u jutro tog dana stigle su nam i granate sa četničke strane Kupe. Blizu, svuda oko nas je tutnjalo i prštalo, sve se treslo. Iako smo u podrumu nedovršene stambene kuće odredili sklonište, nitko nije otišao u zaklon. Smjena u kamionu nastavlja dalje raditi svoj posao, u kuhinji se pripremao doručak za cijeli sastav. Noćna smjena je spavala u staroj kući. Probudila ih je tek najbliža granata koja je udarila u nasip preko puta naše kuće i oštetila vod struje. Brzo je upaljen agregat u šupi do kamiona i rad se nastavio kao da se ništa ne događa.

Kada je prestalo granatiranje krenulo se na izviđanje i sređivanje štete. Trebalo je spojiti struju i na stupu urediti oštećeni razvodni ormar. Pregledavao se kamion i kuće, da vidimo gdje su tukli geleri. Konstatirali smo da je kuća u kojoj smo spavali blagoslovljena i da ju dragi Bog čuva. Na njoj je samo na gornjoj etaži kroz prozor uletio geler veličine kukuruznog zrna i zabio se u strop, ostavivši malu rupicu u prozorskom staklu. Naš kamion nije imao niti jedne rupice, dok su ostale kuće i trupci na prozorima podruma bili puni rupa, puni gelera. Gađali su, kao da su imali našu lokaciju. Tu je naime palo najaviše granata u tom «kratkom» granatiranju. Krug dvorišta u kojemu smo mi bili ostao je za čudo pošteđen. Samo granatiranje nas ne čudi, jer su u granatiranju prije ovoga, «tražili» naše susjede topovce, koji su dobili granatu u sljeme krova kuće gdje su bili, na sreću bez većih posljedica.

Posjećivali smo se sa susjedima i povremeno družili. Poštovali smo sigurnost jedni drugima. Dogovorili smo sistem dolaska i kretanja po noći da ne bi bilo neželjenih situacija. Jedne su noći došli, kao delegacija, topovci u našu malu kuhinjicu. Znali su da je kod nas kuhinjica u «prometu» 24 sata. Mi smo radi službe pomiješali dan i noć za spavanje, pa i obroke.

- Trebali bi vašu pomoć, ako nam hoćete pomognuti?
- Kaj ne bi pomogli, samo rečite o čem se radi?
- Trebalo bi ići po naše topove…ostali su na obali Kupe. Znate za onu akciju prelaska na drugu obalu preko Kupe. Mi smo dobili zapovijed da svojim topovima budemo podrška. Došli smo do Kupe gdje nas je dočekao gumenjak. Nije bilo šanse da pređemo preko. Taman da smo odvojili top od lafeta, gumenjak bi i pod tim potonuo, a trebali su nam pripremiti splav za forsiranje…Naš je zapovjednik tražio splav ili drugi mogući pravac…ostali smo ukliješteni na obali bez rješenja…znate i sami kako je to sve skupa završilo sa zimskim «plivaćima»…naš je zapovjednik naredio povlačenje, a topovi sui ostali na Kupi…On za ovo ne zna, niti smije znati…
- O.K. kaj treba napraviti, bumo pomogli…
- Idemo po noći iza ponoći, dok bu oblačno. Gurnut ćemo našeg Pinca nizbrdo na izlazu iz sela jer ako ga upalimo, probudit ćemo cijelo selo i zapovjednika…

Tako je i bilo. U okrilju zimske noći grupa je izgurala teško vozilo i spustila se nizbrdo, te došla do obale Kupe. Na drugoj strani su «Čede». U tišini i bez priče, izvukli su topove do oklopnog transportera, zakopčali topove i odvukli ih na Šestak brdo. Bilo je smiješno za vidjeti veliko vozilo kako vuče 5 topova kao patka i 5 pačića. Došavši ispred odredišta, topovi su se ručno ugurali u štalu gdje su i prije stajali, a transporter u dvorište. Svi su zadovoljno, pred samu zoru, u tišini otišli na spavanje. Misija je uspjela. Zapovjednik se nije mogao načuditi, kako su i kada topovi stigli u štalu? Na sve upite i vikanja nije dobio odgovor, nego samo zagonetni smiješak na licima svojih vojnika, a susjedi, pojma nemaju.

Negdje oko Božića, slušali smo aerodrom B. Luku, kako diže uzbunu jer su Ustaše digli avijaciju u akciju. Ubrzo zatim uzlijeću dva Miga, a kontrola im daje radarske podatke o pravcu i visini «neprijatelja». Prati ih prema Zagrebu i navodi ih na «cilj delovanja», označavajući im udaljenost do vizualnog kontakta sa ciljem.

- Pravac (azimut),visina 1000m, udaljenost, 500 m…
- Vidim ga…beži…
- Ja ću za njim…obrušava se…ponire…(Mig je iza Cesne, slijedi je)
- Uništi cilj…
- Ide kao da ima ugrađen raketni pogon…(ispaljuje rafal)
- Još je živ, oca mu je…moram gore…razbit će se…(Mig izlazi iz poniranja, preblizu je zemlje, Cesna ide dalje)
- Na livadi dole su ljudi…idemo nazad…uzmi formaciju…

Migovi se uspinju i nestaju u pravcu istoka. U velikoj brzini nisko iznad zemlje Cesna se izvlači iz poniranja, čini nemoguće, i odlazi neoštećena prema Zagrebu. Tjedan ili dva iza toga čitamo u novinama kako su naši mladi zrakoplovci išli na Badnjak ili doček Nove godine u Rijeku, a na pola puta su ih počeli ganjati dva JNA Miga. Bježali su prema Sloveniji, kada ih je jedan pokušao oboriti, ali je promašio sljedeći njihov nevjerojatan manevar koji im je spasio glavu. U tako brzom poniranju, teoretski su trebala popucati krila od opterećenja pri izvlačenju. Sretan im Božić i Nova godina, od nas koji smo slušajući podijelili dio straha sa njima. (ovo je dio opisan iz siječanja, jer dnevnici i ostala oprema su nam oteti).

Proslavu Božića organizirali su naši susjedi topovci u svom podrumu. Pokraj niza ležajeva bio je dugački stol za kojim su ugostili svoje susjede «bolničare», «rekreativce» ili kaj već jesu, sa njihovim curama. Došle su i tri djevojke iz sela da uljepšaju Božićnu noć. Na brzinu se sklopio orkestar o violine, basa, mandoline i Mekove gitare. Gazdarica kuće je dočekala svog supruga koji je bio isto negdje na položaju na Kupi i počastila cijelo društvo pečenjem i kolačima uz obaveznu pijaču, jer su tu sve domaći ljudi iz okolice. Jedino su susjedi iz Metropole. Na trenutak se zaboravile odore na njima, oružje na dohvat ruke, zaboravio rat. Blagoslov Božićne noći spustio se na umorne ratnike.

Koncem siječnja smo dobili zapovijed da se selimo na novu lokaciju. To je trebalo biti prema Kupčini. Smješteni smo u dvije vikendice, a kamion je postavljen na jako loš položaj u blatu i jedinom mogućem priključku za struju, direktno na stup vodova Elektre. Napon je varirao između 220V i 130V, pa uređaji nisu mogli raditi kako treba, naročito noću. Morali smo paliti agregat, koji nismo mogli «utišati» niti ukopavanjem, jer se iskopani rov brzo punio vodom. Radi konfiguracije terena, naše antene su bile «gluhe». Ne znamo kome je to trebalo.

Kratko nakon toga, povučeni smo u Zagreb, sa obećanjem da ćemo premjestiti uređaje na Sljeme, na Adolfovac, gdje ćemo i dalje raditi na EI. Kamion i oprema je parkiran u dvorištu MUP-a u Krugama. Tako ostajemo bez opreme koju smo sami sakupljali, kompletirali te ugradili u kamion i stavili u funkciju. Ostali smo i bez dokumentacije nastale našim radom u protekla 4 mjeseca. Sudbina dokumentacije nikada nam nije obznanjena, te smo mogli samo nagađati, kako ona nekome služi da se «kiti» našim radom i pripisuje sebi, ili pokriva razlog ne korištenja mogućnosti sa kojima smo raspolagali.

Jedan dio ekipe je demobiliziran, jedan raspoređen u ZOGZ, u Branimirovoj preko puta pošte, a ostatak pridružen u Veliku Goricu, gdje u centru veze V. Gorice, u prostorijama nekadašnjeg radio kluba sluša centar zračnog javljanja i navođenja u službi PZO. Ivo dolazi do Meka doma i pokazuje mu uhvaćene signale, u kojima Mek raspoznaje javljanje službe za vođenje i navođenje zrakoplova za operativno središte protu-zrakoplovne obrane, što je davnih šezdesetih godina Mek učio kao regrut na odsluženju vojnog roka. Odlaze u V. Goricu gdje im Mek crta planšetu i tumači upisivanje pozicija zrakoplova na nju. Održava prvo predavanje, obučavanje, o radu i funkcioniranju vrlo važne službe u svakoj vojsci PZO.
Kratko nakon toga, prelazi ekipa iz Velike Gorice na Borongaj u 50. Pukovniju PZO, a za njima Mek, kojega ZOGZ demobilizira par dana kasnije (01. 04. 1992.).


KRATKE CRTICE

BOMBA U RUKAMA DJECE

Ovo je samo jedna od priča iz mojeg života, koja se stvarno dogodila i nije važno poslije kojega rata. Svi ratovi iza svog ludila i besmisla, ostavljaju užasne posljedice i tragove koji donose daljnje posljedice. Minsko eksplozivna sredstva su opasna za odrasle, a kamo li kada dođu u ruke djece.
Bajer iza sajmišta u Sisku je bio idealan teren za igre u stilu Karla Maya. Naravno, od grupe djece je nastalo indijansko pleme, naoružano lukovima i strijelama. Željko dobiva indijansko ime Mali nož. Kako bi strelice imale pravi vršak, kopaju po ruševini do sisačkog kolodvora. Tu je naime bilo srušeno skladište municije. Između cigli, zatrpano šutom, našlo se tu puščanih i pištoljskih metaka, pa čak i koja ne eksplodirana bomba. Metke su rastavljali, a zrna metka učvršćivali na vrh ljeskove šibe. Kokošje ili pero neke druge živine na drugi kraj, gotova je strelica.

Nimalo bezopasna igra. Pištoljski meci su slagani na željezničku prugu, a klinci sakriveni u grmlju Bajera, čekali su vlak i “uživali” slušajući pucnjavu metaka ispod kotača vlaka.

Poslije sajmenog dana, na sajmištu je ostalo kupica sijena. Djeca su ih palila, a u vatru bacala metke. Opet pucnjava. Pronađenu bombu nisu mogli rastaviti. Pa je pao dogovor, sutra ćemo je staviti pod vlak. Željko dolazi kući i naravno o tome ne priča Matildi, koju inače zove “druga mama”. Matilda mu pokaže pristiglu dopisnicu Pisala je Mama iz Zagreba. Popodne ideš na vlak pa za Zagreb.


Željko se rasplače, želi ostati u Sisku. Ta sutra je najveći BUUUM na Bajeru, ali o tome šuti.

- Nema pogovora. Mama i tatek te buju dočekali na kolodvoru, a ja sam se već dogovorila sa poznatim da bu te pripazil u vlaku do Zagreba.

Nije bilo pomoći. Mama i tata čekaju na kolodvoru, a Željko će opet kao paket biti “izručen” na kolodvoru. Tako je i bilo. Opet je doma u tom dosadnom Zagrebu, a cijelo pleme ostaje u Sisku. Tko će s Jurom i Ivicom voditi krave na pašu iza mljekare? Kako mogu igre na Bajeru, sa Ivom, Franjom, Jožom i ostalima bez njega. Sa tim tužnim mislima otišao je u krevet.
Drugi dan poslije podne dolazi na vrata stana poštar s telegramom. Tata i Mama ga čitaju. iz zaprepaštenjem raširenih očiju teku suze. Mali Željko gleda zbunjen.

- Željko, - plačnim glasom će Mama – u Sisku se dogodila teška nesreća. Na željezničkom nasipu poginulo je šestero dece, među njima i mali Ivica.

Željko gleda i sluša. Ne shvaća da je i on trebao biti među njima. U Sisku je velika žalost. Niti jedno od djece nije imao preko deset godina. Nisu mogli dočekati vlak, pa su na pruzi kamenom pokušavali rastaviti bombu. Bilo ih je na hrpi više od desetak. Netko je u grupi povikao:
- To bu puklo!! - i počeo bježat niz nasip. Nekolicina ih je potrčalo za njim. Njih šestoro je ostalo gurajući se da vide kako će se bomba otvoriti. Nije se otvorila. Razlijegla se gromka eksplozija, bacivši u zrak raznijeta tijela šest zaigranih mališana…

PANIKA U „MARŠALKI“

Za vrijeme početka domovinskog rata, 1991. godine kao prvu stvar koju smo napravili, bilo je formiranje civilne zaštite po mjesnim organizacijama, pa onda blokada kasarni JNA.

U kasarnama JNA teško naoružanje koje je kupljeno našim novcem da nas brani, sada je bilo upereno protiv nas, u rukama vojnika, koje su JNA oficiri, po instrukcijama iz Beograda „hranili“ izmišljenim dezinformacijama, kao jedna od tih je bila, da su vani ustaški koljači i tome slično. Sa druge strane ograde su u stvari bili slabo ili skoro nikako naoružani dragovoljci, sakupljeni po mjesnim zajednicama u Krizne stožere Narodne zaštite.

Utrinjani su držali „Maršalku“ pod opsadom. Od mosta Mladosti, do Jakuševca su ukopani rovovi u kojima su se 24 sata izmjenjivali pripadnici Narodne zaštite Utrina, Zapruđa, Travnog i Jakuševca, naoružani lovačkim puškama, trofejnim oružjem muzejske vrijednosti i nekoliko desetaka „tanđara“. Moja je grupa, što sam već opisao održavala radio vezu svojim CB radio stanicama i vokcima (walkie-talkie). Od mosta do Jakuševca smo potegnuli telefonske linije, dok su nas Snajperisti ispod malo podignutih salonitnih ploča na krovovima kasarne promatrali. Mi smo na svaki položaj postavili telefon, a u MZ Utrina je bila postavljena poljska telefonska centrala.

U sastavu jedne Utrinjanske čete bio je tada šezdeset godišnjak Silvio, sitni, vitalni, stari gospodin, moj dragi susjed i kolega iz firme, gdje smo radili. Jednoga je dana Silvek, ili Deda kako smo ga zvali, došao kući sa kartonskim cijevima bačenim na smeće jednog dućana tekstila, na kojima su bile namotane bale platna i odnio ih u garažu. Tu ih je skratio, na njih je od letvica učvrstio nožice i sve to skupa prebojio SMB (sivo-maslinasta boja) bojom, kakvom je JNA imao obojenu skoro svu svoju tehniku. Po noći, a u tijeku jedne uzbune, kada su bila pogašena sva svijetla, cijevi su postavljene oko „Maršalke“.

Naši osmatraći, sa mansardi naših zgrada su od ranog jutra u Krizni stožer dojavljivali paničnu ustračanost po krugu kasarne. U Maršalki je vladala panika. Već prije podneva, dojurilo je nekoliko bijelih vozila punih „Sladoledara“, kako smo onda zvali međunarodne promatraće, koji su ušli u kasarnu. Vidjelo se kako su se oko njih ustrčali oficiri i krilili rukama kao vrapci, pokazujući preko žice, prema našim položajima. Nakon jedan sat su izašli sladoledari i otišli u glavni stošer Novog Zagreba, u Remetinec, od kuda smo dobili „naredbu“ da hitno uklonimo minobacače i bestrzajne topove i ostalo teško naoružanje, sa svojih položaja oko „Maršalke“.

Dugo je u našim redovima vladao smijeh čim je netko spomenuo „teško naoružanje“. Neka bude ovo sjećanje na 20. obljetnicu i na čast naših pripadnika Civilne zaštite i svih koji su otišli dalje u redove HV, u obranu naše Hrvatske, a najviše onima koji su našu slobodu platili svojim životima.

DVA MIGA NA JEDNU CESNU

Kada smo u jesen 1991. godine postavili naše uređaje za EI (Elektronsko Izviđanje) iznad Pokupskog, bili smo svjedoci jednog nevjerojatnog događaja, koji po svojoj nevjerojatnosti trebao ući u anale Domovinskog rata. Evo kratke priče.

Naš TAM 5000 sa nadogradnjom, smo opremili sa radio uređajima od 1 kHz do 500 MHz. Uz to smo imali i teleprinter pomoću kojega smo „lovili“ agencijske vijesti. Mali TAM-ić je bio uređen za ARG i on je poslužio svojoj svrsi. U tako dobro prikrivenom velikom kamionu u dvorištu seoske kuće pratila su se događanja u eteru i snimana 24 sata na dan. Imali smo punu sliku o događanjima preko Kupe. Na višim frekvencijama smo već imali označena područja javljanja JNA zrakoplovstva. Ako smo čuli da je spomenuta „Omarska“, znali smo da lete prema Zagrebu.

Radari JNA su jednog dana prije Badnjaka, otkrili letjelicu objavili uzbunu i iz Banja Luke su za kratko vrijeme uzletjela dva Miga. Čuli smo kako radarska postaja navodi zrakoplove prema meti. Razmak između Lovaca i lovine se iz minute u minutu smanjivao.

„Uzbuna“ je bila i kod nas, pa smo napunili kabinu i nismo vjerovali svojim ušima, što se događa. Već smo bili navikli da svašta čujemo, ali to je bilo nešto nevjerojatno. Nismo znali ništa, jer nismo imali informacija o aktivnostima našeg zrakoplovstva, ali nam je bila jasna situacija da su se dva JNA Miga digla u ratni pohod na naš zrakoplov, a znali smo stanje našeg zrakoplovstva krajem 1991. godine. Slušali smo puni zebnje, što će se dogoditi. Od prilike smo odredili pravac Migova, da su negdje u pravcu Slovenske granice, lijevo od Zagreba. Začuo se glas jednog od pilota Miga:

- Imam vizuelni kontakt na 700 metara!
- Potvrđujem kontakt
- To je ustaška Cesna
- Vidim ja ću na nju!
- Opazili su nas, idu u poniranje
- Idem…ima mlazni pogon, majku mu ustašku…
- Dole ima ljudi!

Cesna ponire skoro u vertikali prema zemlji, a Mig iza nje traži poziciju za pucanje na Cesnu. Ispaljuje rafal i dvije rakete. U strahu od sudara sa zemljom Mig se uspinje…rakete promašuju Cesnu koja se na kritičnoj visini nad zemljom, u zadnji čas uspinje.

- Još je živ, oca mu j….!
- Tu je slovenska granica.
- Je.. ga, vračamo se u bazu
- Neverovatno, ali izvuko se.

Kasnije smo saznali da su se naši mladići dogovorili za Badnjak u Rijeci i poletjeli tamo. Nadmoćne ratne mašine su se okomile na malu Cesnu, koja je poniranjem „pobjegla“ Migu, koji je morao odustati od poniranja, jer bi se teška mašina razbila, da pilot nije „ušupkario“ i počeo izvlačenje, pa od tuda, na sreću naših mladića, loše gađanje još lošijeg pilota.

Još je veće čudo Cesna? U poniranju sa velike visine dobila je enormno ubrzanje. U točki kada se pilot počeo „izvlačiti“ iz poniranja je bila više nego kritična, i opterećenje krila u tom manevru je bilo toliko, da su se krila teoretski trebala odvojit od trupa. Naprosto su se trebala „sklopiti“ iznad trupa. Na čuđenje svih stručnjaka i letača, Cesna je izdržala nemoguće, a i naši mladići.

PANIKA U „MARŠALKI“ II.

Ovako sučeljeni sa JNA u „Maršalki“, mi dragovoljci iz Mjesnih kriznih stožera Novog Zagreba, smo ih promatrali iz svojih položaja kroz žičanu ogradu i pratili svaki njihov pokret. Najviše su nas zabrinjavala oklopna vozila sa teškim naoružanjem na sjevernom djelu poligona kasarne.

U njima smo primijetili smjene posada. Tu i tamo su zapalili motore, da se čuje brundanje teških motora, koji bi se malo pomaknuli s mjesta i ponovno zauzeli svoje pozicije. Mi smo im pripremili iznenađenje. Pošto je zapovjedna linija i komunikacija između vozila obavlja radio vezom, zamolili smo naše CB operatore da dođu svojim vozilima u kojima imaju instalirane CB uređaje sa inače zakonski zabranjenim dodatkom, linearnim pojačalom. Došli su jedva čekajući da svoje stanice usmjere protiv neprijatelja CB operatori iz Centra, Susedgrada, Dubrave, Miroševca i ostalih dijelova grada. Rasporedili smo se oko „Maršalke, da nas oni nisu mogli vidjeti i u dogovoreno vrijeme uključili naše uređaje na predaju, ali ne sa dozvoljenih 4W, nego sa 50 do 200W izlazne snage. Morali smo upaliti naše motore, jer bi ispraznili akumulatore. Tako smo držali uređaje na modu odašiljanja punih 1 sat vremena.

Naši osmatrači su nam javljali veliku uznemirenost na poligonu. Naime, prekriti radio-signalom kratkovalnih radio stanica velike snage, koje su u toj emisiji puštali i glazbu, sve radio veze u „Maršalki“ bile su blokirane, pa nisu mogli međusobno komunicirati. Napravili smo im gužvu, koje se nisu nadali, niti bili spremni.

Kada smo vidjeli učinak, ponovili smo im isto veselje nekoliko puta za vrijeme trajanja uzbuna. Pošto smo imali u kasarni i osobu za informiranje o situaciji unutar kasarne, koju smo između nas zvali „Mata Hari“, čuli smo iz „prve ruke“, koju paniku smo prouzročili u redovima JNA u „Maršalki“.

OTAC TRAŽI SINA U „MARŠALKI“

Dok smo mi držali kasarnu pod opsadom i kontrolirali njihove aktivnosti, u moju firmu je došao poslovni partner iz BIH.

Koristio je službeni put, da vidi što se to događa u Zagrebu. U Bosni se širile jezive glasine o Ustašama, koji kolju sve nehrvatsko i još mnoge gadarije. Sve nekako u strahu, najzad nam je kolega priznao da mu je sin na odsluženju vojnog roka u kasarni Maršal Tito“. Bio je pokušao vidjeti i saznati što se događa kod nas i kako mu je sin, ali je odustao. Vidjevši zdvojnog oca, nisam mu rekao niti riječ o događanjima unutar kasarne i kako su prošli vojnici, koji su pod okriljem mraka pokušali pobjeći iz kasarne. Rekao sam mu da ću razgovarati sa zapovjednicima mojeg kriznog stožera, pa ćemo vidjeti, što se može učiniti. Da se ne tražimo po gradu, pozvao sam ga da dođe kod mene, pa čim bude prilika, da odmah može posjetiti sina.

Naravno, od nas nije bilo nikakvih prepreka da ga se pusti kroz naše položaje do „Maršalke“, problem je kao i svagdje bio JNA i zadojeni oficiri. Drugi dan je otac u pratnji naših pregovarača došao do glavnih vrata, ulaza u kasarnu. Tu su kratko razgovarali sa „dežurnim oficirom“, ali oca nisu pustili unutra da vidi i porazgovara sa sinom. Uspio ga je vidjeti u daljini kako mu skriveno maše, jer ne smije prići ogradi, a kamo li ulaznim vratima. Nakon toga su otpravljeni od „kapije“ i vratili se neobavljenog posla.

Vratili smo se kod mene kući. Bilo mi je žao vidjeti ucviljenog oca, jer sam i sam otac nešto mlađeg sina, pa sam i te kako mogao osjetiti njegovu bol. Primio sam se telefona, i nazivao sve dok se nisam sjetio „Bedema ljubavi“ Nazvao sam i tamo, pa smo dogovorili, da dođemo tamo i da se u direktnom razgovoru, dogovorimo kako bi posjetili „Maršalku“.

Došli smo u Vlašku ulicu, gdje je bilo sjedište „Bedema ljubavi“. Sa našim dolaskom se poklopio povratak „Bedema“ iz Dubrovnika. Tu ih je već čekala poznata voditeljica i reporterka radio Zagreba. Ušla je veća grupa žena, predvođena mnogima, koje sam osobno poznavao. Odmah su sjeli za veliki dugački stol, počeo je potresni razgovor o Dubrovniku uz puno suza, ali o otme ćemo drugi puta.

Dogovorili smo, da će sutra ekipa „Bedema ljubavi“ u pratnji međunarodnih promatrača (sladoledara), odnijeti peticiju za puštanje ročne vojske u „Maršalku“, pa će uz njih ući i otac da vidi sina. Vratili smo se kući, spustila se noć, kada se oglasila uzbuna. Pošto sam imao permanentno dežurstvo, morao sam u stožer, ostavivši uplakanog oca u sigurnosti svog doma.

Neka mi netko u mom mjestu u Bosni kaže da su ovdje Ustaše, ja ću im…. Ja sam tako blizu sina, a ne mogu do njega. Jadno moje dijete, tamo u kasarni, ni dužno, ni krivo. On je samo vozač saniteta…

Sutradan je otac uspio uči sa delegacijom u kasarnu. Vidio je svoga sina i prenio mu moju poruku, da ako vidi bilo koju mogućnost da iskoči iz vozila, kada krene JNA iz „Maršalke“, neka iskoči i odjuri među naše branitelje, koji će ga svojim tijelima zaštiti. Nekoliko je dana kasnije, kolona JNA krenula da napusti Hrvatsku. Vidio sam vozila saniteta, za upravljačem mladi vojnik, a pokraj njega oficirčina, koji je rukom sakrivao lice da ga se u prolazu ne bi prepoznalo.

KUĆA SA BOŽJIM BLAGOSLOVOM

Kako nazvati bezizlaznu situaciju, kada se izgled za preživljavanje svede na jednu veliku „0“, nulu? Još poslije toga gledate što se sve dogodilo i onda počinu pitanja, što bi bilo da je bilo?

Taman smo ušli u 1992. godinu, kada se sa srpskim odmetnicima i JNA, početkom siječnja, potpisalo „primirje“ i prestanak borbenih aktivnosti. Naše središte za EI, zakamuflirano u dvorištu jedne seoske kuće, između jednokatnice u čijem smo prizemlju spavali i ratom prekinute gradnje još jedne jednokatnice. Iza nje je bilo malo dvorište i na međi staja gdje su trebale biti krave, ali su ih premjestili na sigurnije mjesto.

Prije same zore završila je moja smjena EI, pa smo otišli u malu ljetnu kuhinju, nasuprot velikih ulaznih vrata u dvorište prekriveno snijegom. Pokraj kuće je prolazila cesta Pokupsko, Šestak brdo, Velika buna, Velika gorica. Stara metalna kuhinjska peć je grijala i po malo dimila, što na rupama vremešne peći, što radi lošeg dimnjaka. Na štednjaku nas je dočekao vrući čaj i pajdaši koji su malo uranili da smjene stražu, a drugi da sastave izvješće i krenu ga predati u zapovjedništvo, a onda u V. Goricu po hranu za danas. Moja smjena je na brzinu popila čaj i sendvič i otišla u stambenu zgradu na spavanje, prije nego izađe sunce.

U spavaonici je već hrkala smjena prije nas. Uvukli smo se tiho u vreće na podu sobe i zaspali. Tek nas je uhvatio prvi san, kada nas je probudila grmljavina. Počelo je granatiranje u svitaj zore.

- Hej vani grmi
- Isto kak i neki dan, ali malo bliže.
- Da odemo u podrum?
- Ja nejdem, taman sam se zgrijal.
- Ova je ruknula prokleto blizo…
- Jel danas petak?
- Koj ti je vrag? Pa naravo da je petak, kaj onda?
- Onda spavaj dalje, danas nemam rendes.
- S kim nemaš rendes,
- Ni sa jednom ženskom, pa makar se ona zvala Bomba ili Granata.
- Kad ti tak veliš, nek ti bu. A kad imaš rendes?
- Ne znam, zaboravil sam i kaj me ispitivaš furt, pusti me da čorim.
- Uf, ova je stresla stakla…
- Ni jedno ni palo, pa čak ni prašina z njih…
Na vrata uđe naš zapovjednik osvijetli nas baterijom, a mi smo ga onako u vrećama gledali kao velike gusjenice.
- Kaj, čekate? Idemo u sklonište, čedeki nas iščeju.
- Reci im da nismo doma.
- Ajde ove su jako blizo..
- Di je smjena?
- Nedaju se iz kamiona, delaju dalje…
- Onda i mi čorimo dalje, pak smo na istom…
- Baš i jesmo u istom…govnu…dobro, ja sam u kuhinji, čekam vas sa kavom.
- Zgasi lampu i zapri vrata, aj Bok!

Baš nam nisu dali spavati. Kuća se tresla, pod je podrhtavao, a mi smo ležali na podu, jedan do drugog i „drijemali“. Kako svemu dođe kraj i granatiranje je prestalo. Vani je već bio jasni dan. Zimsko sunce je već odskočilo od obzora. Opet se otvore vrat naše sobe.

- Žal mi je društvo, nema čorenja. Ostali smo bez struje, radi se na agregat, idemo videt kaj je bilo.
- Nisi fer ni ko oni prek. Sudaril sam trepavice, tak kratko, da se nisu ni privikle jedna na drugu.
- Nek ti bu, kaj se mora nebu teško.
- Vas dva pojačajte straže na dopuni…mi idemo po vodovima, ekipa Elektre tek što nije došla.

Izašli smo i krenuli što prije osposobiti napajanje naših uređaja i potražiti eventualna oštećenja. Nekoliko iz naše grupe je otišlo do naših susjeda topovaca 20/3. oni su dobili granatu u sljeme krova. Nikome se nije ništa dogodilo, to je bilo najvažnije. Kada smo sve uredili, počeli smo se diviti našoj sreći ili njihovim promašajima. Granate su padale doslovce oko nas, ali niti jedan geler nije pogodio naš kamion, kroz koji bi prošao kao „kroz putar“. Tanki lim nadogradnje sa tankom toplinskom izolacijom, nisu neka zaštita od bilo kakvih projektila. Najbliža granata je pala 30 metara od kamiona na nasip, sa druge strane ceste. Tu je oštetila električne vodove i sabirnu kutiju na stupu. Druga strana dvorišta, između novogradnje i štaglja je bio formalno „zasipan“ i „napikan“ sa gelerima, neke smo vadili iz cigli i debelih trupaca, kojima smo osigurali prozore podruma, koji je trebao biti naše sklonište, rupe u trupcima i gredama su nas najviše fascinirale, jer se tu moglo najbolje vidjeti, šta bi bilo da je bilo? Jedini „pogodak“ u opasnoj zoni, je bio geler veličine zrna kukuruza, koji je na staklu kuće na gornjoj etaži, napravio malu rupu i završio u stropu do lustera.

Na večer su nam došli susjedi topovci u posjetu, u našu malu kuhinjicu. Raspredali su se razgovori o granatiranju, pa su rekli da su „Čede“ tražili upravo nas, jer su tu pogodci bili najgušći, a kada smo im rekli za jedini „pogodak“, ostao je jedini izrečeni zaključak,

- Vi ste se smjestili u Blagoslovljenu, od Boga čuvanu kuću.

LOŠE VEZE

Najteže su noćne smjene u EI. Traži se maksimalna koncentracija da se iz mase šumova, cviljenja, fijukanja i ostale buke u slušalicama, razabere korisna informacija. Kada želimo kratko nešto priopćiti susjednom stolu, ispadne smiješno…

- Imaš li još koju olovku?
- Kaj ti je pak pukla špica?
- Ne nek sam ju potrošil.
- Onda ju šilji!
- A kaj se dereš na mene!
- To tivičeš, kej nemreš tiše?
- Prestani se derati!

Uhvatimo sami sebe, kako u gluho doba noći i tišine, nakon što smo skin uli slušalice sa ušiju, buka u ušima i u glavi još traje, pa ju vikom želimo nadjačati. Nakon toga udarimo u smijeh, uz veselu porugu, smijemo se sami sebi. Nakon kratke stanke, vračamo se poslu, listajući frekvencije. Od jednom, negdje pred zoru, pred kraj smjene povik:

- Imam ga…uključi 2 kanal na snimanje
- Gdje je?
- Čitaj moj display…pišem…
- Našao, pratim!
Sa druge strane Kupe se čulo:
- Što si br…ladno i men…greje žar i brlj…prijem!
- …ne razu…i meni je…nema čumura…alji kolko…
- …daj se kalibriš…dvica, trica, petica…Soko ovde vra…ko ovde vraba…ijem!
- Klik…. cvrrrrrrrrrrrrr… frrrrrr… imam… tnje… cvrrrrrrrr… prišššššššššššššt….
- Ponovi, ne razu…….fijuuuuuuuuuuuu….cvrrrrrr

I tako preko pola sata, podešavaš lijevo, desno, pročišćavaš, gore, dolje, na kraju se sluša snimka i uspoređuju zapisi. Evo i smjene. Predajemo smjenu i izlazimo na svježinu zimskog jutra. Malo se na zraku protegnemo i ulazimo u našu toplu kuhinjicu. Na vratima i na prozoru deke sakrivaju svijetlost slabe žarulje. Još nije sasvim svanulo.

- Kog si se vraga uzšetal, daj popi kavu na miru Božjemu.
- Ma, pusti me kvragu!
- Kaj iščeš? Kaj si tak živčan? Još te takvog nisam videl.
- Išćem moju torbu sa alatom! Si ju di videl?
- Vrag ti je.. alat, daj sedni i popi kavu dok je topla.
- A di mi je alat, furt ga moram iskat!
- Ak ti nemreš na miru pit kavu pusti bar mene pri miru, ti i tvoj alat…
- Bum pil kavu, samo mi reci di je alat?
- Ma dobro, kaj si zapel za alat, zakaj ga trebaš?
- Idem prek!
- Kam prek, mulac jedan?
- Prek Kupe, idem čedekima sredit vezu i nafčit ih kak se to dela. Oni se međusobno ne čuju na par sto metri, a kak bumo ih onda mi čuli?

Napetost se pretvorila u zarazni smjeh, da su došli i kolege sa stražarskih mjesta, pitati što se to ovdje događa, ali su za kratko i oni bili zaraženi. Stigao nam je lijek protiv napetosti, straha i tjeskobe na bojišnici.

CIGAN NA BOJIŠNICI

I za kraj malo starog vica, jer ako niste znali, za Rome postoji već opće poznati glas o njihovoj domišljatosti. Nema situacije gdje se oni ne snađu, ali na za njih specifični način. I u pogibeljnom padu, kao mačke, dočekat će se na sve četiri…

Scena: Bojišnica.
Bitka: blato, krv, kiša, vjetar, glad...

Jedna četa oslobodilačke vojske zauzela neku isturenu čuku. Stiglo naređenje da se čuka sačuva po svaku cijenu. Ali, neprijatelj navalio, okružio čuku sa tri strane, a nestalo streljiva i provijanta, nije bilo načina da se opstane više tako.

Satnik riješi da četa napravi proboj kroz usko grlo koje neprijatelj još nije zauzeo, da se dočepa streljiva, pa da se nekako vrate i zadrže čuku do daljeg.

Ali, neko mora ostati...
- Cigo!
- Izvoli, gos'n kapetane!
- Ja sa četom idem po streljivo i hranu, a tvoj zadatak je da sačuvaš čuku kako znaš i umiješ. Evo ti šljem i tri bombe, nema više, pa gledaj šta ćeš.
- JOJ, GOS'N KAPETANE, KAKO ĆU JA...
- Tišina! To je sve što je ostalo, evo tri bombe, evo ti šljem...
- Aj' pa gos'n kapetane, ako je već tako, bolje da mi ostaviš jednu bombu i tri šljema!
- Jes' ti poludio, Cigo? Šta ti pada na pamet?!!
- Il' tako il' nikako!
- ...Pa dobro, budalo jedna, evo ti, pa se snađi.

I krene četa u proboj kroz koridor neprijateljske vatrene linije....

Tri dana kasnije, vraća se ostatak čete na čuku. Kad, imaju šta da vide: na jednoj strani gomila oružja, nabacana na kamaru. Pored, hrpa neprijateljskih uniformi i čizama, a na drugoj strani, gomila neprijateljskih vojnika cvokoće bosa i u gaćama. U sredini, sjedi Cigo, pred njim na šatorskom krilu tri šljema:

- Ajmo, braćo vojnici, posljednji pokušaj: pod kojim šljemom je bomba?



Kao svake godine u ovo doba zavladala je užurbanost u našem domu, Uskrs dolazi. Ove je godine došao dosta ranije nego inače pa mi se čini da sam još jučer spremao božićnu jelku i nakit visoko na policu u garaži, a već sam u potrazi za dekoracijom za izradu gnijezda, mali piceki i plišani zečići, a iznad svega najljepše pisanice koje sam oslikao prije puno godina. Svake godine ih moram nadopuniti, jer se čestitarima ove „stare“ tako sviđaju da ih moraju nositi doma za suvenir i ukras njihovog uskršnjeg aranžmana. Pa istini za volju, radi toga sam pisanice radio s ljubavlju i izmišljao nešto novo i do tada neviđeno i lijepo kako bi zapele za oko.

U kuhinji se kuha šunka i stavlja pečenka u „pac“ kako bi uskršnje čašćenje bila slasna nagrada poslije posta. Kuhaju se i jaja za pisanice a iz pećnice miriši pinca a ja ukrašavam prvu rundu obojenih pisanica. Malom graverskom brusilicom iz namjerno napravljenih „packi“ različitih boja na jajetu urezujem lik na koji me „packa“ asocira. Ispred mene je pletena košarica u koje slažem dovršenu ljepotu. Uživam u tom poslu a misli mi lutaju kroz sjećanja, kroz davno minule Uskrse. Sam Blagdan je veliko vrijedno sjećanje i slavlje na Isusovu ljubav i žrtvu za vjeru čovjeka.

U sjećanjima su mi se vratile slike na Uskrs u Sisku kod mamine sestre Fanike i muža joj Čire, a tu su njihova djeca, od mene preko deset godina stariji Ivica i Zrinka. U toploj kuhinji već od ranog jutra teta Fanika, „moja druga mama“, kako sam ju ja nazvao, kuha i peče na starom limenom šparhetu. Na solu je skroman doručak, jer je već spremljena velika košara pokrivena grubim izvezenim pamučnim platnom, ispod kojega je bila posložena hrana. Sve to je ukrašavala maslinova grančica, je uskoro svi zajedno idemo u Sisačku crkvu na Uskršnju misu i blagoslov hrane.

Zrinka me vodi u vrt da potražimo gdje je uskršnji zec napravil gnijezdo i ostavil poklon njezinom pet godišnjem bratiću. U zeleniku vrta u gustom ljeskovom grmu od malo sjena, napravljeno je gnijezdo. U gnijezdu je vrećica miješanih drop bombona, tri naranđe i velika drvena pisanica, na kojoj je bil nacrtan zec sa puno šarenih pisanica na cvijetom prekrivenom proplanku. U drvenoj pisanici su bili mali šareni bombončići u obliku jajćeka. Naravno, pravog zeca nismo našli u gnijezdu, jer je zec jako plašljiva životinjica, pa nas sigurno gleda negdje sakriven u zelenilu vrta.

----------------------


Već je stiglo vrijeme i valjalo je poći do crkve, misa tek što nije počela. Od sredine četvrte ulice je trebalo doći do sisačke crkve, ili kak su mi Siščani rekli da je to Katedrala Uzvišenja Svetog Križa u Sisku, u velikom parku ispred poznatog mosta na Kupi. Putem su mi pričali što će se sada tamo događati, a ja sam slovio za jako znatiželjno dijete, koje je prije nego je dovršen odgovor na prethodno pitanje već postavljao novo. Dok su tešku košaru s jelom nosili Teta Fanika i stric Čiro, ja sam praznio slatke pisanice iz moje drvene, svako malo nudeći bombone mojoj voljenoj familiji. Putem su nam se priključivali susjedi sa pokrivenim košarama u ruci, tako da smo do crkve došli u velikoj grupi. Crkva je već bila puna pa smo stali na prostor ispred crkve iz koje se kroz širom otvorena vrata čuo glas svećenika.

Završila je misa, ljudi su pružali ruke jedni drugima i dijelili mir, a ja se nikada u životu nisam rukoval sa toliko nepoznatih nasmijanih lica. Ljudi su od velikih vrata crkve napravili špalir u dva reda između kojih je bio uski prolaz između košara sa kojih su skinute pamučne šarene i izvezene pokrivke, a zrakom se širio miris kuhanih šunki, kobasa, hrena, orehnjače, makovnjača i ostalih kolača, između kojih su štrčala grla flaša sa pićem. Od jednom mi sine u glavi kada sam vidio da je iz crkve izašao velečasni sa svojim ministrantima, mašući sa kandilom iz kojega se uzdizao plavičasti dim tamjana i uz molitvu Blagoslivljao hranu i piće, a moja pisanica je bila prazna. Teta fanika je držala našu košaru, ja se proguram do nje i na brzinu iz košare zgrabim jednu pisanicu i stavim je u moju drvenu pisanicu. Stanem između dvije košare, držeći u ispruženoj ruci moju drvenu pisanicu. Ljudi oko mene su ponavljali molitvu i gurkali jedan drugoga da pokažu klinca kako stoji između košara. Svima je na licu osvanuo veseli osmjeh, ne zato jer u Sisku je bilo malo ljudi koji nisu znali malog Zagrepčana, ali ovako nešto još nije bilo viđeno. Druga mama, Fančika, je vidjela reakciju oko nas i s ponosom i puno ljubavi gledala svojeg nećaka.

Polagano je prema nama dolazio velečasni. Kada me je vidio kako čekam Blagoslov i njegovo lice ozari smiješak te onako u prolazu mahne kandilom iznad moje drvene pisanice. U zraku iza velečasnog je ostao kao mirisna koprena plavičasti dim. Kada sam osjetio taj prekrasan miris s kojim sam se sreo prvi puta u svojem životu, podignuo sam ruku u kojoj sam držao poklopac moje pisanice, koju sam pak gurnuo u najgušći dim koji je lelujao u zraku, te onako na brzinu poklopio i zarobio dim u mojoj drvenoj pisanici. Naravno, u tišini izgovorene molitve i Blagoslova se od jednom iza svećenikovih leđa začuo dosta glasni „klik“ ili „škljoc“. Svećenik okrene glavu i preko ramena me pogledao, dok sam ja onako prestrašeno držao sa dvije ispružene ruke tek zaklopljenu pisanicu. Kada je vidio moj zbunjeni i prestrašeni pogled, jer je „klik“ iznenadio i mene, razvuče osmjeh od uha do uha susprežući se da ne prasne u smijeh, okrene glavu i nastavi s Blagoslovom kroz špalir košara sve do paviljona u parku, koliko je dug bio špalir.

Ja sam stisnuo s obje ruke na prsa svoju Blagoslovljenu pisanicu, a Fančika me nježno povuče i zaštitnički me stisne uz sebe. Ljudi oko nas su me sa simpatijama gledali i među sobom komentirali što se upravo dogodilo.

Događaj se dugo prepričavao po Sisku i našoj familiji. Pisanicu nisam htio nositi doma u Zagreb, nego me je uvijek čekala u ladici vitrine u predsoblju kuće Weissova, gdje sam se ja vračao na ljetne i zimske praznike, a svaki puta sam prvo pomirisao unutrašnjost drvene pisanice koja je godinama mirisala po tamjanu, u njoj je dugo ostao moj prvi Uskršnji blagoslov hrane. Mirisao sam tako godinama, sve dok jednog dana u posjetu Sisku nije došao jedan moj mlađi bratić i zboravio pisanicu vratiti na mjesto kada je napuštao Sisak.

Svima koji svojom posjetom častite moj trud na ovom blogu, od srca šaljem najljepše želje

Kako se radi crtani film

Sjetil sam se radoznalog deset godišnjaka, koji je tek došao u kaptolsku školu. Doselil se iz centra grada, iz Mažuranca u Medvedgrasku. Novi kvart, novi pajdaši, nova škola. U školi su ga nazvali filozof, jer je uvijek imao nekakva svoja gledanja na stvari oko sebe. Nije prihvaćao da nešto mora biti tako kako kažu, nego bi to isto moglo biti nekak drugačije, nekak po njegovom. Radi toga, vjerovali ili ne, nikada nije naučio tablicu množenja, jer tamo kažu da mora biti da je 1X1=1, a on je mislio da to može biti i nekak drugačije. Dakle, volio je sve ono što je neobavezno, a nije volio strogo određene stvari. Kao da su mu one sputavale njegovu slobodu i misli. A njegove su misli lutale nepreglednim poljima mašte što je hranilo njegovu kreativnost. Tu je vjerojatno ležao razlog i uzrok njegove velike znatiželje. Radi toga nije čudno što je kao svi njegovi vršnjaci volio crtiće, a najviše one od Walt Disneya. Sve je bilo dobro i krasno, ali mu nikako nije bilo jasno kako oživljavaju crtani likovi na filmskom platnu.


Znatiželja je učinila svoje. Jednog je lijepog dana osvanuo u Vlaškoj ulici pred velikim vratima iznad kojih je bila ploča sa amblemom iznad kojega je pisalo Zagreb film. Dakle, tu je tvornica crtanog filma. Na ulazu ga je dočekao vratar kojemu je rekao razlog njegovog dolaska. Očito zbunjen, odveo je mališana u kancelariju u kojoj je bilo nekoliko pisaćih stolova za kojima su iza hrpa papira sjedili djelatnici kojima je objasnio što ga zanima.

- Zdravo mladiću, ja sam Duško, koje te dobro donijelo ovamo?

- Zdravo, ja sam Željko. Rekli su mi da se tu rade crtani filmovi, pa bi htio vidjeti kak se to dela?

- I ti se uputio ovamo da to vidiš na licu mjesta. Znači, da živiš tu negdje u blizini?

- Da nije baš jako daleko, stanujem u Medvedgradskoj preko puta Gliptoteke, a idem u Kaptolsku školu u šesti a razred.

- Znači li to da voliš crtiće, koji ti se naj više sviđaju?

- Naj više volim one od Wolta Disneya, Miki i Mini Maus, Šiljo, Pluto, Pajo patak, pa onda volim vidjeti Mačka Felixa, pa Popaja…

- A što je sa našim domaćim crtićima?

- O da, gledal sam one od Waltera Neugebauera, s njegovim sam sinom išal skupa u školu Kršnjavoga, pa onda naravno da su mi dragi crtići Zagreb filma, Novinska patka i Veliki miting, Kako se rodio kićo, Začarani dvorac.

- Dobro, onda da krenemo od početka. Prije pola godine smo nakon Interpubika i Duge, to su firme u kojima smo počeli radit crtane filmove koje si ti nabrojao na početku, tu u Vlaškoj 70 osnovali ovaj studio Zagreb film. Tu smo napravili Kako se rodio Kićo, Začarani dvorac u Dudincima. Nego, ti pažljivo slušaš, a nisi ponio blok ili bilježnicu da si zapišeš o čemu ti govorim?



- Nisam znal da će mi to trebati. Znate, došal sam samo tak…

- Dobro, dobro, ja ću ti to notirati da bi brže išlo. Evo tu u ovoj kancelariji se dogovaramo za slijedeći film i tu se radi sinopsis i režija. Sada ćemo krenuti od stola do stola. Tu su i crtači likova. Ovo su ti dva Zlatka, Bourek i Grgić, a gospona Icu izgleda da poznaš?

- Dobar dan gospon Voljevica, da mi se znamo još od Narodnog lista, kad smo stanovali na Mažuranićevom trgu.

- Bok željko, baš mi je drago da te vidim. Često te se sjetimo Pavo (Cajzek) i ostali pa znamo propovijedati o najmlađem našem reporteru. Znaš duško, ovaj mali ti je bil naš kolega u Masarykovoj u redakciji, pa smo mu dali i jedan šrajbtiš u našoj kancelariji. Bil je reporter u Narodnjaku i u Globusu. Ti bokca, kak vrijeme brzo leti?

- Dobro, idemo dalje. Sada ćemo doći u prostoriju gdje se crtani likovi animiraju, zapravo gdje oni oživljavaju. Radi prirodne mane tromosti našeg oka koje ne može registrirati pokret brži od jedne dvadesetinke sekunde, za pokret našeg nacrtanog lika se ucrtava 20 extrema, kratkih pomaka lika između prve (polazne) točke da one krajnje točke. Dakle, za 1 sekundu treba nacrtati 20 sličica. Što znači da nam je za jedan kratki crtani film trebalo 12.000 do 15.000 sličica, a nadam se da ćemo isprobati drugi način animacije i smanjiti taj broj za više od polovine, znači nekih 5-6.000 sličica. To se radi na ovom tankom papiru kroz kojega se pomoću svijetla ispod staklene ploče na kojoj se crta. Nakon toga, se na svaki taj crtež na papiru stavlja prozirna celuloidna folija, pa se po tragu olovke na papiru, tankom crtom slika kopira na foliju. Kao što vidiš, papiri i folije su u donjem dijelu perforirane, kako bi u cijelom putu crtanja pa poslije do snimanja imali preciznost pozicioniranja crteža. Poslije toge će folije preuzeti koloristi, naime to su oni koji će nanijeti boju na crtež. Prava slika je ona kada okrenemo foliju i gledamo stranu koja je ležala na papiru. Vidiš, ova mlada zgodna cura, ova mlada blondina, nam je najveselija crtačica. To je naša raspjevana Gaby (Novak). U jednom je crtiću dala svoj glas crtanom liku. Primijetio si da se ovdje sve radi u laganim, pamučnim, bijelim rukavicama, kako na foliji nebi ostali otisci prstiju, sve mora biti kristalno čisto.

Tako su prošli dio studija gdje se crtaju pozadine i najzad smo došli do jedne velike naprave sa pomičnim stolom na kojemu je bila učvršćena slika pozadine, a ispod stativa na kojemu je bila učvršćena filmska kamera je ploča sa istim šiljcima kao na mjestima za crtanje. Redom su se mijenjale folije i pomicala pozadina, pa se crtani lik veselo skakutajući kretao po cvjetnom proplanku.



- Evo nas Željko pred krajem naše priče. Ovaj se snimljeni film nosi na razvijanje i u montažu, tada se na njega na snimi glazba i zvučni efekti, a poznati glumci hrvatskoh kazališta, posude svoje glasove likovima u filmu.

Vratili su se u kancelariju do ulaza da dovrše zabilješke. Uz zabilješke je bilo desetak folija sa nacrtanim likovima iz tek snimljenih crtića i par slika pozadina. Na stolu ih je dočekao sok i čokoladne napolitanke.

- Onda, kako ti se to sviđa? Eto, sada znaš kako nastaje i kako se radi crtani film. Sada si vidio koliko vremena i posla treba za jedan kratki crtani film od svega 5 do 10 minuta trajanja.

- Sada tek vidim da nam je za ovo trebalo skora dva sata, a ovaj cijeli studio nije tako velik kao što sam mislio.

- Da, u pravu si, pa već razmišljamo da se proširimo na neku drugu lokaciju. Najizglednija je Nova ves, ali za to treba vremena i novaca. No, nećemo sada o tome.

Vrijeme je zaista brzo proletjelo. Željko je požurio kući stišćući vrijednu mapu pod rukom. jedva je čekao da u školi svojem društvu iz razreda ispriča o posjeti „Zagreb filmu“. Glas se ubrzo proširio i do nastavnice tehničkog odgoja. Djeca su profačima nadijevali nadimke, tako da su ih među sobom zvali: Cvika (matematika), Stipka (Hrvatski), Paja (direktorica)… a nastavnicu tehničkog i likovnog odgoja „Semaforka“. Tako je „Semaforka“ pozvala maloga u zbornicu na razgovor.

- Čula sam da si bio u „Zagreb filmu“ pa bi me zanimalo kako ti je tamo bilo?

Nakon što joj je ispričao o svojim novim spoznajama o studiju gdje rade crtane filmove i na koji način oni nastaju, rodila se ideja, ili je ona samo htjela čuti kako ta priča zvuči iz usta maloga dječaka. Naravno, nije pri sebi imao mapu sa uzorcima koje je dobio u studiju od stričeka Duška da joj pokaže. Nije mogla sakriti svoje oduševljenje.

- Sutra imamo tehnički odgoj u tvojem razredu. Donesi one slike koje si dobio u studiju, pa ćeš ispričati svojem cijelom razredu kako nastaje crtani film.

Tako je mali dečec svojem razredu pričao kako nastaje i kako se radi crtani film. Pred sobom je imao bilješke koje mu je napisao Duško, a riječi je potkrepljivao crtajući po školskoj ploči i pokazivajući im šarene slike na kojima su oni prepoznavali likove iz crtića koje su gledali i veselili se slikama likova koje imaju priliku vidjeti prije nego crtić dođe u kina. Tema je toliko zaokupila učenike da su s velikim interesom pratili izlagane svojeg kompića, iako je za kompletnu temu govorio dva školska sata . Uspjeh je okrunjen time da je mali Željko održao ista predavanja o crtanom filmu svim „višim“ razredima škole na Kaptolu.

Taman je trebao započeti sa svojim predavanjem u šestom C razredu, kada se na vratima pojavila Paja sa komisijom od 3 člana koji su obilazili zagrebačke škole i vršili nadzor nad radom profesora i nastavnika. U komisiji je, na veliko obostrano iznenađenje došlo do susreta prof. M: Josipa, bivšeg razrednika, sa bivšim učenikom škole iz ulice Kršnjavoga, Željka. Komisija je po običaju sjela u zadnje klupe na dnu učionice a Željko je pun treme počeo sa svojim predavanjem. Kako se već nakon kratkog vremena zanio u temu, nestala je trema. Na prijedlog komisije, izlaganje se nije prekinulo za vrijeme odmora, pa je drugi sat prije završen za dulji odmor do slijedećeg sata. To je bila prilika da se kratko porazgovaraju razrednik i učenik.

- Drago mi je da te opet vidim, a još draže mi je da sam vidio i čuo ovo lijepo predavanje o crtanom filmu, na kojemu ti od srca čestitam. Zaista je dobro i lijepo si to ispričao. Dali bi htio to predavanje održati svojem bivšem razredu u Kršnjavogoj?

- Kako da ne. Bit će mi veliko veselje da ponovno vidim svoje staro društvo i bivši razred. Među njima je i moj bratić Jaroslav. To će biti iznenađenje.

Dogovorili su dan i termin prvog predavanja. Kolika li je to bila napetost dok se mali spremao doći u svoj nekadašnji kvarti i školu. Krenuo je dosta ranije, jer na ovako nešto se ne smije kasniti. Već sam ulaz na poznata vrata i poznate hodnike je podizao uzbuđenje, ubrzavao puls. Upravo je počeo veliki odmor. U velikim se koševima po razredima raznosila okrugla peciva, žuti sir i kakao, koji su nam točili u velike bijele bakelitne šalice. U toj gužvi, pozdravljanju i uzbuđenju, netko ga trknuo po ruci u kojoj je držao šalicu i prolio se kakao po njegovim novim trapericama i košulji. Za par minuta će zvoniti početak sata a on se treba srediti. Namočena maramica nije mogla više nego izbrisati kako, ali mokra mrlja je ostala. Sat počinje, a Željko onako mokar izlazi pred razred i nije se puno trebao ispričavati radi svojeg izgleda, kada su skoro svi u razredu vidjeli tu slučajnu nezgodu. Kako je počelo izlaganje, više nitko nije gledao mokre traperice, nego su i ovdje sa stvarnim zanimanjem slušali kako se radi i stvara crtani film. Koliko god su bile interesantne folije sa crtanim likovima, u dijelu izlaganja kada je govorio o crtanju likova, na ploči je na brzinu uz pomoć kružnica nacrtao Miki Mausa, Paju patka (Dsneyeva škola?), a to mu je išlo dobro od ruke. Na završetku predavanja, njegov bivši razred ga je nagradio spontanim aplauzom. Razrednik je ponovio pohvalu svom bivšem učeniku i predložio mu da se isto predavanje ponovi i za druge razrede. To je bila ponuda koja se ne odbija. To je događaj koji se ne zaboravlja.

Danas, preko pola stoljeća kasnije, lijepo je buditi već izblijedjele slike svojih siječanja na djetinjstvo i one koje vežemo uz njih. Pa čak i kada čitam ova svoja siječanja vidim tog klinca, jer vidim sebe, kao da listam stranice nekog albuma, što ih više listam, više slika dolazi iz njega na vidjelo, slike koje sam već zaboravio da postoje, a na njima su oni kojih već odavno nema među nama. U ona davna vremena se rijetko fotografiralo, osim u nekim specijalnim prigodama, a i te su slike požutjele i pobijelile. Nisu u boljem stanju niti one slike iz naših davnih sjećanja, ali su ipak tu, uvijek s nama, sve dok i mi sami ne postanemo samo dio tog sjećanja.

Pogreb Jakuševca

Danas mogu kazati da sam nakon zaista mnogo godina prvi puta KAŽNJEN ZA NAPISANU (IZGOVORENU) RIJEČ. Naime, dugi niz godina se služim osobnim računalom i pišem na svoja tri bloga i jednoj web stranici dijelove svojih knjiga, članke, komentare i na nekim forumima sam dugo aktivno razmjenjivao misli u jednoj divnoj globalnoj komunikaciji, kao stari CB-aš ( o čemu sam dosta članaka objavio), a koju nam pruža doseg tehnike, Internet. U stvari ono s čime smo se početkom sedamdesetih godina bavili je komuniciranje na malim kratkovalnim CB (civilni band)radio stanicama. Danas radimo istu stvar sa većim dometom i tehničkim mogućnostima putem interneta.

Uz sve navedeno, godinama čitam članke i vijesti naših novina, a naročito Večernji i Jutarnji list. registrirao sam se na oba lista, pored mnogih portala na čijim sam stranicama dugogodišnji gost. Kao i mnogima, meni se jako dopala mogućnost komentiranja aktualnih događanja, političkih i privrednih vijesti. Uvjeren sam da kao vremešni građanin i branitelj imam što primijetiti, kritizirati i pohvaliti, a svojim komentarima se priključiti mišljenjima ili uči u rasprave sa dobrim i zrelim komentatorima. U takovim razmjenama misli stavova sam u većini slučajeva dobivao pozitivne ocjene i rijetko negativne kritike. Dosta sam kritizirao loše poteze naših političara na vlasti i oporbi u državnoj i lokalnoj vlasti, oštro i bez zadrške, sve to u kulturnoj i uljudnoj maniri, a nikada nisam koristio rječnik, nedostojan javnom nastupu, javno izgovorenoj ili napisanoj riječi. Pored toga sam svoju britkost iskazao na kulturnom nivou sa kojim nisam davao mogućnosti da me netko ispravlja i uči pristojnosti, jer su to moji roditelji i moj kućni odgoj odradili prije više od pola stoljeća.


Zašto sve ovo pišem? Naprosto radi toga, jer sam prvi puta doživio da budem kažnjen brisanjem mojeg komentara od admina i blokiranjem mojeg računa na portalu „Večernjeg lista“. Dugo mi je trebalo da se priberem nakon doživljenog šoka. Isto mi je tako dugo trebalo da sjednem i napišem ovih par redaka na mojem blogu i ponudim vam moje iskustvo vama na znanje i na vaš slobodni sud.


Ukratko, što se dogodilo? Kao predstavnik novozagrebačke mjesne samouprave i kao stanovnik Utrine, sam bio pozvan da stanovnicima Jakuševca svojom nazočnošću dam podršku u njihovom najavljenom prosvjedu i traženju da se prekine nelegalno odlaganje otpada grada Zagreba i još nekih mjesta i naselja u neposrednu blizinu naselja starog preko 150 godina. Otišao sam tamo i oduševljeno gledao mirni prosvjed u formi pogrebne povorke koja je hodala iza lijesa od središta Jakuševca prema odladalištu otpada Prudinec, u kojemu će se pokopati naselje Jakuševec. Prosvjednici su mirno i dostojanstveno nosili transparente i zaštitne maske, a pratila ih je mjesna limena glazba posmrtnim marševima. Tako smo došli do odlagališta otpada Prudinec.
 
Kratko nakon povorke pred ulaz u odlagalište je stigao veliki autobus „Autotutist“-a sa visoko dostojanstvenicima grada i države. Kratko su izašli iz autobusa među prosvjednike. Najburnije je dočekan mladi predsjednik skupštine grada Zagreba, koji se po mojem mišljenju nedolično obratio prosvjednicima, a skračeni citat njegove izjave sam napisao u komentaru ispod članka od 09. 05. 2012. god. , pod naslovom: „Posmrtni marš za ministricu Holy, Bandića, Čovića i Bernardića “

U članku je stajao i dio teksta: „Najviše gnjeva usmjerili su prema predsjedniku Gradske skupštine Davoru Bernardiću kojega smatraju odgovornim što im nisu povećane naknade za obeštećenje imovine. Prosvjednicima koji su ga okružili pred ulazom na odlagalište, poručio je kako i sam živi u Novom Zagrebu i dobro zna koliko su neugodni miris s odlagališta.

- Svjestan sam problema koji se ovdje gomilaju zadnjih 12 godina, ali on se ne rješava prozivanjem nekoga tko je svoju funkciju preuzeo prije tri - četiri mjeseca, umjesto na onih koji mogu rješiti problem, a tu su dulje od mene, iznio je Bernardić.“


Ja sam u mojem komentaru dopisao kako je Bernardić rekao da oni u stvari nemaju rješenje za taj problem, koji će riješiti „neka druga generacija“, i da imaju pravo na svoje nezadovoljstvo na kojemu im on zahvaljuje. Moj tekst komentara nisam kopira da ga sada mogu citirati jer je izbrisan iz komentara i svih mojih komentara u mojem računu na portalu, koji je trenutno zatvoren do 06. 06. 2012. god. ako je moje neslaganje sa takvim postupcima i iskazima pred građanima koji ovim prosvjedom štite svoje naselje, zdravlje stanara, kvalitetu života i sigurnost budućih pokoljenja.



U komentaru sam u jednoj ili dvije rečenice spomenuo činjenicu, koju sam čuo od prosvjednika, da su 2-3 dana prije najavljenog prosvjeda bageri i buldožeri zemljom prekrivali smeće i zalijevali teren vodom, jer su u autobus ušli predstavnici Jakuševca i pridošli visoko dostojanstvenici i odvezli se na vrh brda smeća gdje su razgovarali o rješenju problema radi kojega su protestanti došli na ulaz u odlagalište i radi kojih je kolona vozila Holddinga duga nekoliko kilometara (od ulaza u odlagalište, pa do iza Bundeka), čekala sa istovarom smeća usprkos toga što je koncem 2010. god. istekla dozvola korištenja tog odlagališta.


Dakle, dali je taj dio napisane istine bio „moj grijeh“ radi kojega mi je provedena ovakva kazna bez opravdanja, osim na moj e-mail pristigla obavijest:“ Vaš korisnički račun (mek) na Vecernji.hr je zaključan. Korisnički račun je zaključan do: 08.06.2012 20:09“.



Posljednji puta sam dobio po plećima sedamdesetih godina u „hrvatskom proljeću“ radi neslaganja s režimom. Danas, nakon toliko godina sam kažnjen radi „nedoličnog iznošenja istine“ ili intervencije osobe koja se našla povrijeđenom mojim kratkim komentarom i svjedočenjem sa lica mjesta. Mislio sam da su ta vremena davno prošla, ali sam se za cijelo prevario, kao što sam se prevario da smo izborili slobodnu i nezavisnu Hrvatsku bez relikta povijesti, koji su već davno trebali završiti u ropotarnici povijesti, da smo stvorili uvjete za prosperitet i svijetlu budućnost i u tome sam se jako prevario.

Ja sam kažnjen, pa neka sam, a kako su tek kažnjeni stanovnici Jakuševca koje truju preko 12 godina, a nikakva renta neće kupiti njihovo zdravlje, propaćenih 12 godina i koliko još godina dok se ne iznađe rješenje i uklone tragovi ove noćne more.

Danas mogu kazati da sam nakon zaista mnogo godina prvi puta KAŽNJEN ZA NAPISANU (IZGOVORENU) RIJEČ. Naime, dugi niz godina se služim osobnim računalom i pišem na svoja tri bloga i jednoj web stranici dijelove svojih knjiga, članke, komentare i na nekim forumima sam dugo aktivno razmjenjivao misli u jednoj divnoj globalnoj komunikaciji, kao stari CB-aš ( o čemu sam dosta članaka objavio), a koju nam pruža doseg tehnike, Internet. U stvari ono s čime smo se početkom sedamdesetih godina bavili je komuniciranje na malim kratkovalnim CB (civilni band)radio stanicama. Danas radimo istu stvar sa većim dometom i tehničkim mogućnostima putem interneta.

Uz sve navedeno, godinama čitam članke i vijesti naših novina, a naročito Večernji i Jutarnji list. registrirao sam se na oba lista, pored mnogih portala na čijim sam stranicama dugogodišnji gost. Kao i mnogima, meni se jako dopala mogućnost komentiranja aktualnih događanja, političkih i privrednih vijesti. Uvjeren sam da kao vremešni građanin i branitelj imam što primijetiti, kritizirati i pohvaliti, a svojim komentarima se priključiti mišljenjima ili uči u rasprave sa dobrim i zrelim komentatorima. U takovim razmjenama misli stavova sam u većini slučajeva dobivao pozitivne ocjene i rijetko negativne kritike. Dosta sam kritizirao loše poteze naših političara na vlasti i oporbi u državnoj i lokalnoj vlasti, oštro i bez zadrške, sve to u kulturnoj i uljudnoj maniri, a nikada nisam koristio rječnik, nedostojan javnom nastupu, javno izgovorenoj ili napisanoj riječi. Pored toga sam svoju britkost iskazao na kulturnom nivou sa kojim nisam davao mogućnosti da me netko ispravlja i uči pristojnosti, jer su to moji roditelji i moj kućni odgoj odradili prije više od pola stoljeća.


Zašto sve ovo pišem? Naprosto radi toga, jer sam prvi puta doživio da budem kažnjen brisanjem mojeg komentara od admina i blokiranjem mojeg računa na portalu „Večernjeg lista“. Dugo mi je trebalo da se priberem nakon doživljenog šoka. Isto mi je tako dugo trebalo da sjednem i napišem ovih par redaka na mojem blogu i ponudim vam moje iskustvo vama na znanje i na vaš slobodni sud.

Ukratko, što se dogodilo? Kao predstavnik novozagrebačke mjesne samouprave i kao stanovnik Utrine, sam bio pozvan da stanovnicima Jakuševca svojom nazočnošću dam podršku u njihovom najavljenom prosvjedu i traženju da se prekine nelegalno odlaganje otpada grada Zagreba i još nekih mjesta i naselja u neposrednu blizinu naselja starog preko 150 godina. Otišao sam tamo i oduševljeno gledao mirni prosvjed u formi pogrebne povorke koja je hodala iza lijesa od središta Jakuševca prema odladalištu otpada Prudinec, u kojemu će se pokopati naselje Jakuševec. Prosvjednici su mirno i dostojanstveno nosili transparente i zaštitne maske, a pratila ih je mjesna limena glazba posmrtnim marševima. Tako smo došli do odlagališta otpada Prudinec.

Kratko nakon povorke pred ulaz u odlagalište je stigao veliki autobus „Autotutist“-a sa visoko dostojanstvenicima grada i države. Kratko su izašli iz autobusa među prosvjednike. Najburnije je dočekan mladi predsjednik skupštine grada Zagreba, koji se po mojem mišljenju nedolično obratio prosvjednicima, a skračeni citat njegove izjave sam napisao u komentaru ispod članka od 09. 05. 2012. god. , pod naslovom: „Posmrtni marš za ministricu Holy, Bandića, Čovića i Bernardića “



U članku je stajao i dio teksta: „Najviše gnjeva usmjerili su prema predsjedniku Gradske skupštine Davoru Bernardiću kojega smatraju odgovornim što im nisu povećane naknade za obeštećenje imovine. Prosvjednicima koji su ga okružili pred ulazom na odlagalište, poručio je kako i sam živi u Novom Zagrebu i dobro zna koliko su neugodni miris s odlagališta.

- Svjestan sam problema koji se ovdje gomilaju zadnjih 12 godina, ali on se ne rješava prozivanjem nekoga tko je svoju funkciju preuzeo prije tri - četiri mjeseca, umjesto na onih koji mogu rješiti problem, a tu su dulje od mene, iznio je Bernardić.“


<

Ja sam u mojem komentaru dopisao kako je Bernardić rekao da oni u stvari nemaju rješenje za taj problem, koji će riješiti „neka druga generacija“, i da imaju pravo na svoje nezadovoljstvo na kojemu im on zahvaljuje. Moj tekst komentara nisam kopira da ga sada mogu citirati jer je izbrisan iz komentara i svih mojih komentara u mojem računu na portalu, koji je trenutno zatvoren do 06. 06. 2012. god. ako je moje neslaganje sa takvim postupcima i iskazima pred građanima koji ovim prosvjedom štite svoje naselje, zdravlje stanara, kvalitetu života i sigurnost budućih pokoljenja.



U komentaru sam u jednoj ili dvije rečenice spomenuo činjenicu, koju sam čuo od prosvjednika, da su 2-3 dana prije najavljenog prosvjeda bageri i buldožeri zemljom prekrivali smeće i zalijevali teren vodom, jer su u autobus ušli predstavnici Jakuševca i pridošli visoko dostojanstvenici i odvezli se na vrh brda smeća gdje su razgovarali o rješenju problema radi kojega su protestanti došli na ulaz u odlagalište i radi kojih je kolona vozila Holddinga duga nekoliko kilometara (od ulaza u odlagalište, pa do iza Bundeka), čekala sa istovarom smeća usprkos toga što je koncem 2010. god. istekla dozvola korištenja tog odlagališta.



Dakle, dali je taj dio napisane istine bio „moj grijeh“ radi kojega mi je provedena ovakva kazna bez opravdanja, osim na moj e-mail pristigla obavijest:“ Vaš korisnički račun (mek) na Vecernji.hr je zaključan. Korisnički račun je zaključan do: 08.06.2012 20:09“.



Posljednji puta sam dobio po plećima sedamdesetih godina u „hrvatskom proljeću“ radi neslaganja s režimom. Danas, nakon toliko godina sam kažnjen radi „nedoličnog iznošenja istine“ ili intervencije osobe koja se našla povrijeđenom mojim kratkim komentarom i svjedočenjem sa lica mjesta. Mislio sam da su ta vremena davno prošla, ali sam se za cijelo prevario, kao što sam se prevario da smo izborili slobodnu i nezavisnu Hrvatsku bez relikta povijesti, koji su već davno trebali završiti u ropotarnici povijesti, da smo stvorili uvjete za prosperitet i svijetlu budućnost i u tome sam se jako prevario.

Ja sam kažnjen, pa neka sam, a kako su tek kažnjeni stanovnici Jakuševca koje truju preko 12 godina, a nikakva renta neće kupiti njihovo zdravlje, propaćenih 12 godina i koliko još godina dok se ne iznađe rješenje i uklone tragovi ove noćne more.

U rujnu 2011. godine sam ovjekovječio mojeg galeba.

Kada je bio gotov, dogodila se ljubav na prvi pogled.



Pa on je moj najljepši galeb.



Ako se on hvali sa mnom, kao ja sa njime, svi će znati da smo pravi par...



Moje sjećanje na pogled iz Vrbnika nad morem



... ili na malo primorsko selo



... a kako je lijep pogled na najljepši grad u Istri, na Rovinj



... uvala u Istri...



Pa tko to nebi stavio na platno za dugo sjećanje?

Škvadra 7-a razreda pred kaptolskom školom AD. 1957.

* Bok rista, kaj si to ti?
* Kaj god, ja sam onaj drugi…
* Pa nisam te videl pet vlaških let…
* Da si rekal pedeset, to bi ti vjeroval. Kaj još furt liraš kak si i prije?
* Ma daj, ka si tak hajklih, di bi ja liru prodaval, baš mi je rad kaj te vidim…
* Meni takaj, zbilja prošlo fajn let, ma di su ti lepi cajti kad smo do sitnih vur sedeli na haustoru i svirali…
* Benti, imaš praf za praf, praf… dobro ti je išal ritam, imal si baš dobar potez trzalice…
* Tebi je pak dobro išal solo, pak si negde piknul mandolinu, kaj je na korpusu imala ES kak violina.
* Nek znaš, da je još i danas imam, a ti, jesi na koncu kupil blanju da ne sviraš po posuđenima?
* Nekaj kupil, nekaj priskrbil, al mi je danas ostala ona đezerica kaj mi ju je moj vujc šenkal…
* Benti, kaj smo imali dobri repertoar…
* Je, baš je bil guba. Se setiš one kaj smo furt popevali, a kaj se tak dopalo susedi Balvanici, da nas je fektala da ju po neznam koji put ponovimo…
* Kaj misliš onu „Greta klarineta“. kaj je išla nekak ovak:
* "Svaki na svijetu ima veselje,
* netko za bažul, netko za telje,
* a ja naj više volim na svjetu,
* da si zasviram na klarinetu..."
* Kaj god, ta je bila stara fakinska glih tak ti je i ona o malom Pepeku…

* Ma kaj ne veliš? Kak ne i danas je se sjetim. Čekaj malko, išla je ovak, sa onim refrenom, kaj se popevalo:


„Timbo tambo
Timbo timbo tambo,
Timbo tambo,
Timbo timbo tambo.

Jednog lijepog jutra,
Pepek išel v školu,
Zapjeval si je pjesmicu,
U duru i u molu.

Timbo tambo…

Srel je jednu godpojicu,
Mladu ali lijepu,
Pak si misli mali Pepo:
„Baš po mome čefu!“

Timbo tambo…

Lijepa mlada gospojice,
Ja vas molim lijepo,
Rečite mi svoje ime,
Ja se zovem Pepo.

Timbo tambo…

Pepo gladi Pepu,
Od mišice do lakta,
Pak si misli mali Pepo,
Baš je Pepa slatka.

Timbo tambo…

Pepo gleda Pepu,
Od pupka pa do pete,
Pak si misli mali Pepo,
Imala bu dete.

Timbo tambo…

* Benti, kak je išlo dalje?
* Sad si me vlovil, al sam se fletno sjetil pak ja mislim da je konec bil ovak:

Vu školu je zakasnil,
Cijeli jenu vuru,
Pak je rekal učitelju,
Našel sam si curu!

Timbo tambo…

* Zbiljam imaš praf, suseda bi se nalaktila na gelender i popevala bi z nama.
* Bila je vražja puca, onak jako fest, di god ju pogledaš…
* Kompa, zbilja si u pravu, al je imala jedan veliki feler…
* Ma daj rista, moj ne tisra. Bila je prava frajerica od glave do pete, di si ti bedak jedan stari, našal feler na njoj, svi su frajeri slinili za njom, kak i mi…
* Kaj rešse kinfa, si postal roza, ke ne? Imala je veliki feler, kaj je bila pre stara za nas oba dva, a mi smo joj bili hercig mali susjedi, klinci za nju.
* Ma kaj je, daje, baš je bila dobra…
* Je bila, je bila. Onda smo bili klinci, a danas???
* Stari slindravci!!!
* Morti ti, al ja se nedam, ke ne?
* Dobro, mi se nigdar nebumo dali, ajde serbus, stari moj…
* Ajde rista bok!




...na prozor zamagljen, kuca opet jesen...

.

U mislima se vraćam u davna vremena kada sam bil dijete od četiri i pol godine. Kak da sam zel stari žuti papir na kojemu pišeju sjećanja, a tintu je vrijeme tak apšisalo da se jedva vidiju slova i tekst jedva može čitati. Dakle, mali Željko, se sjeća Grahorove ulice u zagrebačkom Črnomercu, i prve zgrade na čošku, kad se skrene iz ulice I. L. Ribara prema jugu, sa desne strane. Preko puta zgrade je bila drvena ograda velikog stovarišta. Na trećem katu te zgrade je bil dvosobni stan, koji su djelili brat i sestra. Naime, brat je pozval sestru da dođe sa svojom obitelji, suprugom i dvoje male djece, u njegov dvosobni stan gdje je bil on i njegova lijepa ženica, Željkova teta Lijepa, kako ju je on nazval.

Zajednički su koristili veliku kuhinju sa podom od brušenog taraco betona. Lijevo, u vuglu, iza ulaznih vrata se nalazi uzidani veliki kuhinjski šparet sa dvije gusnate ploče, sa po tri ringa na sredini svake ploče, a kraj njega veliki kredenc. Na strani špareta do dimnjaka, ugrađen je rol, iznad njega kotlić za grijanje vode sa pipom, a ispod rola je udubljenje za drva uz koja je stajala drvena kutija sa priborom za čišćenje obuće. Polek te luknje bil je mali drveni šamrlek. Na suprotnoj strani od ulaza su bila velika ostaklena balkonska vrata. Iza njih mali balkon s pogledom na dvorište i krov drvenih holckomora.

Na ta vrata je tatek Ljubo obesil njihaljku, da su se djeca mogla njihati. Željko ju pamti, kak ga je brat njihal, dok su bili sami doma. Jenput ga je tak jako zanjihal, da je mali letel skoro do kuhinjskog plafona. Nesigurna drvena njihaljka na špagama nije mogla spriječiti da je u jednom silovitom zamahu, Željko izletel iz sjedalice i odletel, na svu sreću, u kuhinju i tresnul na betonski pod. Bil je pre mali da veli mami i tati, od kuda mu čvoruga na glavi.

Desno od vrata je bil ulaz u malu djevojačku sobicu. Polek vrata a prema ulazu u kuhinju je od šiba spletena fotelja s širokim jastukom za sjedenje i do nje veliki kuhinjski stol, ispod kojega su stajali štokrli.

Rano je jutro. Porodica se polako skupljala u kuhinji. Tatek se prešel brijati u badecimer, a mama je u kuhinji pripremala fruštik. Na stolu je stajal električni rešo, sa plehnatim nogicama i okruglom šamotnom pločom po kojoj se u vijugavim kanalima kak zmija svijala žičana spirala grijača. Mama je dela na njega lonac sa vodom i uštekala dugačku žnoru (oblečenu u platneni ovoj) u štek dozu polek štoka od vrata djevojačke sobe. Štek doza je bila ispod šaltera za svijetlo malo iznad naslona pletene fotelje, tak da je žnora visila knap iznad sjedalice. Već je na stolu pripremila dve škatulje u kojima su se nalazili Knajp i divka. Knajp je izmljela u drvenom mlinčeku sa malim ladlekom. Cikoriju je držala u plosnatoj crvenoj škatulji već podijeljena na kockice i piksu cukora kraj nje. Čim voda zakipi, bu ih pomješala, onak pol i pol, kak bi imali crnu kavu. U skuhanu bi kavu dodali mlijeko kaj se polahko kuhalo na tek zakurenom šparetu, sa odmaknutim ringima, da se direkt na vatri malko brže skuha a da ne pokipi. Friško mlijeko nam je rano v jutro donesla kumica u plehnatoj kanti i odmjerila svojom takaj plehnatom mjericom u emajliranu rajnglicu. Mjerica je imala dugačku ručku, da bi dosegla do mlijeka kroz uski otvor kante. Radi toga su te mljekare naši zvali kantari.

Željko je došal iz sobe, onak u pidžamici i sednul se na šamrlek pokraj špareta. Gledal je mamu kak trčkara po kuhinji i sprema fruštik. Reže kruh, slaže lončeke. Još malo jače nek zakipi voda za kavu a dotle bu mazala pekmez na šnite kruha.

Iz sobe dolazi stariji sin. Već se oblekel. Tek se probudil, a već je bil namrgođen, posebno na osam godina mlađeg brata. Došal je do njega i umjesto da veli „dobro jutro“, strese se na klinca, skoro režeći:

Miči se od tud! Moram si zglancati cipele!

Mali, spusti nogice sa šamrleka, gurne ih u šlapice i poslušno napusti topli vuglec. Jedino mjesto koje mu se dopalo je bilo kraj mame za stolom. Tu bi mu bila zaštita i mir od brata. Mama je imala pune ruke posla, pa nije niti čula ni vidla kaj se događa, ni kak se mali Željko penje na veliku pletenu fotelju kraj stola. Uspio je sjesti na rub fotelje i nagnuti se prema natrag da se povuće z rukama u udobnu dubinu fotelje. Naslonil je obje ruke iza leđa i pri tome je stisnul žnoru rešoa. Žnorom je potegnul rešo kaj se okrenul i s njime se prevrnul lonac pun kipuće vode. Voda se izlila uz puno pare prek desnog ramena malog Željka po desnoj ruci, na koju je bil naslonjen i preko prsa i trbuha zlila se u krilo, pa sve do koljena. Lagana pidžamica nije mogla zaštititi tijelo djeteta od kipuće vode.

U kući je zavladala panika. Željka su onak pofurenog polegnuli u predsoblje na ležaj, dok nije došla hitna pomoć. Tu je i rupa u sjećanju. Nema ničega, osim boli.

Onda jedno svijetlo, jedan bijeli prostor u bolnici na Svetom Duhu. Leži na stolu i vidi svoju kožu prekrivenu napuhnutim plikovima. Nad njim su glave doktora i sestri. Jedino kaj pamti su riječi:

Grdo izgleda… na desnom ramenu treći stupanj… bedro, unutrašnja strana, treći stupanj… tu dajte lapis…

Onda dugo ništa… tada soba, krevet do prozora sa pogledom na zelenilo. Pamti mamu kraj bolesničkog kreveta i igračku nekog jopca na špagi zakvačenoj na ručku prozora. Kak je Željko sa svojom zdravom, lijevom rukom potezal špagu, jopac se penjal do ručke i skliznul dole do ruke. Onda se pak povlačila špagica, a jopac se penjal gor. Onda opet praznina u sjećanju.

Dolazi slika… mama stoji kraj kreveta, doktor joj govori:

Gospođo, kaj da vam velim? Malome se koči vilica, ne uzima hranu. Delamo sve kaj je u našoj moći, dok i ako kriza prođe…

Mama je tri noći spavala na stolcu kraj Željka, koji je ležal skoro bez svijesti na krevetu. Ipak pamti sliku, noći i mame na drvenom stolcu sa naslonom i s nogama na krevetu… pa onda opet dugo ništa, nema slike, nema tona… onda se sjetil previjanja, kad bi ga otpelali u ambulantu, polegnuli uplašenog i uplakanog na stol. Tješili su ga i hrabrili, da na rane koje su među sobom, da ja ne čujem, zvali „živo meso“, tankim mekanim pemzlićem devali lapis, pa onda opet mrak… praznina.



Negdje tamo gore nije bilo zapisano da bi se mali Željko pridružil Anđeoskom zboru, iako je već bil među njima. Dragi Bog ga nije uzel k sebi. Vratil se natrag sa ružnim sjećanjima na tu epizodu, koja je s vremenom bljedila, ali se nije mogla izbrisati. Na tijelu su ostali znameni teških opeklina da ga na to podsjete, kolko god on to potiskival u zaborav. Sjetil se kak je s mamom došal kod doktora na kontrolu, a on bi pogledal dva ružna ožiljka i rekal:

- Ovo je fino zaraslo. Kak bu rasel, bu se koža potegnula. Da je curica, bi vam preporučal operaciju, pa bi se vidla samo jedna crta, ali to nikad nebu kasno posle ak se odlučite. Ja ga sad ne bi mučil s tim, posle svega ovoga kaj je prošal… Više me brineju ožiljci u duši i sjećanjima kojih se takaj teško riješiti…

Dugo me nije bilo ovdje pa sam olučio da vam ovdje objavim poglavlja iz "Saga o Zurlima". Pošto ne želim povrijediti niti jednog Zurla objavljivanjem tekstova o familiji bez odobrenja ili suglasnosti familije, izabrat ću one koji ne otkrivaju nešto neprimjereno za javnost. Na posljetku, sve familije imaju puno istih priča, a one sačinjavaju našu svakodnevnicu.


Glazbom kroz život

Ovaj članak posvećujem mojoj Fedori i svima koji muziku nose u svom srcu i duši.



Kao mali klinac, od osam godina, pamtim da je na kredencu u kuhinji stajal stari radio aparat. Bila je to poluokrugla kutija sa dva crna bakelitna gumba pri podnožju, a malo više od njih u sredini, nalazil se je mali osvjetljeni prozorček u kojem se vrtila skala, koja je pokazivala stanice. U velikom krugu iznad toga, sakriven dekor platnom, nalazil se veliki zvučnik. Često sam bil sam doma, jer su mi starci morali delati, a stariji brat je bil u školi ili negdje vani sa frendovima. Često bi, kada je bil muzički program, ili neki koncert, zel štokrl i stal na njega, pa bi dirigiral orkestru u drvenoj kutiji, kak pravi dirigent.

Na ormaru u spavaćoj sobi se nalazila crna kutija, a u njoj violina, vlasništvo osam let starijeg brata, violina trifrtaljka. Bila mi je izvan dohvata, a za nju je vrijedila zabrana da ju diram, iako ne pamtim da sam videl buraza da je ikad sviral. U danima, kada sam ostajal sam doma, spentral bi se do ormara i skinul tu crnu škatulju i zvadil si violinu. Bila je divna, prekrasna. Onak sjajna i zglancana, opčinila me svojim izgledom. Odostraga, na poleđini korpusa, skoro duž cijele ispolirane daske, krasopisom je bila urezbarena pjesma. Nisam joj zapamtil tak dobro tekst, kak sam zapamtil taj krasopis, koji je govoril da nas glazba prati kroz život i u sva vremena, dobra i zla, bu navek s nama. Gledal sam ju kak božanstvo i nježno sam povlačil gudalo prek njezinih struna. U početku, cviljenje i škripanje, a posle nježni cijuk je bil muzika u mojim ušima. Onda bi ju obrisal, složil u crnu kutiju i vrnul gor na ormar, da se ne vidi kak sam je zel, a kamoli „sviral“. Nisam imal tu privilegiju, kao brat, da ju izmolim, da ju dobim v ruke, jer on je bil i ostal potumplanog uha za glazbu. Nakon nekog vremena, violina je završila u dućanu, u izlogu staretinarnice u Jurišićevoj. Moja želja za svirkom je ostala neispunjena.

U mojoj škvadri, u tzv. Terencima, je bilo par pajdaša koji su imali gitare, pa sam ja malo po malo uz njih, na izletima ili kod mojeg prijatelja Brace, počel svrati. Dobro mi je išlo, ali svoju gitaru nisam dobil. Jednog sam dana kod Brace videl vrat od njegove razbijene gitare i došal sam na ideju. Od njega sam zel vrat gitare, a u dučanu sam dobil veliku limenu konzervu od kuhane šunke. Na nju sam zmontiral vrat, postavil konjića i nategnul žice. Od napred sam izrezal luknju pod žicama, a odostraga sam zalotal plehnati poklopac od iste konzerve. Ostavil sam originalnu naljepnicu „kuhane šunke“ i to smješno čudo je zgledalo kak benđo, ali radi plehnatog i brenčavog zvuka, ja sam to nazval BRENĐO! Bogmeć, moj brenđo je postal obavezni rekvizit svih naših izleta, a u duetu sa pravom gitarom bil je glavna fora. Takaj i na familijarnim feštama sam sviral na njemu ili na gitari domaćina. Tak nije mogla proći ni jedna fešta ili skup familije, da nebi sviral i vodil pjesmu, a cijela je familija bila glazbeno navudrena, da ih je bilo lijepo za ćuti, jer su bili skladni kak orgulje.

Pvu gitaru sam dobil od mojeg vujca Ive, tek kada sam izašal iz vojske i već bil oženjen. Do toga sam se već nasviral, ali na žalost ostal glazbeno nepismen, makar je mene i moju mladu škvadru iz Medvedgradske jedno vrijeme podučaval glazbi Ivica Justi, vrsni gitarista i glazbenik. Napravili smo mali sastav gitara, mandolina, bugarija i brača, pa svirali na ogradi Gliptoteke, kod nekoga doma ili iza zgrade na vrtu, kaj se protezal skroz gor do Jurjevske.
Moje posljednja sviranja su bila u krugu familije, a najdraža mi je bila pratnja kćerkice mojeg nećaka Mladena, Doroteje, kada nam je na svojem klarinetu za svoj rođendan svirala štiklece kaj ih u školi vježba i među njima, „Kad sveci marširaju“. Zel sam gitaru njezine mlađe sestrice Valentine i za čas smo napravili mali koncert. To je njihov tatek Mladen ovjekovječil na svojoj video snimci.

Cijelo me vrijeme pratila pjesma kaj sam ju videl urezanu u korpus violine. Makar nisam zapamtil riječi, al je ostal njezin smisao urezan u moje pamćenje. Puno sam puta osjetil svu istinu snage glazbe o kojoj je govorila ta pjesma. Prije par godina sam doživel najjaču potvrdu značenja i poruku te pjesme.

Bil sam kod mojeg bratića Tonćija, muzičara orkestra riječke opere u mirovini. Njegova supruga Fedora, pjevačica zbora iste opere, se teško razboljela. Preživjela je teški moždani udar, koji ju je preselil u neki drugi svijet. Bila nam je tu, ali nikad nismo znali, dali je i mislima s nama? Čas smo razgovarali kao da je sve u redu, a odmah potom bi se zgubila, nekam, daleko, nama nedokućivo.

Sjedil sam s njom na terasi sa pogledom na more i Krk. Nisam bil uvjek siguran da me je prepoznala, ali ja sam s njom razgovaral i pričal joj o familiji i svemu i svačemu. Zbilja, na trenutke je odgovarala kao da se svega sjetila. Teška je to bolest, kao što je teško prihvatiti da je s njome pogođen netko koga volimo i tako nam je drag. Onda sam uzel gitaru i pozval je da si malo zapjevamo. Zapjevala je, na lice joj se vratio veseli osmjeh. U njenom pogledu zasjala je sreća i veselje. Znala je riječi pjesme i ne samo što je bila u melodiji i tonalitetu, nego mi je prihvatila pjesmu u terci, svojim krasnim glasom. Pjesmu su prihvatili i ostali naši, da nas je bila milina slušati. Osunčana terasa, sva u cvijeću, a mi u hladu kiwija, za stolom uz čašicu soka i domaćeg vina idemo iz pjesme u pjesmu. Moje je srce bilo ispunjeno blagošću i nečim neopisivim. Fedora je cijelo vrijeme tu, s nama, vesela i razdragana pjeva, kako je već dugo nismo čuli.

Često sam je posjećivao, pa i kada joj se bolest pogoršala, uzimao sam gitaru i pjevao s njom. Kada je krenula glazba, Fedora se vraćala među nas, na lice se vračao osmjeh i veseli pogled. Bila je opet tu. Čarolija, koju samo glazba može učiniti. Svaki sam se puta sa oduševljenjem uspio uvjeriti kako glazba djeluje. Bio sam sretan, jer sam je na taj način makar na kratko oslobodio njezine bolesti i pružio joj veselje. Prenesel sam joj ono što nam je stalno u uhu i duši, glazbu, pratilju kroz cijeli život, muziku koja nam svojom harmonijom ulazi u dušu, kao i sviranje mojih Orgulja, koje sam opjevao kao školarac u petom razredu, a koje me i danas prate.

Proljetos sam bio posljednji puta kod Fedore, ispratili smo je na vječni počinak uz predivne zvukove zbora, koji je godinama vodio njezin suprug, maestro Tonći. Fedora se pridružila Anđeoskom zboru, sa kojim će i nas pjesmom dočekati. Z Bogom i do viđenja Fedora.